Privukla ga je kuća u kojoj se nastanio. Izgledala je kao palača u Firenci, samo mnogo manja, sagrađena daleko od Firence, za nekoga tko će u njoj stanovati kao u vlastitoj uspomeni. Sagrađena je za strašna vremena, kada će uspomene biti dragocjene. Da odagna crne misli ili iz znatiželje, Andrić se počeo baviti kućom u kojoj živi. Prvo što saznaje jest da ju je sebi i svojima gradio Vilim Schwartz, madžarski Židov, rodom iz Nagykanizse, koju mi zovemo Velika Kanjiža, a Schwartzovi su je na svome njemačkom jeziku nazivali Großkirchen. Među poduzetnijim je zagrebačkim trgovcima i industrijalcima u vrijeme kada se oko srednjovjekovnih utvrda razvija moderni grad. Privlači ga sve što je drukčije i novo, što će promijeniti i preobraziti nam mali panonski svijet i učiniti nas drukčijim ljudima. Tako u podgradačkoj vlazi, na unutarnjim obodima maglenog Zagreba, gradi firentinsku palaču. I tako za svoj račun, “o svom trošku i za svoju dušu”, kako kaže Andrić, stvara prvu telefonsku mrežu u Zagrebu.

Naravno da je morao za to dobiti koncesiju iz Beča, ali mu to ne predstavlja problem. Ne samo da nije bilo drugih zainteresiranih, nego jedva da se našlo onih koji bi otprve razumjeli što to brzoglas treba biti i kakva je njegova praktična svrha. “Vilim Schwarz bio je veoma strpljiv čovjek”, piše Ivo Andrić, “i mogao je svakome tko bi se zainteresirao ili tko bi na glas u njegovom prisustvu posumnjao u smisao telefona satima pripovijedati kako će izgledati svijet premrežen telefonskim žicama i što će to značiti za posao kojim se on bavi, a Schwarz je po svome osnovnom zanimanju bio liferant i špediter, kada jednoga ne tako dalekoga dana ljudi budu mogli razgovarati s jednoga na drugi kraj svijeta, pa da se iz Pariza čuju sve do Zagreba i sve do New Yorka, pa nakraj nama poznatog svijeta. Ljudski glas će, govorio im je, u najmanjem djeliću vremena prelaziti najviše planine na zemlji, prelazit će mora i oceane. Nisu mu vjerovali, a nisu pravo ni znali kakve bi koristi moglo biti od tog eglena na daljinu. Osim te što će ružne vijesti, koje su ranije putovale i po mjesec dana, pristizati tako brzo da se nećemo na njih stići naviknuti. I ljudi će redom biti nesretniji nego što su bili prije brzoglasa.”

MOJE STVARI (37) Jergović: Što je ovo s nama, dragi moj Krleža?

Schwarzovu je kuću projektirao Kuno Waidmann, Nijemac, koji se najprije doselio u Austriju, u Klagenfurt, pa u Zagreb, gdje ga je poslalo da u Stenjevcu gradi zagrebačku duševnu bolnicu. Projektirao je lijepu, modernu građevinu, pravi dvorac u dalekom zapadnom predgrađu, pritom neobično velik, kao da tu valja naseliti poremećene i lude iz mnogo većeg grada nego što je Zagreb i iz veće zemlje nego što je Hrvatska. Imao je trideset i dvije godine kada je došao, a ostat će tu sljedećih trideset, kada se povlači u Graz. Hrvatski jezik nikada nije naučio, premda je imao mnoštvo učenika - gotovo svi istaknutiji zagrebački arhitekti pred Veliki rat bili su Waidmannovi učenici - ali to Andriću govori dvije stvari. Njemački jezik u Zagrebu je, čak mnogo izrazitije nego u Sarajevu, bio jezik tehničke inteligencije, inženjera, liječnika i gradske gospode, a grad je širok i razliven, nije planinama ograđen i zatvoren u jedno, kao Sarajevo, niti je stiješnjen oko ušća dviju naših najvećih rijeka, kao Beograd, nego on svojim prostranošću i razlivenošću na tom mjestu nagovještava neki mnogo veći grad, koji je, možda, čini se tako promatraču, postojao na ovome mjestu, da bi nekim čudom preko noći iščezao, i tu je onda nastao Zagreb. U takvome gradu jedan Nijemac morao bi izaći iz vlastitog ceha i svakodnevice, pa da nauči jezik. Njemački je u Zagrebu prije Velikog rata, kada je Andrić živio tu, a onda i poslije, kada je iz Zagreba bježao, bio glavni jezik i običnim zidarima, a kamoli neće graditeljima i neimarima, ili, kako se to danas kaže, arhitektima.

MOJE STVARI (39) Partizanska strana bila je za borbu, a Draža Mihailović je bio za izdajničko taktiziranje

Neko ga je vrijeme, još uvijek do kraja nesnađenog, u zimu 1941. i do ljeta 1942, obuzimala tema Kune Waidmanna, izgradnje stenjevačke ludnice, i Zagreba od godine 1877, kada Waidmann dolazi u grad, do 1898, kada ga car Franjo Josip pri posjetu Zagrebu imenuje za svoga građevinskog savjetnika. Ali od svega ostao je samo onaj neobični i nedovršeni prozni komad, naslova “Selidba”, objavljen nakon njegove smrti, u izdanju Andrićeve zaklade, u kojem opisuje kolonu pješaka i zaprežnih kola, koja prolazi niz Ilicu. To se duševni bolesnici sele u svoju novu zgradu. Oni promatraju svoj grad, koji im kao na filmu promiče pred i većina ga njih nikada više neće vidjeti, ali i grad promatra njih. Normalni su hipnotizirano zagledani u lude. Vire iza zavjesa, skrivećki ih gledaju iz mračnih haustora, iz dubine iličkih dvorišta i kroz izloge svojih dućana, a ako slučajno budu primijećeni, onda im dobacuju, rugaju se, govore neke riječi kojim će se odalečiti od tog mimohoda ludih, uplašeni zapravo da bi ih mogao povući za sobom.

Ali ta ideja o stenjevačkom romanu Andrićevom trajala je kratko, te se zauvijek ugasila. Njome je pisac varakao sebe, sakrivao se iza priče, bježao u nju od strašne zbilje koja ga je okruživala, od Židova koje su odvodili i javno, pred očima ljudi, mrcvarili, od noćnih racija, od vijesti o strašnim pokoljima Srba na Baniji, od prvih utišanih izvještaja o Jasenovcu. Horvat mu je, uvijek dobro obaviješten, pun užasa o svemu govorio. “Vi, Ivane, ne znate kamo ste dospjeli”, tim je riječima potvrđivao svaku svoju priču, dok se Andrić u svojoj nemoći samo kamenio. I tako je, umjesto da piše roman o stenjevačkoj ludnici i Kuni Waidmannu, jedan za drugim do kraja rata napisao tri svoja bosanska romana: “Travničku kroniku”, “Na Drini ćupriju” i “Gospodičnu Rajku”, koja se, istina je, zbiva u Zagrebu, ali i to je priča sasvim bosanska.

Taj iznenadni stvaralački uragan, zbog kojeg su ga mnogi poslije proglašavali bešćutnim i bezosjećajnim, jer je, kako se govorilo, u maničnom zanosu pisao dok se oko njega rušio sav poznati svijet, zbivali su se nepojmljivi zločini, a u najgore zločince pretvarali su se oni koji su izvirali iz Crkve u kojoj je on kršten i iz plemena iz kojega je on potekao, mada ga se tokom dugih dvadeset međuratnih godina svjesno odricao u korist onoga zajedničkog i obuhvatnijeg jugoslavenskog troplemenog roda i naroda. S nekim sveprožimajućim užasom, Andrić je, tumarajući tim prevelikim stanom, nastalim iz imaginacije projektanta one veličanstvene zagrebačke ludnice, shvatio da su ga upravo Poglavnik i njegove ustaše vratile hrvatstvu i katolištvu, preko tog neotklonivog i doživotnog osjećaja krivnje za grijeh i zločin počinjen u hrvatsko ime. Strašno je Pavelićevo lukavstvo, vratio ga je Hrvatskoj i Svetoj Rimskoj Katoličkoj Crkvi, pa ga poslao ravno u pakao. Najprije živog, a poslije - ako postoji drugog pakla do ovog na zemlji i u srcu čovjekovu - i mrtvog. Gore mu nije mogao učiniti ni da ga je one noći, u Zemunu kod Krklecovim, na pravdi Boga zaklao kao žrtvenog ovna. Mislio je to, i onda nije mogao zaspati, a kada bi zaspao budili bi ga vlastiti urlici. Nije se sjećao onoga što je sanjao, osim da je u snu vidio užas. “Strašno!”, govorio je tumarajući sobama u kojima nije smio paliti svjetla, “kako je to strašno!”.

MOJE STVARI (38) Jergović: Ubijaju za svaku sitnicu

Pisao je, jedan za drugim, tri svoja romana: najprije “Travničku kroniku”, pa “Na Drini ćupriju”, i na kraju “Gospodičnu Rajku”, upravo onako kako je u onoj priči japanski slikar pred pogubljenje poželio papir, pero i tintu, pa si je naslikao potok i šumu, i uz potok puteljak kojim je zatim pobjegao iz ćelije na smrt osuđenoga. Tako je u Zagrebu sam i ostrvljen, na živinu sveden, viđajući se, uglavnom, samo s Horvatom, koji mu je pripovijedao sve ono što je morao znati, a što nije bilo u novinama ni na radiju, Andrić ispisivao puteljak kojim će bježati. Pa je ispisao najvažnije stranice suvremene hrvatske književnosti, proklete već i time što su te stranice ustvari bosanske, a “Bosna je hrvatska zemlja taman onoliko koliko i nije”.

“Pomislite li na onog mučenika Krležu?”, upita ga jednog od tih dana u ljeto 1943. Josip Horvat.

MOJE STVARI (36) Neki kažu da je on hrvatski Knut Hamsun. Milije bi mu bilo da je hrvatski Andrić

“Ne prođe ni dana da ga se ne sjetim”, odgovori Andrić kao da ga takvo pitanje nimalo nije iznenadilo, “i svaki put se osjetim kao uljez u njegovom svijetu. Ovo je, znate, po mom najdubljem unutarnjem saznanju Krležin grad. I ne samo to: ovo što se oko nas zbiva, a što ja, ako mi dopustite i to pretjerivanje, doživljavam kao pakao, Krležin je pakao. Ne samo stoga što bi ga on mogao opisati, nego i zato što ga je on, a ne ja, mogao doživjeti. Vi me, dragi Horvat, jedini nećete krivo razumjeti dok to govorim, ali svi ti krilnici i logornici, bojnici i pukovnici u odorama boje saharskog pijeska, na čelu s Poglavnikom, bića su iz Krležine mašte. Tako ja to doživljavam. Pa iako se nikada nismo previše voljeli, a bolje rečeno: on zbog nečega nije volio mene, valjda zato što nisam bio lenjinist i od nekih sam vremena zavolio kućni red, Krleža mi u Zagrebu nedostaje. Premda bi ga, vjerojatno, pogubili po kratkom postupku ako ga prethodno glave ne bi došli njegovi lenjinisti, sve je ovo ovdje njegovo, a ne moje ili - ako smijem reći - vaše. Hodam tako po onim mojim sobama, gledam na Krvavi most, gledam tko će naići, što će se događati, i razgovaram s Krležom. A zna li se gdje je on sad? Zna li se je li živ?”