Jedan od razloga zašto švedski autori kriminalističkih romana posljednjih godina dominiraju svjetskom književnom scenom jest i taj što su mnogi od njih po profesiji ili novinari, ili policajci ili pak, poput Jensa Lapidusa, odvjetnici za kazneno pravo.

Ostavio trgovačko pravo i prebacio se na kazneno

Iako se činilo da nitko neće nadmašiti Stiega Larssona i planetarni uspjeh njegove trilogije “Millenium”, to je pošlo za rukom upravo Jensu Lapidusu.

U tri je knjige pretočio priče iz sudnica u kojima je branio i neke pripadnike jugomafije i uvjerljivo opisao štokholmsko podzemlje kojim šefuju Srbi i Crnogorci, a mnoge situacije i likovi u romanima korespondiraju sa stvarnim ljudima i događajima.

Prva knjiga “Laka lova” već je adaptirana u scenarij prema kojem su Šveđani snimili film, a to čekaju i drugi i treći nastavak – “Nemoj zajebat” i “Život deluxe”. Ovaj posljednji uskoro izlazi i na hrvatskom jeziku, u izdanju VBZ-a. 

Treću knjigu promovirao je u Zagrebu tijekom uspješnog prvog izdanja Zagreb Book Festivala. Iako je godinama bio odvjetnik na području trgovačkog prava, Jens Lapidus ubrzo je shvatio da ga to ne ispunjava potpuno.

"Pomagao sam kompanijama da zarađuju veliki kapital. Bio je to vrlo izazovan posao, intelektualno vrlo zahtjevan jer sam rješavao zamršene slučajeve i pravne probleme, ali sam s vremenom shvatio da mi to potpuno angažira mozak, ali ne i srce. Zato sam se prebacio na kazneno pravo. Nikad zbog te odluke nisam požalio iako sam si u startu srezao prihode za 50 posto jer u Švedskoj, radeći kao odvjetnik u kaznenom pravu i braneći mafijaše, zarađujete mnogo manje novca nego kao odvjetnik velikih kompanija."

Čim je promijenio poslovno okruženje, došao je u doticaj s pripadnicima tzv. jugo-mafije, zbog nekoliko ubojstava u koje su bili umiješani ljudi s područja bivše Jugoslavije.

Kako kaže Lapidus, među njima nije bilo Hrvata nego su to uglavnom bili ljudi iz Srbije i Crne Gore. Oni su vladali štokholmskim podzemljem od sredine ‘90-ih do prije desetak godina, a na pitanje zašto su baš u Švedskoj bili toliko moćni, odgovara:

"Tijekom ‘70-ih i ‘80-ih u Švedsku se iz Jugoslavije doselio mnogo imigranata u potrazi za poslom i boljim životnim uvjetima. Zaposlili su se uglavnom kao radna snaga u automobilskoj industriji , a onda je početkom ‘90-i u Jugoslaviji počeo rat. Nakon toga, zbog obiteljskih ili prijateljskih veza u Švedsku su se za njima doselili i ljudi koji su aktivno sudjelovali u ratu, prošli vojnu obuku i znali baratati oružjem. Tu je prednjačila imigracija iz Srbije i Crne Gore. Oni su bili najmoćniji upravo u kontroliranju ileglane trgovine oružjem i narkoticima, naročito kokainom."

Prema Lapidusovim riječima, gradić Södertälje, praktički predgrađe Stockholma, s oko 70 tisuća stanovnika, postao im je epicentar djelovanja. To je mjesto u kojem je više od 40 posto doseljenika iz bivše Jugoslavije i arapskih zemalja. 

"Tu je i sjedište i pogon našega najvećeg proizvođača kamiona Scanie koji je trebao radnike. I jedino je u ovom gradu bilo nekoliko slučajeva gdje su lokalni političari bili vezani uz podzemlje i mafiju, ali to je izdvojen slučaj u cijeloj Švedskoj", govori Lapidus i dodaje da je u njegovoj zemlji nemoguće da pripadnici kriminalnog miljea ikad postanu ugledni građani:

Brojni mafijaši nestali su sa scene

"Ne, to je u Švedskoj apsolutno nemoguće i neprihvatljivo. Ne znam kako je u Hrvatskoj, kako je u Srbiji ili Crnoj Gori, ali znam za Rusiju i, recimo, Meksiko. Tamo mafija može imati velik utjecaj na politiku. Ali pripadnici mafijaškog podzemlja u Švedskoj nikad ne mogu doseći visoke društvene krugove. Možda nekolicina njih i pokušava, ali to je potpuno nemoguće. Oni nikad neće dospjeti ni u visoku politiku, ni u gornje slojeve društvene ljestvice, niti će ikad postati ugledni građani kao što je to slučaj, recimo, čak i u Italiji. U Švedskoj je nezamislivo da takvi kontroliraju političare ili recimo pravosuđe."

Lapidus je uvjeren da je u njegovoj domovini vrijeme jugomafije prošlo i da je njezina moć u velikoj mjeri oslabljena posljednjih desetak godina. Kako kaže, osim što na scenu stupaju nove snage, selekciju su napravili i sami mafijaši jer su mnogi pripadnici u međuvremenu ubijeni ili su nestali sa scene:

Prvi udarac doživjeli su ubojstvom Dragana Joksovića 1998. godine, inače bliskog prijatelja Željka Ražnatovića Arkana. On je kontrolirao trgovanje cigaretama, oružjem i kokainom. 

Posao vode iz Srbije i Crne Gore

Posljednju veliku akciju jugomafija je izvela 2009. godine kad su u roku 20 minuta opljačkali trezor zaštitarske tvrtke GS4 na jugu Stockholma iz koje su helikopterom iznijeli 20-ak milijuna eura. Ubrzo su svi akteri uhvaćeni.

No iako su oslabili svoj utjecaj, i dalje vode poslove, ali više ne iz Švedske nego iz Srbije i Crne Gore. I danas kontroliraju najveći dio tržišta kokainom.

Kroz Lapidusove krimiće jasno je da je odlično upoznat s mafijaškim uzancama i ponašanjem, a sve to svladao je tijekom dugogodišnje odvjetničke prakse. Osim karakterističnih tetovaža koje svaka mafija nosi kao kolektivnu oznaku, svima je zajedničko da nikad, ali baš nikad ne surađuju s policijom:

"Sveto pravilo je - ne budi nikad, ali baš nikad cinkaroš! Suradnja s policijom nema opravdanja i za to se gubi glava. Imao sam slučaj s klijentom kojeg su oteli, pretukli ga i ostavili na cesti nekoliko dana poslije. Bio je sav krvav, prebijen i u panici je pozvao policiju. Priveli su osumnjičene, a onda je došlo i suđenje. Na suđenju je, naravno, povukao sve optužbe. Uobičajeno je da pripadnici određenih mafijaških klanova imaju i svoje prepoznatljive tetovaže. Članovi ruskih mafija imaju obično tetovažu zvijezde petokrake, neki imaju tetovirane suze ispod oka, a boja suze nosi i poruku. Ako su suze ispunjene bojom, znači da su nekog ubili, a ako je suza neobojena, znači da su izgubili nekog prijatelja. Uglavnom to su uobičajene ikonografije." 

Budući da je mafijašku scenu upoznao izbliza, to ga je ujedno inspiriralo da počne pisati romane. Lapidus smatra da posao odvjetnika nije u koliziji s pozivom pisca krimića u kojima su glavni likovi upravo ljudi koje sreće u sudnicama:

'Moj je posao braniti kriminalce'

"Ne, jedno s drugim nema nikakve veze. Kao odvjetnik uopće ne pokušavam proniknuti u njihov mozak i razmišljati zašto su počinili neki zločin. Kao odvjetnik se ne poistovjećujem sa svojim klijentima. Švedski pravosudni sustav sličan je ovom u Hrvatskoj - postoji državni odvjetnik kao tužitelj, postoji odvjetnik koji brani optuženog i postoji sudac. Moj je posao biti branitelj nekom zločincu i profesionalno ću učiniti sve da svog klijenta uspješno obranim i izborim se za što manju kaznu, iako ga privatno možda istinski mrzim zbog toga što je učinio. Kao pisac pokušavam proniknuti u njihov um i gledati svijet iz njihove perspektive i njihovim očima, i moram se s njima identificirati. A kao ljudsko biće, nekad se s njima poistovjetim, a nekad ne. To vam je kao kad gledate film ‘Kum’. Vječno hodate na rubu provalije - između simpatija i mržnje prema tim likovima. No, kad radim kao odvjetnik, neprestano sam prisiljen gledati lošu stranu društva i vrlo pesimistički doživljavati muški rod, sve ljude koji žive u predgrađu Štokholma, bande i na mafiju. Teško je imati čistu glavu kad su takve stvari u pitanju." 

Da nije branio mafijaše, vjerojatno nikad ne bi postao pisac

Ipak, da nije odabrao kazneno pravo, Lapidus kaže da vjerojatno nikad ne bi postao pisac. A upravo je pisanje svojevrsni čin pročišćenja i kompenzacija za posao ‘đavoljeg’ odvjetnika:

"Pisanje mi pomaže jer tu pokušavam izravnati račune, tu pokušavam sagledati problem iz svih uglova, a pomoglo mi je i da postanem poznato ime u javnosti. To mi naravno pomaže i da dobijem više klijenata u odvjetničkom poslu. No, kao što sam rekao, ono što radim u sudnici nema previše veze s onim što i kako radim kad sjednem za kompjutor i pišem roman."

Budući da u odvjetničkoj praksi nije imao mnogo kontakata s Hrvatima, Lapidus je uvjeren kako prosječni Šveđani imaju o našoj domovini idiličnu sliku i ne miješaju je s ostatkom Balkana:

"Šveđani jako mnogo znaju o Hrvatskoj i ne povezuju vašu zemlju s mafijom u Švedskoj. I sami znate da u Hrvatsku svake godine dolaze tisuće naših ljudi na odmor. Dolaze jedriti, znaju za Vis, Hvar… Hrvatska im je omiljeno mjesto za ljetni odmor. No sa Srbijom je drukčije jer su njihovi sunarodnjaci godinama harali štokholmskim podzemljem i njihova su imena dobro poznata iz crnih kronika."