Jeruzalem je nevjerojatan grad - u svjetskim razmjerima neusporediv s bilo kojim drugim. Opčinjenost ljepotama Jeruzalema počinje na Maslinskoj gori, istočno od grada. S njega se najbolje vidi Stari grad (otprilike 600-700 metara zračne linije), odnosno Brdo hrama unutar njega - sveto mjestu triju najvećih monoteističkih religija Zapada - kršćanstva, židovstva i islama. Onaj tko dođe na Maslinsku goru i gleda Jeruzalem, mora saznati nešto i o spomenicima koje vidi i o povijesti i sadašnjosti grada: Zlatna kupola koja dominira pogledom na Jeruzalem jest Omarova džamija ili, drugim imenom, Hram nad stijenom. Pod samom je sredinom kupole vrh stijene na kojoj je Bog stvorio Adama, na kojoj je Abraham htio žrtvovati Izaka, s koje se Muhamed popeo u nebo ususret Allahu da primi Kur’an. Pupak svijeta. Susjedni brežuljak: Golgota, latinski: kalvarija. Isusov križni put. Na vrhu tog brežuljka je crkva Svetoga groba, Isusov grob, najsvetije mjesto kršćanstva. Otprilike se vidi i dio grada u kojem je “Križni put” (Via dolorosa), 600 metara duga procesijska ruta za koju se tradicionalno vjeruje da je put kojim je Isus hodao od suđenja do raspeća. Srebrna kupola lijevo od Omarove džamije je džamija Al Aksa, Uzvišeno svetište, poslije Meke i Medine treće sveto mjesto islama. Dolje pod njom - Zid plača (ili Zapadni zid). U njemu su temelji Hrama (poznatog kao Salomonov hram, a kasnije Herodov hram) koji ima središnje i jedinstveno značenje u židovskoj religiji, povijesti i identitetu - to je najsvetije mjesto judaizma (Hram je razoren 70. godine). Jeruzalem je grad koji je oko 1000. prije Krista zauzeo kralj David i omogućio sinu Salamonu da podigne spomenuti hram. U blizini Zapadnog zida je Davidova kula, tu je po predaji i Davidov grob. Iznad njega je održana Posljednja večera - kad je Isus rekao učenicima: “Jedan će me od vas izdati”. Na Maslinskoj gori Isus je okupljao svoje učenike.
S nje se vidi i mjesto gdje je po posljednji put ušao u Hram, otprilike se može odrediti i nedaleko mjesto odakle je protjerao trgovce, pa onda i mjesto gdje su ga uhapsili. Na Maslinskoj gori Isus je uzašao u nebo (“dok su oni gledali, bi uznesen i oblak ga ote njihovim očima... Tada se vratiše u Jeruzalem s gore zvane Maslinska, koja je blizu Jeruzalema”). U dolini Josafata, ispod Maslinske gore, je Marijin grob. Na obronku Maslinske gore su grobovi židovskih proroka. Po predaji, na Maslinskoj će gori stajati Bog na Sudnji dan: pravedne će propuštati da iznad doline prođu kroz jeruzalemska Zlatna vrata u Sveti grad, a grešne će pobacati dolje u Dolinu gubavaca. Tako piše u Bibliji. Na sudnji dan na Maslinskoj će gori stajati Allah s Vagom pravde u rukama i mjerit će koja je duša zaslužila da dođe pod njegovo okrilje na Uzvišeno svetište, a koja nije. Tako piše u Kur’anu. Dolazeći preko jednog brda koje se vidi s Maslinske gore, Židovi su oko 1000. prije Krista prvi put zauzeli Jeruzalem, s jednog drugog brda koje se također vidi s Maslinske gore rimske su legije 70. godine prodrle u Herodov hram, s trećeg su 1099. križari prodrli u Sveti grad, došavši s četvrte strane 1187. protjerao ih je sultan i veliki vojskovođa Saladin. Kroz jedna od jeruzalemskih vrata (Zlatna ili Lavlja vrata) ušao je 1917. britanski general Edmund Allenby kad je protjerao Turke. S te je strane Arapska legija 1948. u prvom arapsko-izraelskom ratu potisnula Izraelce i zauzela cijeli Stari grad. Praktički s tih istih mjesta Izraelci su 1967. opet zauzeli grad. Historičari su izračunali da je Jeruzalem osvojen (zauzet, okupiran, oslobođen, već kako s koje strane se gleda) 36 puta, da je razoren 17 puta, ali da je uvijek i obnavljan. Zidine koje se i danas vide započeo je graditi kralj Salomon, nadograđivali su ih ahemenedski (perzijski) upravitelj Zorobabel i kralj Herod, potom i rimski car Hadrijan i bizantski car Justinijan, pa kalif Abd el Malik i križari. U sadašnjem obliku stoje od vremena Sulejmana Zakonodavca - Veličanstvenog (koji vlada od 1520. do 1566. godine). Nema nikakve dvojbe da na svijetu na tako malom prostoru nema toliko bogate i po mnogim elementima raznorodne povijesti. Ješua Nocri (ili Jehošua ha-Nocri), poznatiji kao Isus Nazarećanin, odnosno Isus Krist (Jehošua je hebrejsko/aramejsko ime koje na grčkom postaje Iēsous, a na hrvatskom Isus), proplakao je na obronku Maslinske gore dirnut ljepotom pogleda na grad kojem je predvidio zlu sudbinu - “neće ostati, ni kamena na kamenu”. I to se proročanstvo ostvarilo četrdesetak godina kasnije, kad su Rimljani razorili židovski Hram. Međutim, Jeruzalem živi i u snošljivosti raznih vjera i nacija - već stoljećima su muslimanski vjernici naviknuti da se ispod njih, ispod platoa na kojem je Al-Aksa, uz Zapadni zid, mole Židovi, a židovski se vjernici mire s time da se iznad njih, na vrhu brda, mole samo muslimani. Nažalost, koegzistencija molitava se povremeno prekida incidentima. I dok se koegzistencija molitava ipak uspijeva koliko-toliko održavati, s koegzistencijom življenja to ide mnogo teže. Desetljećima, a pogotovo u posljednjih dvije-tri godine, javnost je naviknuta da na spomen Jeruzalema odmah asocira loše stvari - napetosti, teror, rat, smrt... Međutim, ovaj tekst svjedoči o posve nečem drugom - vjerovali ili ne - vijest je pozitivna, čak fascinantna. Posve ispod radara hrvatskih medija prošla je vijest da je 20. siječnja ove godine otvoren za javnost “Hodočasnički put/cesta” ili “Put hodočašća”, otprilike 2000 godina stara ulica koja je iz južnog dijela grada vodila prema Brdu hrama. Kao hrvatski veleposlanik (službeno - stalni predstavnik) pri UNESCO-u bio sam 2016. član delegacije UNESCO-a koja je posjetila Izrael i palestinske teritorije. Uz niz susreta koje smo imali (uključujući i razgovor sa Zijadom Abu Amrom, osobom br. 2 u Palestinskoj upravi, odmah iza predsjednika Mahmuda Abbasa), ljubazni su nas domaćini odveli u dolinu potoka/vadi Kedrona koja dijeli Brdo hrama od Maslinske gore. Na tom su mjestu gradske vlasti 2006. krenule zbog nekog kvara u otkopavanje starog vodovoda, pa ubrzo pronašle strukturu za koju se zaključilo da bi moglo biti kupalište (bazen, zdenac). Potom se počelo kopati (istraživati) prema sjeveru, u pravcu Staroga grada, pa je otkriven početak popločanog puta. Kako je istraživanje nastavljeno, sve je postajalo jasnije da je riječ o kupalištu koje se u evanđeljima spominje kao “kupalište Siloam” te da je otkriven i južni početak Hodočasničkog puta prema Starom gradu.
Arheolog Ari Levy drži rijetku brončanu uljanicu iz rimskog razdoblja 70. godine nove ere, otkrivenu tijekom iskapanja Hodočasničkog puta
Za taj Hodočasnički put znalo se već na temelju arheoloških istraživanja obavljenih 1884. godine. U sljedećim desetljećima u više su navrata arheolozi u istraživanjima nailazili na njegove dijelove. Međutim, sveobuhvatnih istraživanja da bi se on u potpunosti rekognoscirao nije bilo. Ispriječile su se objektivne okolnosti: od kupališta Siloam do ulaza u Stari grad strmina je prilično velika. Tijekom stoljeća na tom su se prostoru stvorile naslage zemlje i drugog materijala. Uglavnom u 20. stoljeću tu je izgrađena čitava četvrt imenom Silwan. Stoga se u otkrivanju Hodočasničkog puta trebao kopati tunel oko sedam metara ispod zemlje. Tako su i istraživanja pokrenuta 2006. tekla vrlo sporo. U tunelu su bile postavljene pokretne trake kojima se iskopani materijal transportirao na površinu i odande kamionima na otpad. Stručnjaci su odavno zaključili da je na prostoru današnjeg Silwana jezgra prvotnog Jeruzalema, 3000 godina starog. Putem koji je od Siloama vodio prema Starom gradu prolazile su tisuće židovskih hodočasnika kako bi u Jeruzalemu i u samom Hramu proslavile godišnje blagdane Pesaha, Šavuota i Sukota.
Tako se otkopavanjem Hodočasničkog puta došlo do niza izvanrednih nalaza iz razdoblja Prvog hrama (1000. - 586. prije Krista): bilo je to doba kad se odvijao znatan dio biblijskih priča. Pronađeno je i mnogo materijala iz razdoblja Drugog hrama, koje je trajalo od 586. prije Krista do 70. godine.
Naposljetku se došlo do zaključka da je Hodočasnički put najvjerojatnije izgrađen u prvim godinama naše ere, jer najmlađi novčić pronađen ispod popločenja datira iz 30.-31. godine (po Kristovu rođenju). Bilo je to vrijeme uprave rimskog namjesnika Poncija Pilata, poznatog Isusova krvnika.
Izvorni Hodočasnički put bio je ulica široka oko osam metara. Na nekim mjestima još su vidljivi ostaci trgovina koje su se nizale uz ulicu. Između ostalog, arheolozi su otkrili mali mikve/mikveh, odnosno ritualni bazen s prirodnom vodom koji se u skladu sa židovskim vjerskim zakonom koristio za obredno čišćenje, te podij koji je možda služio za objave ili ceremonije, poput čitanja Tore (Petoknjižja). Onodobni povijesni izvori opisuju kako su pred kraj razdoblja Drugog hrama (1. stoljeće, do 70. godine) tisuće hodočasnika pohodile Jeruzalem. Po tvrdnjama tih svjedoka, Jeruzalem i sam Hram dosegli su vrhunac sjaja nakon Herodove obnove i proširenja (Herod je vladao od 37. pr. Kr. do 4. pr. Kr.) - jedan od pokazatelja tog sjaja je i Hodočasnički put.
Dio Hodočasničkog puta popločan je masivnim herodijanskim kamenim pločama koje izgledaju kao da su netaknute. Stručnjaci objašnjavaju da je moguće da su tako dobro očuvane jer put nije bio dugo u upotrebi - godine 70. Rimljani su uništili Jeruzalem i njegov hram, pa je i put bio zatrpan. Ugledni arheolozi, s mnogo argumenata, tvrde da su putnici i hodočasnici dolazeći s juga koristili kupalište Siloam kao mikve. To su činili prije nego što bi se uspeli Hodočasničkim putem prema Hramu. Isus je znao za to kupalište, jer je nekom prilikom jednom slijepcu rekao: “Idi, operi se u kupalištu Siloamu!”. Isus je, kad je posljednji put stigao u Jeruzalem, došao iz Betanije, sela istočno od grada. Putnicima iz Betanije najbliži i najlogičniji je bio ulaz u grad preko Siloama. Stoga je logično pretpostaviti da se Isus okupao u Siloamu, prije nego što se Hodočasničkim putem popeo do Hrama i od tamo potjerao trgovce, što ga je naposljetku stajalo života. Otkrivanje puta nije prošlo bez kontroverzi. Hodočasnički se put nalazi u istočnom Jeruzalemu, na području koje Izrael smatra sastavnim dijelom svoga glavnoga grada, što veliki dio međunarodne zajednice odbacuje (izraelska je vojska to područje zauzela u ratu 1967. godine). Osim toga, mnogi Palestinci koji žive iznad podzemnog nalazišta protivili su se projektu jer su tvrdili da bi to moglo ugroziti stabilnost njihovih kuća. Pokazuje se da taj strah nije bio utemeljen. Danas je nekadašnji Hodočasnički put pretvoren u tunel od betona i metala kako bi se poduprle kuće i ceste iznad nje. I tako se 20. siječnja prva skupina od tridesetak turista i domaćih ljudi prošetala novootvorenim Hodočasničkim putom. Bez obzira na to što je otkriven samo dio trase, dužine 600 metara, dojmovi šetača bili su izvanredni. Planirane ture sljedećih dana brzo su se popunile zainteresiranima. Treba se nadati da će se stanje u Jeruzalemu i u okruženju u sljedećim mjesecima i godinama stabilizirati i da će dolaziti novi posjetitelji. Ne samo Židovi, nego i kršćani i drugi zainteresirani, jer je - ako išta drugo - mnogo vjerojatnije da je Isus hodao novootkrivenim Hodočasničkim putem nego točno današnjom rutom Križnog puta (“Via Dolorosa”), barem u smislu metar-po-metar, kako je danas obilježena. Naime, Jeruzalem se drastično promijenio od vremena Isusa - grad je razoren 70. godine, razina tla se podigla za nekoliko metara, ulice, zidine i gradske četvrti su presložene. Relevantni stručnjaci smatraju da je Pilat sudio u Herodovoj palači, a to bi značilo potpuno drugačiju rutu. Ruta kakvu danas znamo standardizirana je uglavnom od 14. do 18. stoljeća, pod utjecajem franjevaca i hodočasničke pobožnosti. Međutim, nije sve izmišljeno: Isus je vrlo vjerojatno razapet izvan gradskih zidina, i to na Golgoti. Osim toga, osuđenike na smrt Rimljani su radi zastrašivanja uistinu nosili ili vodili gradskim ulicama. Eto, to su sve razlozi zašto se Hodočasnički put već našao u novoj verziji priče o tome što je najvažnije vidjeti u Jeruzalemu i znati o njemu - priče koju ste pročitali na početku ovoga članka.
