Započnimo lijepim vijestima. Tek što je novi roman Ante Tomića, objavljen dvije godine nakon popularne "Nade", napustio tiskaru, a autor, kako nas izvještava nakladnik, potpisao više primjeraka, obojica su (autor i roman) krenula put Francuske po istom poslu. Tamo je, naime, prijevod romana ("Le Gourdin du Prince Marko", u prijevodu Marka Despota i nakladi Editions Noir sur Blanc) također izašao iz tiskare i uslijedile su promocije u Parizu, Strasbourgu, Bordeauxu, Lausannei... Uz napomenu kako je roman i pisan na narudžbu francuskog nakladnika. Nastavak je to priče o uspjehu koji romani Ante Tomića već neko vrijeme doživljavaju na francuskom tržištu, gdje kritičari hvale njegov humor kao "zahtjevnu vještinu kojom inteligentno rukuje", a roman "Nada" kao "odu životnim užicima". Za to vrijeme, kako smo mogli nedavno pročitati u jednom tekstu u kojem četvorica vrlo prevođenih pisaca govore o razlici recepcije svojih knjiga kod kuće i izvan nje u korist ove druge, činjenica je da domaća kritika ne govori baš puno o Tomićevim romanima. Tomić u članku čak navodi kako je o njegovoj "Nadi" pisao samo "jedan naš kritičar", što zvuči atraktivno da bi se podebljala glavna teza, ali ipak ne odgovara sasvim istini - površnim pretraživanjem naišla sam na četiri kritike na referentnijim mjestima te više tekstova i preporuka po blogovima. No da ne bi bilo kako se skrivam iza te impersonalne "domaće kritike", priznajem da ni ja nisam pisala o njegovim zadnjim knjigama, iako sam sudjelovala u predstavljanju jedne od njih. Zašto, to je vjerojatno ono što vas zanima? Svakako ne zato što bih s elitističke visine gledala na književnost koju voli publika, čitku i jednostavno pisanu, duhovitu i zabavnu. Više je to nego legitimna književna niša o kojoj književna kritika i sociologija književnosti itekako trebaju razmišljati i pisati. Pritom, Ante Tomić, kao novinar i pisac, svakako nije nekakav eskapist koji piše lagane budalaštine, iako je njegova književnost mnogo vedrija od novinskih tekstova. U njegovim se knjigama pojavljuju aktualne i vrlo ozbiljne teme u formi koja može zabaviti, brzo se pročitati, čak i stvoriti iluziju da bi stvarnost moga biti vedrija ako se pogleda iz drugog kuta. Naslonit ću se na jednu od opaski koje nam dolaze iz Francuske i koja kaže kako u njegovim pričama "sve vrvi od idiota" - problem je upravo u tome što osjećam zasićenje modelom proze u kojem su oni tema bez nekog većeg i literarnijeg odmaka, umorili su me u realnom životu da bih imala volje o njima i redovito čitati.

Ali, evo me sada pred "Kraljevićem Markom koji oslobađa Imotski" i ono što prvo primijetim jest kako je Tomić napravio pomak, ozbiljan skok u daleku prošlost. Odmah ću reći i sljedeće - zapravo nije. Samo je kulisa to 18. stoljeće, vrijeme kad se Mlečani spremaju osloboditi Imotski od Osmanlija i za to žele angažirati najvećeg junaka, Kraljevića Marka, sa svim njemu pripadajućim osobinama koje čuvaju narodne pjesme i mitovi. No za to prvo trebaju organizirati audiciju kako bi ga pronašli i imenovali jer biti Marko nije lako, ne može to biti svatko. Ta je audicija, na kojoj na kraju pobijedi šeprtljavac umjetničkog nagnuća kojem je glavna komparativna prednost pjevanje uz gusle, ujedno i najduhovitiji dio romana. Uz rečenicu kojom roman završava, ali nema je smisla spojlati. Drugo je više-manje odrađeno po poznatoj Tomićevoj špranci, dinamična fabula, puno sitnih zapleta i raspleta, mnoštvo likova, nezamaranje kompleksnijim karakterizacijama i dubljim značenjima te humor. Imotski u 18. stoljeću nije puno drugačiji od fiktivnog Smiljeva u 20./21. stoljeću, mentalitetom i mitologijom. Tipovi ljudi, a kod Tomića je uglavnom riječ o tipovima, a ne pomnije ocrtanim karakterima, uglavnom upućuju na sve ono što spada pod "vrvjeti idiotima" i na što stoljeća koja prolaze očito nimalo ne mogu utjecati. Tomić se i ne pravi da piše povijesni roman i nešto tu kao rekonstruira, dapače, u taj svijet ubacuje i vrlo suvremene reference (recimo, happy hour u bordelu koji inače ima iznimno veliku ulogu u fabuli), nego precizno zarezuje u tu "čaršiju na rubu Carevine", kao i naličja borbe "za krst časni i slobodu zlatnu". Cijeli je tu koloplet studije mentaliteta s pripadajućom galerijom likova: konvertita, lihvara, zelenaša, razbojnika, pljačkaša, svećenika, kurvi, okupatora, investitora, kukavica i prijetvornika. I svi su oni, s dinamičnom fabulom, ocrtani i izvedeni zanatski spretno, ali i ništa više i ništa dalje od toga. Aluzije na suvremenost više su nego očite - ljudi su skloni promijeniti ime i vjeru ako će od toga imati koristi, Imoćani ako treba mogu biti i najbolji Turci, a ima tu i jedan Milanović iz Glavica, alajčauš. Postupak ironizacije vezan je prije svega uz mit o Kraljeviću Marku koji se manifestira i "prepričanim" narodnim pjesmama, dok njegov konj, dakako, konzumira rujno vino, a pridružen mu je ovdje i svojevrsni Sancho Panza, pomoćnik u liku momka Tome, koji će imati jednu od ključnih uloga u poentiranju romana. Tipično za Tomićeve romane jest i umetanje ljubavne fabule ili više njih unutar glavne, što ni ovdje neće izostati, a tu je i motiv nekadašnjih ljubavnika koji se susreću nakon mnogo godina. Pa onda dalje: vojnici obolijevaju od neugodnog proljeva, braća ne znaju jedan za drugoga, kulinarstvo je ponekad mnogo važnije od ratničkih vještina, gej janjičar pati zbog ljubavne prevare, a bome ima tu i jednoroga. Marko je u duši umjetnik, narod ne oprašta demistifikaciju heroja u koje su vjerovali, a ni od jedne vlasti nema puno koristi za običnog čovjeka. To uglavnom možete pročitati u opisima prije svakog poglavlja, intru u maniri pikarskih romana, pa nije neka tajna.

I sve to štima u odabranome modelu, iako za moj ukus ima previše svega, ali to je i inače osobina Tomićevih romana - dosta stereotipa, previše sitnih zapleta, previše težnje da se bude duhovit i zabavan pod svaku cijenu, korištenjem humora koji lako sklizne u ladicu - banalan (ne znam, evo, "ručni rad" i "desanka šakić", pa opisi seksa u bordelu, baš rubno). Sasvim sigurno stoji da Tomić ima dara za prepoznavanje ključnih točki mentaliteta, održivog u svim situacijama i stoljećima, a pritom nije zajedljivi komentator, nego samo pušta priču da teče i govori sama za sebe. Stoji i to kako je riječ o mainstream književnosti od koje ni autor ni čitatelji ne očekuju ono što ona ni inače ne može dati i u tome je ovaj autor kralj scene, vješt da uoči upravo one detalje koji mu trebaju, izmiksa ih i na kraju zaokruži u urnebesnom ritmu. U konkretnom slučaju, nasloni se na ep i mijenja uvriježene narative o ratovima, junacima i slobodi zlatnoj. I kao takve njegove romane treba čitati i o njima pisati, pa i razumjeti što je to što trenutačno pali francuske čitatelje s kojima ne dijelimo iste stereotipe pa im ih i ne može biti previše. Iznenađenja, odmaci i dublja značenja rezervirana su za neki drugi tip književnosti na koju Tomić uopće ne pretendira i u tome je vrlo konzistentan i u konačnici vrlo pošten.