Sljedeća tri i pol sata nije znao što bi sa sobom. Čitati ne može. U šetnju, do Botaničkog vrta, mu se ne ide. Sjedio je na postelji - “poput jopca kog hipnotizira zvek zmijina repa” - i čekao da vrijeme prođe. Ali vrijeme je, kao i uvijek u takvim trenucima, ostajalo zakovano. Nije se micalo, kazaljke se nisu kretale ukrug, Sunce je stajalo na rumenoj pozadini zalijepljeno, još uvijek fatalno nisko, na istoku, niz Savu prema Bosni, a u glavi mu nijedne misli koja bi potjerala vrijeme. I što je više nastojao nečega se uhvatiti, to je bivalo sve praznije. “Kao istočnjački monah sjedio je alla turca u živomu ognju, ništa znao, ništa osjećao, sem čuda što ga vatra ne prži.”
Pred hotel izašao je minut do jedanaest, prošavši, kao ministar predsjednik ispred desetine mladih njemačkih vojnika iz nekog razloga upravo postrojene u predvorju. Ispred je već čekao opel bez registarskih oznaka, u njemu vozač u ustaškoj odori.
Concierge mu je uz naklon otvorio stražnja vrata. Izvolite, gospodine Andrić! - izgovorio je, i on na hrvatskom. Sjeo je, rekao dobar dan, vozač mu je istim uzvratio, i to će biti sav njihov razgovor.
Provezli su se pokraj Fellnerova i Helmerova žuta zdanja, pa niz Zrinjevac, Praškom do Trga. Krajem oka vidio je vojnike kako iznose namještaj iz sinagoge. Uzdahnuo je, pa pomislio da bi ustaša za upravljačem mogao krivo shvatiti njegov uzdah. Ali tad su već bili na Trgu, širokom i nakićenom kao na blagdane, s mnoštvom svijeta u promenadi. Začudio se odakle najednom svi ti ljudi. Bez usporavanja, ne vodeći previše računa o pješacima, nastavili su prema Kaptolu, pa pokraj Katedrale, ispred koje upravo odvijalo nekakvo proštenje. Osmotrio je hoće li se ustaša prekrižiti. Nije se prekrižio.
Zaustavili su se ispred novoizgrađene Franjevačke dvorane. Taj detalj će pamtiti, a zatim i zapisati u Sivu bilježnicu, s nadnevkom 1. studenog 1950, kada će u tom prostoru biti otvoreno Kazalište Komedija. “Koliko god uznastojao i kakve god da su mu životne snage i odlučnosti da odživi dostojan život, čovjek ne može nikad s pouzdanjem znati u kakvom mu je velika i strašna historija namijenila dramskom obliku poživjeti. Mene je, izgleda, zadesila Komedija.”
Tu ga je dočekao čovjek u crnom građanskom odijelu, s bijelom košuljom i isto tako crnom kravatom, koji ga je uz jednako ljubazan pozdrav poveo iza ugla. S pomalo nekontroliranom živčanom napetošću Andrić je pratio kako mu se obraćaju, s kakvim ga riječima i osjećajima dočekuju i ispraćaju. Premda nije za život strahovao, “jer nije ni uljudno, ni čovječno strepiti za svoj jedan život, dok posvuda naokolo stradavaju milijuni, i dok svakoga dana, sa svih obala i sa svih strana fronte, stižu vijesti o smrtima onih koje je čovjek poznavao, s kojima je prijateljevao ili je s njima dijelio gimnazijske hodnike, mimoilazio se uz pozdrav na ulicama i trgovima gradova u kojima je živio, te ih na neki način smatrao u vlastitome životu besmrtnim”, Andrić nije znao što Pavelić i ustaše od njega očekuju. Nije znao, niti je to u proteklih sedam dana mogao naslutiti, koga oni u njemu vide i čemu bi im mogao poslužiti.
Ispred ulaza u Samostan svetog Franje dočekao ga je visok, avetinjski mršav fratar. “Đakometijevska figura u fratarskom habitu”, opisivat će ga u jednom od razgovora s Ljubom Jandrićem, koji ga je uveo unutra, niz hodnik čiji je pod bio u crno-bijelim pločicama. Išao je skoro cijeli korak ispred njega, i nešto je govorio. Andrić ne zna što, jer ga i ne sluša. Njuši prostor u kojem se zatekao. Vonja, kao u Damasku, Commiphora myrrha, i vonjaju cušpajzi iz finijih zagrebačkih kuhinja, vonja tiskarsko olovo, vonja u njemu tinta, i vonja krta hartija koja će se u sljedećem trenutku - koji ne traje duže od stoljeća - sasuti u prašinu i u zaborav.
Ništa u našega svijeta, u Hrvata naročito, nije tako sveprisutno i svemoćno, govori Andrić, kao to umijeće zaboravljanja. Ne pamte ni drugi narodi. Čak i Nijemci lako i mnogo zaboravljaju. Francuzi su od zaborava stvorili nacionalni šarm. Ali svim ljudima, osim Hrvatima, doživljeno ili proučeno iskustvo ostavlja nekakve tragove na duši, mijenja ih, preobražava i čini drukčijima. Hrvati, pak, kada nešto zaboravljaju vrate se u stanje svoje iz djetinje nevinosti i naivnosti. “A djeca su, znate, okrutna, mnogo okrutnija od najokrutnijih odraslih ljudi.”
I dok tako njuši zrak Samostana svetog Franje na Kaptolu, dok ne sluša Giacomettija u habitu, i dok grozničavo duma kamo ga vodi ovaj hod, Ivo Andrić primjećuje nešto neobično. Fratar gazi samo bijele pločice, i nikad ne zagazi preko ruba. Pločice su velike, tako da njegov korak mora biti prilično dug. To je razlog zašto ga on jedva sustiže, a možda i zato fratar toliko priča. Kada bi zašutio, učinilo bi se da bježi. Ili bi, tako žuran, djelovao neljubazno. I premda uopće ne gleda u svoje korake, uspijeva mu da nepogrešivo korakne po sredini svake sljedeće bijele pločice. Praznovjerica, pomišlja Andrić. A onda se sjeti da je poznavao takvih praznovjernih fratara. Uostalom, vjera ne podrazumijeva odusustvo praznovjerice.
U vrlo svijetlom i prostranom refektoriju ugledao je raspelo, a ispod raspela sjedi, pa na noge skače, književnik Mile Budak. Ministar bogoštovlja i nastave, ustaški doglavnik, u ustaškoj odori i u dubokim njemačkim jahaćim čizmama, tri godine od njega stariji, njegov sarajevski gimnazijski drug. “Ivo, ahbabu dragi!”, širi ruke domaćin, pa ga prima u zagrljaj. Andrić se ne sjeća da su se ikad upoznali. Tri su godine velika razlika u gimnazijska doba, premda ih dijeli samo jedna generacija. Ali društvo im je bilo različito. “Otkad se mi samo nismo vidjeli!”, nastavlja Budak, pa s objema rukama prihvaća Ivinu desnicu. Tako on nastoji opkoračiti vrijeme između 1910, kada maturira, i 1941. kada Hrvatska uskrsava, jer je sve što se zbilo između toga obilježeno nesnošljivošću i podrazumijevajućim međusobnim neprijateljstvom. Obojica su revolucionari, samo što je jedan hrvatski i ustaški revolucionar, a drugi je vodio revoluciju za izgubljenu stvar, za Jugoslaviju i za Karađorđeviće. Obojica su pisci: jedan je pisac ličkoga sela i hrvatske povijesne i političke nevolje, pisac vojske koja je stradala u porazu 1918, dok je drugi pisac Bosne i zapetljane bosanke povijesnice. Jedan je advokat i hrvatski mučenik, žrtva jugoslavenskih policijskih atentatora, borac na život i smrt, koji je svoj život i živote svojih bližnjih na kocku stavio za Hrvatsku. Drugi je kraljevski diplomat i Stojadinovićev politički komesar. Prvi je imao malo vremena za pisanje, pa je morao pisati brzo i mnogo. Morao vulkanskom silinom iz sebe izrigati svoje romane i priče. Drugi je za svoje bosanske pisanije, teftere i hatišerife imao svo vrijeme ovoga svijeta, pa je pisao polako i temeljito. Za drugoga kažu da je silno darovit, za prvog da je pučki i seljački pisac. Oni koji ga cijene kažu da je on hrvatski Knut Hamsun. Premda bi njemu samome, Mili Budaku, možda bilo milije da je on hrvatski Ivo Andrić.
Kako se on zapravo osjeća, dok uzvikuje: “Ivo, ahbabu dragi!”? Kao mučenik za hrvatsku stvar i za uskrsnuće Tomislavova kraljevstva, Budak je presretan što je pred oltar hrvatske slobode priveo sina razmetnoga, pritom velikoga hrvatskog pisca, do kojeg Poglavnik najviše i drži upravo zato što su obojica od istoga sjemena bosanskog hrvatstva, koje je, eto, kod njih dvojice tako različitim plodovima rodilo. Kao romanopisac i mislilac, te kao tašto ljudsko stvorenje, Budak bi bio mnogo sretniji da na Andrićevu mjestu sad vidi onoga koji je ostao u Beogradu. Miroslav Krleža mu je, naime, i tematski, i stilski mnogo dalji i tuđiji od Andrića, ali premda je Krleža, za razliku od Andrića, komunist, on je, za razliku od Andrića, i iskreni Hrvat. A Krležina književnost pritom nikad se neće ni susresti, ni uspoređivati s njegovom, Budakovom književnošću. Da nije bio takav, nemoguć i odbojan, mogli su njih dvojica imenjaka biti najbolji prijatelji.
Tako je, pomalo sa čežnjom, mislio Budak, dok su posred puste samostanske blagovaonice, njih dvojica muškaraca, stajali sami pokraj praznih, uz stol uredno poredanih, sedamdeset stolica. Ponudio bi Andrića da sjednu, ali nije znao kako bi sjedili: jedan kraj drugog ili jedan preko puta drugog? Ako sjednu jedan uz drugog, bit će to pomalo neugodno. Mogli bi izgledati kao dva nastrana nesretnika usred pustog refektorija. A ako bi da sjednu jedan preko puta drugog, Andrića bi posjeo tu, a sam bi morao da obiđe cijeli taj dugi, u veliko “U” savijeni stol, pa da dođe preko puta njega. Ne bi li tako on, ustaški doglavnik i ministar, djelovao malo budalasto?
