Ovoga ljeta jedna me poznanica u Avignonu pitala - gdje se može saznati više o vašoj umjetnosti, napose suvremenoj? I dok sam pokušala odgovoriti i pri tome se ne osramotiti, sama sam se zapitala kako se zapravo danas, izvan naših granica, može imati uvid u recentnu hrvatsku umjetnost? Nekim pukim slučajem, kroz privatne kanale, istražujući web stranice, raspitujući se uokolo ili kontaktirajući poznanike... - bili bi neki od odgovora ili točnije neke od isprika. Jer hrvatska se suvremena umjetnost ne izlaže često u svjetskim muzejima, barem ne u onim prestižnim i za inozemne prilike dostatno relevantnim, naša kazališta više ne gostuju na velikim europskim festivalima i u kazališnim kućama, glazbeni umjetnici nižu svoje solističke uspjehe u inozemstvu ili već godinama tamo žive i nastupaju, naši filmovi sve rjeđe oduševljavaju publiku na festivalima takozvane prve kategorije. Je li hrvatska suvremena umjetnost doista tako neatraktivna da je rijetko netko od svjetskih izbornika zamjećuje ili, bez obzira na to što živimo u vremenu kad nam se sve čini dostupnim, naša je umjetnost još relativno nepoznata, a time i neprepoznata u svjetskom, nažalost i u europskom kontekstu?

Dogodila mi se slična situacija, još nešto više prije dvadeset godina, krajem ratnih 90-ih godina, kad me je na jednom međunarodnom kazališnom festivalu tad kolega kazališni kritičar upitao - vi pišete o kazalištu, no postoji li uopće kazalište u Hrvatskoj? Zgrožena pitanjem i prilično uvrijeđena, krenula sam mu odgovarati, ali potom sam zapravo shvatila kako krivica za njegovu neinformiranost nije na njemu, nego na nama. Tijekom 90-ih godina prošlog stoljeća o našoj umjetnosti se tako malo ili gotovo ništa nije znalo, stiješnjeni ratnim prilikama i izolirani od ostatka svijeta nismo mogli putovati i predstavljati hrvatsku umjetnost po svijetu, kao što u to vrijeme nitko od velikih svjetskih umjetnika nije dolazio kod nas. Rascjep koji se tad u umjetnosti dogodio između nas i svijeta rezultirao je, barem što se kazališta tiče, krajem 90-ih velikom krizom zbog koje su teatri izgubili publiku, a umjetnici pravu motivaciju. Jer bez mogućnosti usporedbe te bez pravog zrcala koje će ti pokazati tvoju realnu poziciju u širem kontekstu, tvoj narativ nema onu snagu koju mu daje Drugi ili Treći, čime se opravdava ili demantira, i čini relevantnim u cijeloj teatarskoj slici Europe, pa i svijeta. Bili smo tako simbolički i fizički, sudeći po našem izbivanju s europske umjetničke scene, predaleko da bismo ikome bili zanimljivi.

Potaknuta pitanjem kolege iz 90-ih, pokrenula sam s Ivicom Buljanom 2003. Festival svjetskog kazališta kako bi naši umjetnici, a i publika imali priliku upoznati se s europskim kazališnim trendovima, velikim umjetnicima i onim tad još neafirmiranima koji su tijekom tih dvadeset godina postali velikima. Kako smo oduvijek, što se umjetnosti tiče, bili Europa, činilo mi se iznimno važnim da to početkom novog stoljeća i potvrdimo. Od 2003. do prošle godine doveli smo u Zagreb predstave Petera Brooka, Eugenia Barbe, Thomasa Ostermeira, Roberta Lepagea, Eimuntasa Nekrošiusa, Luca Bondyja, Piotra Fomenka, Krystiana Lupe, Christopha Marthalera, Franka Castorf, Ive van Hovea, Pipa Delbona, Katie Mitchell, Mila Raua, Thosika Okade, Tiaga Rodrigeza... i još mnogih drugih, koje su ucrtale smjerove svjetskog kazališta, kao što je i hrvatska metropola time ucrtala svoje važno mjesto na mapu prestižnih europskih festivalskih destinacija. Festival svjetskog kazališta kroz dva desetljeća izmijenio je nužno sliku hrvatskog teatra.

U Zagrebačkom kazalištu mladih, gdje sam se tad zaposlila, osnovala sam ciklus "Europsko kazalište u ZKM-u", koji je godinama ugošćavao recentne predstave teatara koji su po svom repertoarnom senzibilitetu odgovarali repertoaru našeg kazališta, kao i očekivanju naše publike. S uspjehom predstave "S druge strane" Nataše Rajkovića i Bobe Jelčića krenula je i slava ZKM-a u Europi i svijetu te brojna gostovanja tijekom deset godina u teatrima Beča, Berlina, Moskve, Pariza, New Yorka, pa čak i kostarikanskog San Josea, te u još tridesetak regionalnih i svjetskih destinacija. Uslijedile su i koprodukcije s Theater Hebbelam Uffer iz Berlina, Turkish State Theatre iz Ankare, Teatrul Nacional "Marin Sonescu" iz Kraiove, Theatre Stuttgart, Volkbuhne am Rosa Luxemburg Platz Berlin, Birmingham Repertoary Theatre, Dresden State Theatre, Deutches Theatre Berlin, Teatro Due Parma..., kao i nezaboravna suradnja s newyorškim teatrom LaMaMa, gdje je predstava "Garaža" izvođena na engleskom jeziku imala svjetsku praizvedbu. Gostovanja po Europi i svijetu nastavila su se osam godina i u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu, kao i brojne dramske, operne i baletne koprodukcije. Hrvatski teatar bio je za sve to vrijeme partner u značajnim europskim projektima financiranima EU fondovima - European Theatre Lab, Prospero - prošireno kazalište i STAGe te se tako pozicionirao u europskom kontekstu i kao partner prestižnih kazališta.

Danas su gostovanja naših kazališta u inozemstvu ili inozemnih kazališta kod nas neuobičajena i svode se na mali broj regionalnih razmjena. Budućnost Festivala svjetskog kazališta posve je neizvjesna. Ne postoji kontinuirani interes međunarodne promocije hrvatskog teatra te me više ni ne čudi pitanje o tome može li se išta o našem suvremenom kazalištu izvan naših granica uopće saznati.