Običaj je, u njegovom svijetu, da se govornik na otvorenju časti slikom. Važno mi je, rekao je, da moja slika bude u Zagrebu, na tvom zidu, i da je gledaš! Dogovor je bio da sliku izaberem kad dođem u Sarajevo, u njegovom ateljeu na Marijin dvoru. Do takvog mu je reda stvari i procedure također bilo stalo.

Od Sepetarevca do Marijin dvora nije daleko, a nije ni blizu. Ili blizu nije za onodobna sarajevska mjerila. Prije rata bih, pretpostavljam, sišao niz Sepetarevac i niz Dalmatinsku, pa pričekao tramvaj kod Narodne banke. Svaki koji naiđe je odgovarajući. Do Marijin dvora jedna je, ili dvije stanice. Može se izaći kod Higijenskog zavoda, a može se produžiti i do sljedeće stanice. Ako bih izašao kod Higijenskog, morao bih dugo čekati zeleno za semaforu preko najveće sarajevske raskrsnice. Ako bih produžio do Marijin dvora, iz tramvaja bih izašao na osoju, u vječitom hladu i vlazi, negdje preko puta hotela Zagreb. Prije rata sam volio tramvaje. Danas to znam. Onda to nisam znao. Upijao sam predjele iza stakla, uživao sam u gradu koji je imao unutarnje oblike mog organizma. Glava, ustvari unutarnja strana lubanje, bila je negdje na Baščaršiji, sljepoočnice su se uspinjale uz Bistrik i uz Vratnik, moj vrat bio je kod pijace na Markalama i kod mliječne tržnice, Saborne crkve i poslovne zgrade Svjetlosti, Katedrala bila je jabučica u mom grlu, a tijelo se prostiralo od Vječne vatre sve do te najveće raskrsnice - u Zagrebu bilo bi to već raskrižje - iz koje rastu noge, što će se pružiti sve do Ilidže.

Tako je, dakle, bilo moje prijeratno tramvajsko Sarajevo, a ta stanica ispred Higijenskog zavoda bila je važno mjesto. Tu negdje središnje je mjesto, obelisk moje muškosti. Širina raskrsnice na kojoj se u Titovu slijeva Ulica Đure Đakovića, određena je time što ispod te ulice teče potok. Naziv mu je Koševski potok, i sav je, kao i brojni drugi sarajevski potoci, prekriven gradom i asfaltom, ali na Skenderiji vidljivo je mjesto gdje se još uvijek živi Koševski potok ulijeva u Miljacku. S jedne strane raskrsnice je Kino Radnik. S druge je strane Kino Sutjeska. Odmah do Kina Radnik zgrada je Higijenskog zavoda. Projektirao ju je, uoči Drugoga svjetskog rata, arhitekt Vaso Todorović, koji će poslije rata projektirati i stadion na Koševu. Praški student, koji se iz Čehoslovačke u Bosnu vratio 1938, nakon što su Nijemci okupirali zemlju, i odmah je dobio zadatak da izgradi tu važnu građevinu, u simboličkom smislu možda i najvažniju u modernoj povijesti Sarajeva.

Godine 1923. u Sarajevu je, u plodnoj kooperaciji Zagreba i Beograda, Andrije Štampara i Milana Jovanovića Batuta, osnovana Prva bakteriološka stanica, koja će dvije godine kasnije postati Državni higijenski zavod. Osim što je bila lijepa i tajanstvena zemlja, čijim su predjelima i apartnom narodnom kulturom putnici bivali opčinjeni, osim što je bila zemlja duboke povijesne tragike, u se zatvorena granična zemlja, zemlja s kraja svijeta, u kojoj su, jedni pokraj drugih, bivali ljudi međusobno različiti, zbratimljeni u svojoj omrazi, osim što su u toj zemlji s vječite granice jedni uvijek bili taoci onih drugih i trećih, i što je čovjek vazda bio nekome kriv zbog onoga što jest, u toj zemlji zatvorenoj sa svih strana i zaustavljenoj u dubokom Srednjem vijeku, postojao je i zlokobno se razvijao neki sasvim poseban svijet klica, bakterija i virusa.

Bosna je u ta doba bila zemlja drevnih bolesti, mnogo strašnijih i smrtonosnijih nego što su ove današnje, moderne. Zemlja endemskog sifilisa, tifusa i kolere, zemlja trbušnog i pjegavog tifusa, zemlja trahoma koji su prenosile muhe, ili ga je prenosila sklonost tih ljudi da međusobno izmiješaju suze, zemlja gube, ili školskim jezikom lepre, u kojoj će zadnji leprozorij, onaj pri sarajevskoj koševskoj bolnici, biti zatvoren sredinom sedamdesetih. Zemlja čistog i urednog svijeta, koji nije imao pojam o higijeni i koji se često protiv higijene svim srcem borio, jer je ona, higijena, narušavala njegovu tradiciju i način života. U toj zemlji, dakle, tridesetih je godina zamišljena izgradnja zgrade Higijenskog zavoda. Bit će dovršena umalo pred sam rat. Licem zagledana prema Alipašinoj džamiji, jednoj od najljepših i najskladnijih sarajevskih džamija, ta kuća bila je vrlo neobična. Monumentalnog pročelja, zračila je neobičnim povijesnim optimizmom, i izlječenjem od svih bolesti, ostala je spomenik jedne započete i naglo prekinute povijesti. Najimpresivnija međuratna sarajevska građevina.

Tu bi se, kod Higijenskog zavoda, zaustavljao tramvaj iz kojeg bih, možda, izašao da sam prije rata išao do ateljea Affana Ramića. A nisam! Ili bih, možda, produžio do sljedeće, pomalo tijesne i vlažne stanice na Marijin dvoru. Ali u ratu se, a pogotovo nakon njega, izmijenila perspektiva. Ono što je ranije bilo daleko, i što se prelazilo tramvajem, autobusom, trolejbusom, ili čak i taksijem, u međuvremenu je postalo blizu. U ratu smo se naučili pješačiti, šunjati se, trčati preko otvorenih raskrsnica. Naučili smo kako na vlastitim nogama lako prelaze nekoć nedostižne razdaljine. Boravak u drugim gradovima, mnogo većim, prostranijim, rasutijim od Sarajeva, okrenuo nas je hodanju i uputio tome kako je mali naš grad i kako je tu sve blizu, pa je i grehota voziti se prostorom koji se tako lako pješice prelazi. Osim toga, znali smo da više i nismo tu, da ćemo se još zaželjeti Sarajeva ili da će - u mom slučaju - doći vrijeme kad u Sarajevo nećemo više ići, pa nam je pješačenje Sarajevom sve više bilo ritual opraštanja s rodnim gradom. Dugi ceremonijal odlaženja iz mjesta s kojeg smo na odgodu protjerani ili mjesta gdje je isteklo naše vrijeme. Tako sam pješice otišao na Marijin dvor, do ateljea Affana Ramića.

Možda je to bilo već i cijelu godinu dana nakon njegove zagrebačke izložbe. U međuvremenu sam nekoliko puta dolazio u Sarajevo, ali nikako da se nakanim i odem po sliku. On mi je preko drugih ljudi napominjao da ne zaboravim, pa se malo i ljutio što me nema. Kobajagi se ljutio. Hoću da imam svoju sliku u Zagrebu, govorio mi je, pa udovolji staru čovjeku, ako ikako možeš! Iza onih velikih, širokih visokih vrata austrougarske stambene zgrade, do kojih se dođe kroz mračan i čađav haustor u kojem se miješa vonj mačje i ljudske mokraće, u nevelikom stanu koji miriše na terpentin i boju, i zamrljan je, od poda pa dokle ljudska ruka može dohvatiti, i zašarenjen bojama s Affanovih slika. Po tim zidovima skoro da ni nema crvene, ali zato je plave, modre, crne, bijele, sive, smeđe u svim formama i nijansama.

Ponegdje zid je poprskan, kao da je majstor neoprezno zamahnuo četkom, negdje se vide potezi četkom, kao da je započeo slikati fresku, a negdje su samo tragovi prstiju i dlanova umrljanih bojom. Ovo je tvoja slika, rekao sam mu. Jest, odgovorio je, najbolja!

Evo, kaže, izaberi! Ali ovu ovdje, ovu tu i onu tamo nemoj. Te tri sam obećao.

Slika, uglavnom ulja na platnu i možda dva-tri na lesonitu, bilo je petnaestak. Različitih formata, ali sličnih motiva. Tirkizna jezerca u kamenu. Obrisi grada u kamenjaru, kao da su iskinuti iz proze Mirka Kovača. I dvije slike Dubrovnika, vrlo neobičnog, s fragmentima neba i mora. Iz bogatog, vrlo koloritnog sivila kamena, izranjaju odnekud skaline, iz stijene rađaju se lica kuća, nad kojima pojavi se tek u obrisu crveno-smeđa slutnja krova. Odabrao sam jednu od te dvije slike. Godinama se već, od proljeća do jeseni, ujutro budim s pogledom na nju. Dubrovnik kada zamišljam, vidim ga tako. Premda na slici nema ničega prepoznatljivo dubrovačkog, osim, možda, tog fizičkog obrisa grada. Skamenjenog u pogledu.