O nekim razdobljima nije teško uspostaviti konsenzus - zna se što je bilo jazz age, zna se što je bila belle epoque, kakva je bila secesija, art deco... 

Ali ‘80-e su se, nakon emitiranja serije “Crno-bijeli svijet”, našle u unakrsnoj vatri fanatičnih zagovaratelja i jednako samouvjerenih osporavatelja: dok prvi vide osamdesete kao ekstazu, drugi ih tumače kao agoniju kasnog socijalizma.

Istine o tome su, u svakom slučaju, u onome bitnom subjektivne a oni koje zanima duh vremena moći će, u zagrebačkom HDLU pogledati izložbu Osamdesete - slatka dekadencija postmoderne.

“Ova zanimljiva izložba”, kažu organizatori, “u svom postavu predstavlja razdoblje od Titove smrti do početka ‘90-ih godina kada je započeo proces raspada Jugoslavije. Cilj izložbe je prikazati hrvatsku umjetničku scenu osamdesetih godina u kojima će naglasak biti na istaknutim radovima sa svih područja umjetnosti: arhitekture, dizajna, glazbe, književnosti...” 

Novi val, Kavkaz, Zvečka, Azra, Polet, Cibona, Dinamo... Sve je to, uistinu, bilo ono što enciklopedije definiraju pojmom “labuđi pjev.” “Labuđi pjev je posljednji pokušaj, proplamsaj prije konačna smirenja (mladost, stvaralački pothvat), prema legendi da labud prije smrti lijepo pjeva...”

Artefakti s izložbe mogu, ako im se pridodaju odgovarajuća objašnjenja konteksta, voditi prema neočekivanijim zaključcima: jedan od njih je da su cijele ‘80-e bile progresivni hod prema modernizaciji i “osvajanju slobode” da bi ‘90-ih zemlja upala u ralje konzervativne društvene kontrarevolucije.

Dio izložbe čine tiskani mediji tog doba. Neki elementi zapanjuju. Popularni dvotjednik Start je, recimo, 1988. za ženu godine izabrao - Gospu! U politici je još postojao jednopartijski sustav, ali društvo je pulsiralo posve slobodno - slobodnije no ikad prije, i dugo vremena nakon toga. 

Ono što odmah upada u oči pri prelistavanju Starta i Poleta iz osamdesetih godina zapanjujuća je vitalnost društvene elite. Tako, recimo, Start 1989. objavljuje intervju s direktorima jugoslavenskih televizijskih centara pod naslovom “Televizija u kliještima politike“. 

Naslov bi bez problema prošao i danas, a direktor tadašnje Televizije Zagreb - današnje Hrvatske televizije - je Goran Radman! Potom, u nekoliko formi – intervjui, reportaže, itd. - nailazimo na Gorana Milića. 

Goran Milić trenutačno je glavna zvijezda regionalne televizije Al Jazzeera sa sjedištem u Sarajevu. Polet donosi i veliku reportažu o Nikici Gabriću, predsjedniku Republičke konferencije Saveza socijalističke omladine Hrvatske i nedavnoj vedeti nove hrvatske političke scene. 

U velikom tekstu pod naslovom „Bio sam nemirno dijete“ Gabrić obrazlaže svoje političke ambicije. Baš kao i danas, Gabrić govori o „niskoj kulturi političkog komuniciranja“, za koju, 30 godina poslije, nalazi lijeka u „prosvijećenom apsolutizmu“.

Polet nadalje donosi velik tekst o idejama Radimira Čačića, koji, kao i danas, u auri stanovite disidencije – nudi „socijalističku kapitalističku proizvodnju“. O žilavosti naših elita svjedoči i svevremenost dizajnera Borisa Ljubičića koji je 1989. izradio poznati logotip 11. kongresa Saveza komunista Hrvatske na kojem Tito sjetno gleda u daljinu dok mu lijevo oko krasi malena – zvjezdica. 

U međuvremenu je Ljubičićevu fascinaciju zvjezdicama zamijenila fascinacija kockicama, ali on sam ostao je konstanta hrvatske dizajnerske scene. Mnogi procesi su, nažalost, također ostali isti. Zapanjujuće je da 1980-ih uočavamo iste probleme i rasprave kao i danas što je samo znak da se ništa nije riješilo, odnosno, da tapkamo u mjestu, odnosno da - imajući na umu napredak svijeta – gubimo dragocjeno vrijeme. 

U Startovu tekstu o ulasku Jugoslavije u Europu, novinar Drago Buvač opisuje mogući ulazak tadašnje države u znanstveni program Eureka pa piše kako su naše nade da ćemo „lako dobiti pare iz nekih europskih fondova“ iluzije, te da ne mogu riješiti naše tehnološko zaostajanje za Europom. 

Autor tvrdi da se moramo uključiti u Europu kroz model tržišne privrede u kojoj će tvrtke same biti motor napretka, zato što ih na to sili tržište. Polet objavljuje tekst u kojem problematizira turističku strategiju Jugoslavije pa pita „Što nudimo da bismo znali kakav turizam želimo?“ 

Zvuči poznato? Današnjoj se publici može činiti nevjerojatno, ali kao središnji problem zagrebačke komunalne scene ističe se – spalionica smeća. Kao što znamo, od onda do danas to pitanje nije riješeno, a naš se ekološki zaostatak dramatično povećao. 

Na stranicama Starta pomalja se vizija izrazito tržišnog društva koje u svakom trenutku ima jasnu refleksiju o sebi i svojim zaostacima naspram zapada. Na udarnima stranicama lista su velike reportaže ili veliki, sadržajni intervjui s čelnim ljudima Ine, Rade Končara, zadarskog SASa, Prvomajske i drugih divova. Naglasak na informatizaciji je velik. 

Uredništvu je, čini se, posve jasno ono što se danas ponavlja kao rutinska mantra – da je znanje resurs i razvojni potencijal broj jedan. Start Gospu tretira kao komercijalni proizvod i u cijelom nizu tekstova objavljenih u drugoj polovici osamdesetih pita se isključivo – kako Gospu dobro unovčiti. 

Ti tekstovi lišeni su bilo kakve političke ideološke dimenzije, a jedina ideologija koja se može iščitati je ona kapitalističkog tržišta. Tako se u tekstu „Devizne poruke međugorske Gospe“ iz 1986. autor pita „Zašto naša zajednica nije učinila ništa da devizno iskoristi taj fenomen hodočasničkog turizma?“. 

Međutim, najzanimljiviji su ipak tekstovi o kreativnim i krajnje originalnim pokušajima reklamiranja Majke Božje. Prednjače u tome ljudi iz Fabrike duvana Mostar koji su 1989. izbacili cigarete „Međugorje“ u kutijama s likom Blažene Djevice Marije! Ingrid Badurina piše kako su u mostarskoj tvornici bili izuzetno zadovoljni tim jedinstvenim poslovnim potezom. 

Međutim, prodajni rezultati nisu bili sjajni, a neki su se hodočasnici i žalili zbog vrijeđanja vjerskih osjećaja pa autorica zaključuje kako „pušačke strasti, čini se, ne idu ukorak s vjerskima...