Na pitanja je odgovarao u Puli, odakle je na pola dana skočio u Zagreb, da bi nastavio dalje u Skoplje, što nije ništa neobično jer živi upravo tako – od grada do grada, od aviona do autobusa, kao jedan od pripadnika književne on the road republike.

BestBook: Sjetila sam se jednog davnog Facebook statusa Krune Lokotara s vašom fotografijom kad je u studentski dom Cvjetno donio tek objavljene “Pijavice nad Santa Cruzom”, nakon što ste dobili nagradu Na vrh jezika. Imate 21 ili 22 godine, zapravo ste još klinac u majici s natpisom Incredible groove sounds. Vrlo ste rano doživjeli ‘točku preokreta’ i sve se poslije zakotrljalo kako treba. Što biste rekli kad biste morali usporediti tog klinca s ovim današnjim 40-godišnjakom?

Ne čini mi se da se u tih dvadesetak godina mnogo promijenilo, što se mene osobno tiče. Ne znam je li to dobro ili loše. U nekim segmentima je vjerojatno u redu, u nekim drugima sasvim sigurno ukazuje na pretjeranu tvrdoglavost, opću inerciju. Svijet je u međuvremenu, doduše, postao poprilično drugačije mjesto. A ja sam, s vremenom, dobio jednu novu predispoziciju. Tada sam živio u nekoj nedefiniranoj, sasvim moguće nemogućoj, ali opipljivoj vječnoj sadašnjosti. Budućnost me nikad nije pretjerano zanimala, a prošlosti nisam imao; barem ne ičega što bi joj dalo sadržaj, bilokakvu težinu. Bio sam čist pred svijetom, naivan, gol. I u svakom smislu otvoren za sve što nosi. Nastojao sam ne diskriminirati aspekte svijeta. S iznimkom, možda, njegovog knjigovodstva. U međuvremenu se, dakle, desilo vrijeme, i ja sam dobio pristup prošlome. Iz perspektive tek friškog četrdesetogodišnjaka to može zvučati pretjerano, ponešto tašto. Ali, nije u pitanju isključivo, pa ni pretežno ono vlastito prošlo, koliko otkrivanje čitavog tog golemog i nepreglednog kontinenta, koji ima strukturu ledene sante. Tek onda riječ može biti i o nekoj vlastitoj točki na njemu. Dobar je dio moje potrage upravljen onamo, uz svijest da zlatnog runa nema i ne može biti. Tako da sada nastojim ponovo pronaći sadašnjost, raspet između polova svetog magneta: zavodljive projekcije budućnosti koje za mene dugoročno nema, i prošlosti, koje za mene nije bilo.

BestBook: Je li istina ili samo urbana legenda (mada nije ni važno, zvuči dobro) da je Danijel Dragojević kad je pročitao neke od vaših prvih pjesama rekao – “Pjesnik!”

Ne znam. Ali nazvao me bio kad su izašle Pijavice, dugo smo pričali, i sjećam se da sam poslije pomislio nešto tipa: kakav neobičan čovjek, kao da ima istovremeno sve godine svijeta i ni jednu. Iste godine smo se prvi put susreli uživo. Nisam tada ni znao za njegovu specifičnu socijalnu reputaciju. I nikad se nisam njome previše zanimao. Ali, nevjerojatno mi je bio važan kao pjesnik. Jedan od najboljih koje smo ikada imali. Koje imamo.

BestBook: Nakon “Knjige praznika”, pjesama u prozi, objavili ste “Ponoćne glagole” u kojima ponovo dominira fonetska dimenzija teksta. Zašto glagoli i zašto ponoćni?

Fonetska dimenzija kod mene uvijek dominira, u najmanju ruku kao jedan od ključnih načina organizacije teksta. U “Knjizi praznika” ona je tražila svoju realizaciju u tada za mene neistraženom smjeru, na području pjesnički organizirane i instrumentalizirane rečenice, u proznom slogu. U “Glagolima” vratila se na klizalište stiha. Glagoli su gospodari radnje, stoje na vrhu sintaktičke hijerarhije. A hijerarhije treba konstantno preispitivati; to je jedna od temeljnih strategija pjesničkog jezika. Ponoć je točka loma. Nemjesto i nevrijeme, svoje i ničije, kako bi rekao stari dance hit.

BestBook: Zbirka nema čvrsti koncept, različite su tu pjesničke strategije, kako vidite poziciju “Ponoćnih glagola” prema ranijim zbirkama?

Ima, samo ne na način kako se danas najčešće strukturiraju pjesničke knjige koje smo navikli označavati “konceptualnim”. Tek jedan ili možda dva uvijek jedna te ista obrasca odnedavno se kod nas koriste za takvu “konceptualizaciju”. Kombinacija mode i lijenosti. “Praznici” su je u jednom od svojih podteksta tretirali kao persiflažnu podlogu, a i “Glagoli” je u nekim aspektima ironiziraju. A prema prethodnim knjigama oni se umnogome odnose kao herbarij formi.

BestBook: Koliko je teška ta borba s tekstom i jezikom, odnosno – može li jezik postati omča?

Volio bih da mogu opet parafrazirati onu Marxovu o kapitalistu i užetu. Ali, jezik je beskrajno dugačko uže.

Da bi se njime objesili, morali bi na raspolaganju imati beskrajno prostor-vrijeme. Tako da nam u književnosti ipak glave najčešće dođe refleks, okoštavanje, nedovoljno čitanje i površno pisanje. Ta borba, dakle, nije ništa drugo do rad. On može i ne mora biti težak, ali mora biti posvećen. I svakako se isplati.

BestBook: Ili se to meni samo čini ili je trenutno poetska scena koherentnija od prozne; pjesnici kao da se više podržavaju, čitaju, pišu jedni o drugima?

Ne znam, možda se samo trava kod susjeda čini zelenijom. A i moguće je da u poeziji trenutno svjedočimo nekoj vrsti vala, modelsko-stilske, pa i tematske sinergije, možda i pretjerane bliskosti, koja u prozi izostaje. To gore po poeziju. Prosjek u pjesništvu nam se, čini mi se, znatno popravio u posljednjih desetak godina. Ali gotovo da nema iznimnog.

BestBook: Studirali ste komparativnu književnost i imali ponudu ostati na faksu, ali vam je pisanje bilo važnije. Nisam čula za puno takvih slučajeva, znam da niste od sinekura, no jeste li ikada požalili?

Nisam požalio. Od mnogih kvalifikacija koje sam čuo na svoj račun, a koje su ponekad naravno točne, najimbecilnija je ona o “uhljebljivanju”. Nikad u životu nisam bio zaposlen, nikad primio plaću, sve stabilne pozicije i poslove koji su mi ikad ponuđeni u bilo kojem sektoru odbio sam. Naravno, jer sam si mogao to priuštiti. Ali ne zato što sam nešto naslijedio ili dobio, nego jer sam radio ono što sam želio, kad god i koliko god je trebalo. To je nosilo i još nosi određene rizike. Ali za mene je jedino ispravno.

BestBook: Pišete prozu, publicistiku, kritiku, kakva je dinamika toga pisanja, šaltanje od jednog do drugoga?

Nemam problema s takvom dinamikom, dinamika je dobra. Šaltanje mi paše. Različiti tipovi tekstova hrane jedan drugi, uvode drukčiju kritičku optiku, strategije, metode.

BestBook: Mnogi imaju o vama pojednostavljenu percepciju – blago njemu, on stalno putuje. Pripadnik ste generacije današnjih 30- i 40-godišnjaka koji ‘žive’ po rezidencijama i putovanjima, festivalima i čitanjima po cijelom svijetu. Znam mnogo takvih pisaca nomada, Lana Bastašić je recimo dobar primjer, što donosi to iskustvo, a što eventualno odnosi? Pretpostavljam da susrećete na raznim mjestima iste kolege, jeste li vi zapravo ta nova, svjetska književna republika?

To je OK, i ja imam pojednostavljene percepcije o mnogo stvari. Volim kako živim, i smatram se višestruko privilegiranim. Ali to su jednostavno i datosti posla kojim se bavim danas; ja, uostalom, jedino tako mogu od svog rada korektno živjeti. A takve su izmještene, pokretne i raspršene “književne republike” postojale otkako je književnosti. Ne, doduše, uvijek na istim osnovama. Ova današnja, ukoliko ju je moguće generalizirati, ima i prednosti i mana u odnosu na, na primjer, onu antičku, romantičku ili hladnoratovsku. Najzanimljivije su mi trenutno njezine kakve-takve predispozicije – počesto doduše iznimno problematičnim metodama – za nadilaženje nacionalnog okvira. Nacionalna književnost nije drugo do postepenog reduciranja iste na poslovicu. Cepin u čelo.

BestBook: Vaše knjige nastajale su na raznim mjestima - koliko pisanju znači kretanje i mjesto na kojem se piše, kako se ono manifestira na “tihi rad jezika”?

Ukoliko nije riječ o tekstovima koji se izravno bave iskustvom putovanja, za mene vrlo malo. Iste knjige pisao sam na različitim geografskim širinama, u vlakovima i avionima, na aerodromima, kod bake i u čekaonicama. To se na njima ne vidi. Ukoliko na nekom mjestu tražite “genius loci”, vrlo izvjesno ćete nešto i naći. Ako samo tražite stolicu da sjednete i dva dana premećete neki stih pa da proradi, naći ćete i to, bez da se opterećujete duhom stolice.

BestBook: Ipak, nikad niste napisali baš klasičan putopis. Niste napisali ni klasičan dnevnik iz Berlina u vrijeme pandemije.. Draži su vam hibridi?

U svakom slučaju zanimljiviji. Uvijek su me uzbuđivali tekstovi koje nije moguće jednoznačno svrstati, koji su na neki način izmicali ladicama u koje ih trpaju. Pa i oni koji se čitateljevom pokušaju da ih identificira aktivno opiru. Ne govorim o kupusarama, nemogućnosti da se tekst ustroji i vodi željenom trasom, već o u tekst ugrađenim zamkama, mehanizmima zavođenja. Volim kad sam natjeran uvijek iznova i iznova preispitivati početne postavke. Nismo uvijek baš toliko iskusni čitatelji koliko volimo vjerovati. Književnost je mnogo iskusnija. Najljepše je upasti u rupu, zagaziti na stepenicu koja izostaje.

BestBook: Na početku dnevnika “Adolfove uši” citirate Bajagu: “Moj ćale je hteo pešaka do Berlina/ da uhvati lično Adolfa za uši”. Nikad ne bih rekla da bi vi kao punk rocker, slušali Bajagu?

Toj knjizi je trebao Bajaga. Nikad se nisam muzički ograničavao. Odrastao sam na najrazličitijim inačicama punka i rokenrola, često ekstremnim, ali slušam jednako i jazz, Arsena, Riblju Čorbu i Bijelo Dugme, dvadesetostoljetne kompozitore, industrial, hardcore i trash-metal, meksičke narcocorride i mongolsko grleno pjevanje, “Tuman, Tuman”, “Vstala Primorska” i “Nabrusimo kose” i, ponekad, na najglasnije i bez ikakvog drugog razloga osim što se od nje naježim, crnogorsku himnu.

BestBook: Pisali si književne kritike, uređujete knjige poezije i proze, portal Kritika HDP, u žirijima ste, vodite Goranovo proljeće, zapravo u vrlo smo sličnoj situaciji i pokrivamo mnogo toga u književnom polju. Zanima me kako se nosite s time da vas možda percipiraju kao nekoga s ‘povlasticama’, u poziciji moći?

Pa, to je problem takve percepcije – da ona najčešće dolazi iz pozicije neimanja pristupa i uvida, dakle, da se uglavnom govori o nečemu o čemu se malo zna. Dobar dio tih “povlastica” svodi se na mnogo potplaćenog ili neplaćenog rada, i na smišljanje strategija kako se iz tih pustih povlastica izvući, a da se nešto što si prašinarski gradio godinama ne uruši. Jedno je činjenica: pristup imam, i to je često praktično. No, za razliku od nekih drugih sektora, ešalona i društva u cjelini, naše je književno polje (svi drugi njegovi problemi, naslijeđene i proizvedene strukturne nejednakosti i ostalo na stranu) prilično mobilno, otvoreno, propusno i zapravo luđački željno novih ulaza. Pristup se, uz minimalne predispozicije, čak i suviše lako stiče. No često o povlasticama i gatekeepingu do besvijesti blebeću beskrajno netalentirani neradnički smarači. Poneka vrata ipak postoje s razlogom.

BestBook: Što pisac može dati drugim piscima kad uređuje njihove knjige?

Samo savjet, kakav bi sam želio čuti. I potom vrlo moguće odbacio. Ali, druge perspektive su važne. Ponekad presudne.

BestBook: Na portalu Kritika HDP u čijem smo uredništvu, važno nam je i mentoriranje mladih kritičara; kako vam se čini ta nova generacija u smislu kritičarske hrabrosti? Što biste im savjetovali o objektivnosti kritike u slučajevima kad je netko i pisac i kritičar?

Ne razumijem zašto bi se netko danas uopće bavio književnom kritikom ukoliko to baš jako ne želi. A ako je takav neobičan, nelukrativan i općenito često dosta nezgodan put već izabran, ne vidim razloga ni načina da se taj posao ne obavlja beskompromisno, i koliko god je to moguće pošteno. To nije uvijek najugodnije, ali je nužno. Objektivnost je kompleksna kategorija. Već samo zadržavanje na elementarnom poštenju, sistematičnosti i kritičarskoj dosljednosti je od presudne važnosti. To vrijedi jednako pisao netko sam također književnost ili ne. Neki su od tih mladih kritičarki i kritičara sjajni, mnogo obećavaju.

BestBook: Osim Bajage, nikad ne bih očekivala ni da ćete i vi napisati slikovnicu, “Prvu detektivsku agenciju za praćenje ptica”. Kakvo je bilo to iskustvo?

Ni meni nije bilo na kraj pameti. Ali iskustvo je bilo uzbudljivo. I inače volim raditi po pozivu, hvatati se u koštac s nečim što mi je posve neintuitivno, možda u startu i nezanimljivo. Cure iz Oaze to izvrsno rade, i imao sam priliku raditi s vanserijskom ilustratoricom.

BestBook: Uvijek se jasno i javno protivite svakom zatiranju slobode i svakom fašizmu kojeg je sve više u svakodnevnom životu, niste onaj tip ja-samo-pišem pjesnika. Sloboda, jednakost, Goranova tradicija, to se iščitava iz vašeg djelovanja. Koliko vas poznajem jedan ste od rijetko dosljednih kad treba nešto reći o kulturnim politikama ili aktualnim političkim gadarijama. Nazvati stvari pravim imenom, ne šutjeti i okolišati, to je vaš oblik aktivizma?

To je najmanje što možemo. Može se, naravno, i puno više, često i treba, ali svi imamo svoja ograničenja. Moja su po tom pitanju brojna. Često sam previše komotan i usredotočen na vlastiti rad da bi se upustio u neki ozbiljniji doprinos zajednici, zajedničkom naporu da se svijet oko nas barem za jotu popravi, da nam svima u njemu bude ugodnije, i njemu s nama. Misliti kritički i misliti glasno ipak je svačija dužnost. Nekoga s kakvim-takvim pristupom javnosti pogotovo. I, nipošto ne treba zaboraviti da, ako je potrebno, treba gristi također ruku koja te hrani.

BestBook: U jednom intervjuu otprije osam godina, taman su završili parlamentarni izbori, kažete da razmišljate o tome “kako je ova skupina kriminalaca, opskuranata i imbecila još jednom uspjela završiti na vlasti”. Naravno, koincidencija uopće nije smiješna, no čudite li se što bi danas mogli ponoviti isto ili još gore?

Situacija, čini mi se, ipak nije toliko beznadno očajna kao tada. Plenković će, po svemu sudeći, uspjeti slomiti radikalno desnu frakciju DP-a i namiriti onu usmjerenu prvenstveno na ekonomsko lešinarenje. Dakle, odrobijat ćemo još malo loše beskonačnosti umivene, počešljane i ideološki sada ponešto stišane kleptokratske mašine vladajuće partije, i kroz zube zahvaljivati što smo ipak izbjegli nekoliko znatno gorih opcija. Međutim, sada imamo posve novog političkog aktera, koji je zapravo izvrsno prošao na ovim izborima. Možemo! sad ima priliku da zaista izgradi organizaciju na razini čitave zemlje, strukturira vlastitu politiku u svim segmentima i, uz novi mandat u Zagrebu, pokuša ponuditi stvarno relevantne, supstancijalne promjene u našem čemernom, učmalom političkom krajoliku. Nadam se da će je iskoristiti. Nadam se, još uvijek, i sasvim općenito.