"U toj vječnoj tami možda i za čovjeka postoji neka vječnost. Ljudi koji se pitaju je li itko ikada otišao na drugu stranu i vratio se počeli bi govoriti da se možda nitko tko je otišao nije poželio vratiti. Kao što živi ne žele umrijeti, možda ni mrtvi ne žele oživjeti. Ako ima Boga, onda nema smrti. Ali ako nema Boga, onda smrt postaje jedina istina. Odgovor je u zagrljaju smrti, tko to može znati?" - "Kamen i sjena", Burhan Sonmez

Čudesan roman koji stoji izvan vremena. I to gotovo na svakoj razini - priča odbija slijediti pravocrtno kretanje u vremenu, što i nije toliko čudno, ali odbija dati i jasno pravilo kad i zašto odlazi u prošlost, daleku prošlost ili sadašnjost, odnosno budućnost od trenutka početka romana. Isto tako, odbija slijediti život svojih likova, čiji je identitet nepoznat i njima samima, po vremenskoj crti, već i njihove živote tumači prema vlastitoj unutrašnjoj logici priče. I sam način pripovijedanja, a to je stvarno majstorstvo da ne izgleda izvještačeno ili, ne daj bože, dosadno (svaka čast prevoditelju), podjednako pripada i ne pripada vremenu u kojem roman nastaje i o kojem roman piše. Unatoč svemu tome, sama priča ima svoju unutarnju logiku koja je čitatelju potpuno jasna i prirodna, a istovremeno je misteriozna, čudnovata i neuhvatljiva.

Bez obzira na to ili upravo radi toga, roman "Kamen i sjena" je izvrstan i vrijedan svakog trenutka čitateljske pažnje.

Klesar Avdo živi na istanbulskom groblju i izrađuje nadgrobne spomenike. Ali ne po narudžbi, već onakve koji govore o srži pokojnikovih života ili smrti, koji na neki način pričaju njihovu priču. I pritom ne uzima naknadu, već mu svatko plati, ili ne plati, onoliko koliko misli da treba ili koliko može. Jednoga dana dobiva pismo i dnevnik nedavno preminulog čovjeka sa sedam imena koji ga moli da mu izradi spomenik, onako kako Avdo misli da treba. Pri tome mu šalje svoj dnevnik kako bi mogao izraditi spomenik. Čovjek sa sedam imena je ustvari čovjek bez identiteta, barem onakvog kakvim ga mi shvaćamo ili mislimo da imamo, jer je kao mladić izgubio pamćenje i usađeno mu je pogrešno, da bi nakon otkrića da on nije taj koji su mu rekli da jest lutao svijetom u potrazi za svojim imenom, za sobom, uzimajući imena i vjeru zemlje u kojoj se nalazi ili misli da jest njezin (između ostalih, a to će mu se ime najčešće spominjati u romanu, i Isa, odnosno Isus).

Ne otkrivam mnogo jer je riječ o početku romana. Priča bi sad, očekivao bi upućeniji čitatelj, trebala krenuti Isinim tragom - i djelomično to stvarno jest tako - ali nimalo onako kao što čitatelj očekuje. Ona se razlijeva na mnogo likova i njihovih priča, koji su na ovaj ili onaj način vezani uz Avdu - koji se možda tako i ne zove, odnosno kojemu to možda i nije rođeno ime, jer je kao mali ostao siroče i dio djetinjstva proveo je tražeći majku vidjevši u svakoj ženi koja mu je udijelila milostinju ili konačište vlastitu majku koju je izgubio. Avdo i Isa, odnosno čovjek sa sedam imena, isprepleteni su sudbinom i nestalim identitetima. Napominjem opet kako ništa posebno ne otkrivam jer je riječ o početku romana čija će se priča, slijedeći vlastitu logiku, na trenutke bajkoviti, na onaj način kako bajke vole reći okrutnu i gorku istinu (Avdo voli pričati bajke i priče), razlijevati u stotine rukavaca, ali slijedeći glavni tok i ulijevajući se u njega.

"Pronašao je mjesto gdje će umrijeti. Shvatio je da je život proveo neprestano lutajući u potrazi za mjestom gdje će živjeti, a zapravo je tražio mjesto gdje će umrijeti. Nikada prije nije o tome razmišljao, ali sada, kada je zaspao pored ovoga groba i probudio se spokojan, znao je, bio je siguran u to. Na ovome mjestu želi umrijeti, ondje će provesti ostatak svog života." "Kamen i sjena", Burhan Sonmez.

Iako se većina romana, uz poneki mali izlet, odvija u turbulentnom 20. stoljeću i kroz priče, namjerno ne želim reći sudbine, likova prelamaju se, djelomično, svi jadi, lomovi i strahote koje velika povijest ostavlja na tijelima i životima pojedinaca, to je tek pozadinska buka, mizanscena, koja, ovisno o tome želi li to čitatelj ili ne, daje dodatna značenja romanu. Povijest je vješto utkana, ali odbija, i likovi odbijaju, da postane ona koja pričom upravlja. Kao što sama groblja prkose bilo kakvoj povijesti i pričaju neku svoju izvanvremensku priču. Namjerno spominjem groblje jer ono i kao metafora i kao najčešće mjesto u romanu ima i misterioznu i metafizičku, ali i običnu ljudsku pripovjednu ulogu. Uostalom kao i smrt, a opis smrti jedan je od najoriginalnijih, najneobičnijih i opet shvatljivih (onoliko koliko čovjek može pokušati shvatiti nešto neshvatljivo) koje sam ikad pročitao. Odnosno, da iskoristim priliku i spomenem još jedan odličan roman - "Mjerenje svijeta" Daniela Kehlmanna - u kojem je opis smrti, tog trenutka kad se svijest gasi (ili prelazi negdje drugdje, kako već želite i u što vjerujete), Carla Friedricha Gaussa jednako fascinantno neobičan i dobar kao i u "Kamenu i sjeni".

Svatko tko uzme roman u ruke ili će s nestrpljenjem okretati stranicu za stranicom iščekujući i strepeći gdje će ga priča odvesti ili će upijati riječi i rečenice polako i umjereno uživajući u njihovu okusu koji dugo ostaje na nepcima. I jedno i drugo je ispravno i poželjno, a to nije nimalo lako postići te svjedoči o vještini pripovijedanja i tkanja rečenica (opet svaka čast prevoditelju Alenu Matkoviću). Iako stoji izvan vremena, roman govori o mnogim vremenima, pa i o našem osobnom koje ne teče onako kako govore kazaljke ili digitalne brojke na satu i kalendarima, već mističnije, neobičnije i drugačije, kako samo priča može oslikati život i vrijeme.