S. K. zvani K. posvuda je pratio J., koji ga je, kao pravi prijatelj, zlostavljao i ponižavao, pokazujući na taj način svijetu kakva je silna njegova moć. To je u K.-u budilo osjećaj krivnje i karakterističnu sinovljevsku želju da bude bolji. A biti bolji u svijetu koji su skupa stvarali J. i njegov vjerni pratitelj K., biti bolji značilo je biti mahnitiji i okrutniji, značilo je biti tako neustrašiv da te zaobilaze i ljudi, i neprilike. Jer svaka je neprilika samo posljedica neke slabosti u nama: ni kamen ne bi padao kada ga bace, kad u kamenu ne bi postojala strepnja pred budućim padom! Dobro, nisu J. i K. imali toliko razvijenu imaginaciju, niti su bili filozofske duše, pa da razmišljaju o strepnji kamena, ali otprilike takva je bila njihova dugo uzgajana, životnim očajima i poniženjima impregnirana neustrašivost. Naročito K.-ova, jer on je bio glup kao tamna noć i naivan kao ljubičica.
Sarajevski su lopovi, sjecikese i razbojnici, uključujući i sitne kriminalce i džeparoše, po tradiciji bili nezainteresirani za politiku, nastanjeni negdje izvan povijesti. Tako je bilo i to se nije mijenjalo kroz cijelo dvadeseto stoljeće, ili još od vremena kada se po dolasku austrijskih vlasti u Bosnu i s početkom modernizacije ove duboko zaostale, dalekozapadne pokrajine Otomanskog carstva, nabrzinu, u samo nekoliko sezona, formirala razbojnička kasta i klasa. Prije toga su, istina je, postojali hajduci, koji su harali po besputim dijelovima Bosne, pljačkajući putnike i karavane, kao što se i u gradovima, po kasabama i varošima, redovito pljačkalo, kralo i ubijalo, ali isključivo po dopuštenju i s potvrdom vlasti. Onaj tko bi mimo toga nešto nekome ukrao, nekoga potvorio, prevario, orobio, najstrože je kažnjavan, i obično je glavom plaćao miješanje u državne stvari. Naime, samo je na državi da ljudima oduzima nešto njihovo, da ih napoprijeko robi i nenajavljeno carini, dok su se razbojnici u modernom smislu riječi u turskoj Bosni smatrali veleizdajnicima, koji pokušavaju stvoriti državu u državi. Pljačkati je, naime, isto što i provoditi vlast. I nije u tome Osmanlijska imperija bila nekakav orijentalni izuzetak od europskoga pravila, kao što se to danas želi prikazati, jer je u neka ranija vremena, u zrela doba europskoga feudalizma, isto bilo i na Zapadu, kada je samo feudalac, u kojem je bila personalizirana država, bio ovlašten za pljačku, ali kada je građanstvo stupilo na povijesnu scenu i kada je država postala javna stvar, lopovluk je postao posvemašnji i svačiji. Turska je u Bosni propala zato što se nije modernizirala, i što lopovima nije dopustila da rade svoj posao.
Sarajevski lopovi, sjecikese i razbojnici, uključujući sitne kriminalce i džeparoše, bili su dakle nova klasa u društvu. Nisu se petljali u politiku, nisu se bavili narodnim poslovima, nisu dizali ni gušili revolucije, ali su osjećali zahvalnost vlastima koje su omogućile njihovo postojanje. Ili to nije bila zahvalnost, nego refleks opstanka, sjećanje na doba kada njih, lopova, u Bosni nije smjelo biti.
Tankovijasti i čvornati J., ružnoliki zlopogleđa, i pratitelj njegov vjerni S. K, zbog specifičnog oblika glave pogrdno zvani K., nisu imali svijesti o vremenu. Nisu znali ništa o povijesti, ni o modernizaciji koja u Bosni nastupa s ljeta 1878. Ništa nisu znali o Turskoj i Austriji, osim što su osjećali da im se Turska upisala u osobna imena, pa im je time bila zeru bliža. Jedina historijska ličnost koju bi njih dvojica spominjali, a spominjali su je tih predratnih godina i ostali pripadnici njihova lopovskog ceha, bio je maršal Jugoslavije Josip Broz Tito. Pokojni. Kleli bi se, s otvorenim dlanom na prsima: Tite mi mrtvog! A S. K. zvani K. jednom je naivno, pametan da se napravi, rekao i: časne mi Titove pionirske riječi! O, kako su ga samo grdno ismijali! Tako je naučio da se, uz otvoreni dlan na prsima, govori: Tite mi mrtvog! Ili mrtvog mi Tita! Ili Tita mi! I kako bi se prisegnulo, tako bi se i slagalo. Ali ne zato što se nije poštovalo onog u koga se kune, nego zato što ozbiljan lopov ne drži do zakletve koju daje otvorenog dlana na prsima. Ozbiljan lopov, a takav je bio J., i takav je uz njega želio postati i S. K., stisne pesnicu na prsima, kad izgovara zakletvu koju ne namjerava prekršiti. Premda se i tada zaklinje Titovim imenom, on skupljenom šakom potvrđuje sebe. On tako jamči za svoju lopovsku čast. Ako je prekrši, neće više biti lopov!
Sarajevski lopovi, sjecikese i razbojnici, uključujući sitne kriminalce i džeparoše, u godinama pred rat poštuju vlast. Vjerni su idealima bratstva i jedinstva. Oni su, u određenom smislu, branitelji i jamci društvenog poretka. Takvi su, dakle, J. i S. K., dok se tog obećavajućeg dana 1990, Ulicom kralja Tomislava spuštaju prema gradu. J. je upravo izašao iz zatvora, u kojem je posvršavao neke životne univerzitete, a S. K. ga prati vjerno, nalazeći razloge svomu postojanju u uzvišenoj životnoj mudrosti i lopovskoj vještini svoga druga. Bez njega, on bi bio izgubljen.
U sljedećih petnaestak mjeseci vrijeme će se ubrzavati poput poludjeloga vrtuljka u luna parku. U tom će se ubrzanju mijenjati ljudski karakteri, iščezavat će društvene klase, rasut će se zajednica. Na način zastrašujući, do tada neviđen, kruh će se sasuti natrag u brašno, koje nikad više neće ponovo biti zamiješeno. U tom ludom vremenu, koje će jednom biti tema velike književnosti, sarajevski su razbojnici mijenjali svoje naravi i poglede na svijet. Bilo ih je koji su kroz orgazmične ushite otkrivali vjeru i naciju. Zalazili su u duše ljudi kojima su dotad novčanike krali iz džepova, odnosili televizore i videorekordere iz ljetnih stanova, skije i pancerice iz jahorinskih i paljanskih vikendica, i u tim su dušama otkrivali beskrajno blago ljudske naivnosti. Brigu za budućnost, strah od rata, strah od svega onog za što su do maloprije mislili da biti ne može, strah od žive smrti, koja se u mjesecima pred rat useljavala u sarajevske haustore, podrume i tavane, noću žalosno tulila kroz kanalizacijske otvore i odvode, i koketno zobala posljednje žrtve mira. Tih posljednjih tjedana, u veljači i ožujku 1992, na pretposljednjim stranicama Oslobođenja tiskane su, uz obaveznu fotografiju, tužne obavijesti o iznenadnom odlasku našeg najmilijeg, o preseljenju na Ahiret bivšega partijskog sekretara, o čekanju uskrsnuća svojega, o preminuću oca našeg, brata, sina, djevera… Umirali su, jedan za drugim, najprobraniji sinovi ove zemlje. Neki među njima već prestari za vojsku i rat, a neki baš u godinama kad je umiranje za domovinu najveći doseg čovjekova samoostvarenja. Samo, za koju domovinu, pitali su se ti nevoljnici, prije nego što će ih strefiti posljednja mirnodopska moždana kap? Za Jugoslaviju, kako su govorili na Yutelu, za tu jedninu našu domovinu, zemlju zbratimljenih naroda i narodnosti, kako je propovijedala Televizija Sarajevo, za Jugoslaviju, kako su još uvijek propovijedale narodne vođe, da bespotrebno ne iritiraju Jugoslavensku narodnu armiju, koja je bila malo nervozna nakon što je upravo iskasapila Vukovar, za Jugoslaviju ili za našu Bosnu i Hercegovinu, koja je u to vrijeme, barem na riječima, još uvijek zajednička zemlja svih njezinih naroda, u kojoj se, upravo zbog takve narodne ravnopravnosti, mogu kao domaći i svoji osjećati svi njezini građani? Razbojnici, lopovi, džeparoši nisu, međutim, imali takvih dvojbi. Oni su, možda, bili samo malo zbunjeni pred tom beskrajnom naivnošću. Nisu bili sigurni da svi ti školovani ljudi zbilja vjeruju u ono što govore. A onda su osjetili da dolazi vrijeme kada više neće važiti nikakvi zakoni i kada će njihova lopovska etika biti jedino moralno mjerilo. To je trenutak u kojem lopovi postaju svjesni historije, i odmah zatim bivaju njeni istaknuti protagonisti. S automatskim puškama u rukama, onim najmodernijim, iz filmova. S kalašem preko ramena, s tompsonom u šakama, s uzijem za pojasom, s magnumom pod nažuljanim pazuhom, nervozni jer ne znaju što da odaberu od obilja koje im se nudi.
