Nick Cave je jedna od onih muzičkih pojava koje vas tako lako usišu u svoj mistični mrak, prostor dobre poezije, iznevjerene pravde, prokletih likova, božje ignorancije, privlačne drskosti, loše sreće... I želite ostati u tom svijetu jer se tu dobro osjećate, iako ste svjesni da to nije lijep svijet o jednostavnom življenju te brzoj i neopterećenoj ljubavi, nego svijet nasilja i tegoba, kajanja i strahova.

Da se Cave, barem sudeći prema obožavanju na našim prostorima, mora usporediti s nekim, bili bi to muzičari poput Leonarda Cohena i Toma Waitsa, istinski jedinstveni, vjerni svojoj viziji muzike i okruženi mističnom karizmom. Kad je Nicku Caveu 2015. godine poginuo 15-godišnji sin Arthur, i to brutalnim padom sa stijene u Brightonu dok je bio na LSD-u, a sve novine pisale o tome, Cave se neko vrijeme povukao u izolaciju kako bi žalovao.

Jednom prilikom je rekao da je nakon Arthurove smrti napisao mnogo pjesama, ali da je osjećao da njima izdaje ono kroz što je u to vrijeme prolazila njegova obitelj, ali i da mu se činilo da je to izdaja samog Arthura. No na posljednjem albumu "Skeleton Tree", vrlo nježnom i mračnom, mogu se iščitati Caveovi osjećaji o tragediji koja ga je snašla, iako je dobar dio pjesama napisan prije Arthurove smrti.

Strip biografiju "Nick Cave - Mercy on me", koju je napisao njemački strip crtač Reinhard Kleist, a u Hrvatskoj u 666 primjeraka izdao strip centar Tino, najviše se bavi Caveovim životom dok je sa svojim bendom Boys Next Door nastupao po Melbourneu. Cave je rođen u australskom gradiću Warracknabeal 1957. godine, a najranije godine na sjeverozapadu pokrajine Victoria opisuje kao idilično razdoblje tijekom kojeg se igrao pored tračnica i ljubakao s djevojčicama.

Majka mu je bila knjižničarka, a otak učitelj engleskog jezika koji mu je kao dječaku pročitao prvo poglavlje "Lolite" da mu pokaže kako riječi mogu biti lijepe. No još kao dječak bio je opsjednut nasiljem i doživljavao je posebno uzbuđenje kad bi o njemu pisao. A svoje vještine pripovijedanja brusio je tako što je sestri pričao priče za laku noć. No kad je imao 21 godinu, otac mu je poginuo u automobilskoj nesreći, a ružnu vijest priopćila mu je majka koja je došla po njega u policiju nakon provale u kojoj je sudjelovao.

Vjerski zanos Kult Nicka Cavea nadvisuje sve alternativne fenomene

Njegov bend u međuvremenu odbacuje ime Boys Next Door i kao The Birthday Party se iz Melbournea 1980. sele u London, gdje je goth rock i post punk scena bila u zamahu, a dvije godine kasnije u zapadni Berlin. Na sceni su u to vrijeme jedan od mračnijih bendova, koji se ne libi prelaziti granice dobrog ukusa te stvarati nove i crnje svjetove u kojima se Cave, poput čupavog vukodlaka, uslijed heroinske psihoze, dubokim i tamnim vokalom razračunava s religijom.

Kako je jednom rekao, bili su grupa pijanica s pozerskim stavom, no u Berlinu su se pretvorili u bend koji nije prezao čak ni od vrijeđanja svoje publike. Nakon četvrtog albuma "Junkyard" počinju surađivati s njemačkim avangardnim noise bendom Einstürzende Neubauten, čiji je osnivač Blixa Bargeld s Caveom i Mickom Harveyjem 1983. osnovao The Bad Seeds. No u vrijeme nakon raspada The Birthday Partyja nitko nije mnogo očekivao od Cavea - bio je tip ekscentrične propalice koja nije ulijevala povjerenje u svoju veličinu, iako se sam često osjećao kao da je na vrhu svijeta.

Bilo da se radilo o razarajućem punk rocku ili zanesenim hipnotičnim ljubavnim baladama, Caveova opsjednutost ubojstvima, nasiljem i mračnjaštvom donijela mu je nadimak "Princ tame" unutar rock žargona. Pred očima čitatelja u Kleistovoj biografiji tako oživljava lik dječaka u smrtnom hropcu iz pjesme "The Hammer Song", zatvorenik na smrt iz pjesme "The Mercy Seat", koju je kasnije obradio Johnny Cash, Eliza Day iz pjesme "Where Wild Roses Grow", koju protagonist ubija zbog njezine izvanserijske ljepote, a koju je Cave snimio u duetu s Kylie Minoque.

Pa blues gitarist Robert Johnson, koji je u dobi od 27 godina umro u čudnim okolnostima, navodno od otrovane boce viskija, iz pjesme "Higgs Boson Blues". Reinhard Kleist slika Cavea kao drskog i neugodnog mladića, ali mu pridodaje karakteristike mitskog bića. Likovi iz njegovih pjesama i romana iskaču kako bi ga progonili i ispitivali zašto ih je ubio, a Cave im objašnjava svoje postupke. Strip je na neki čudan način poput boravka u Caveovoj glavi, mjestu trajnog nemira, ali i velike zanesenosti.

Dugo godina je bio opsjednut Starim zavjetom, iz čijih je priča i likova crpio energiju za pisanje. Dok je bio u zadnjoj fazi ovisnosti o heroinu, vjerovao je u Boga kao nikad prije, odlazio u crkvu, no čim se skinuo, vjera mu je iskliznula iz života. No nikad nije, kako je jednom izjavio, bio depresivna osoba.

Uvijek je vidio ljepotu u svijetu, a pisanje je doživljavao kao čin ljubavi. No umjetnički izričaj usmjerio je prema jednome: pokušaju artikulacije gotovo taktilnog osjećaja gubitka, velike zjapeće rupe koja je nastala nenadanom smrću oca. "Uvijek sam mislio da je traumatični događaj bila smrt moga oca, no mislim da se to traumatično iskustvo još nije dogodilo. Čekalo je", rekao je jednom aludirajući na svoje tragedije.