Kad je Josip Torbarina u predgovoru Matičina izdanja Shakespeareova ‘’Macbetha’’ (1969.) zapisao kako je drama napeta poput najvulgarnijeg detektivskog romana, već su snimljene Wellsove (‘’Macbeth’’, 1948.) i Kurosawine (‘’Krvavo prijestolje’’, 1957.) filmske inačice, a 1971. uslijedila je i ona od Polanskog. Joel Coen nakon četrdeset godina u filmu, i bez brata Ethana, prihvaća se posljednje od četiri velike tragedije, ‘’Macbetha’’, imajući na umu ne samo spomenutu povijest Barda na filmu, nego i čija ga interpretacija ponajviše zanima. Hommage Wellsu i Kurosawi posve je očit, kao i scenografiji Otta Huntea, no atmosferičnost, tenzije i krv koje upisuje Polanski tu su duboko zakopane u pijesak i zaboravljene. Coen zadržava stihove i robuje vizualnoj poetičnosti. Nešto skraćuje i prekraja. Više je lica spojeno u jedno, ali zaplet ostaje isti.

Macbeth zbog prevrtljivih vještičjih proročanstva ne može čekati krunidbu pa će u svojem dvorcu prvo udaviti kralja Duncana (Brendan Gleeson), no gladan krvi tu ne staje te naručuje ubojstvo suborca Banquoa i njegova sina, te bezrazložno umorstvo Macduffove supruge i djeteta. No savjest brzo utišava, a prvi neuspjeh, bijeg malenog Fleancea, označuje njegov pad, ali i bračno otuđenje. Lady Macbeth, koja ga je nekoć lagano umirivala, više ne uspijeva, a na njezinu smrt poslije jedva da i reagira. Nihilizam i okrutnost, slijepa ambicija, čine tu dramu ne samo sjajnom u samoći čitanja, nego i u njezinim oživljavanjima u drugim medijima.

S druge strane, prvi monokromatski kadrovi Coenova ‘’Macbetha’’ lišeni su upravo tih ucrtanih napetosti u naglašenoj, kazališnoj jednostavnosti. Tek ispisane upitne zamjenice bijelim slovima na crnoj pozadini, jeka glasova i pokoja vrana. Magla, jeza, dim, muzika, bodež, mokra i vlažna metafora Škotske kao grobnice svojih podanika tu je da nevješto imitira velikog Petera Brooka. Mjesto je neodređeno, može biti bilo gdje i bilo kad. Kad u pijesku Kathryn Hunter, koja maksimalno iskorištava karikaturalnost vlastitih lica, zloguko u ime tri vještice izgovara: “Ružno je lijepo, a lijepo je ružno”, ulazimo u tematske slojeve izokretanja vrednota, koje će se u ovom filmu svesti na recitale umjesto na slojevitost svih prevara, podlosti, gadosti i zločina. Akciju i suigru zamjenjuju usamljeni solilokviji u krupnim kadrovima (direktor fotografije Bruno Delbonnel).

Macbeth (Denzel Washington) i Lady Macbeth (Frances McDormand) ne funkcioniraju i ne djeluju kao par. Washington čovjeku misli i izražene mašte, sebičnom i nemilosrdnom, onom koji snuje zločin, ali istodobno uzmiče upisuje običnost, daje čak i dozu simpatičnosti, te od njega ne čini okrutnog negativca, nego pogubljenog antijunaka. McDormand licu koje je neizmjerni bazen klišeja za žene na poziciji moći (usp. Claire Underwood u ‘’Kući od karata’’), onoj kojoj je kruna cilj, ali ipak zbog grižnje savjesti nakon prvog zločina doslovno iščezava, u šmiri daje prenaglašene, teatralne obrise s pažljivo izgovorenim svakim slogom, ali bez od mnogih joj kritičara upisane strasti. Banquo Bertieja Carvela rijetko je sugestivan odabir u šumi glumaca, jedini nakon čijeg umorstva Macbeth s pravom osjeća krivnju jer napokon miriše osveta, naslućuje se neizbježna propast.

Nastala na blagu keltskih legendi, a po strukturi jednostavna i savršena, drama je oduvijek tijekom transponiranja bilo u kazalište, bilo u film, odisala ritualizmom jer donosi svijet u kojem je sve obojeno praznovjerjem. Ljudi su avanturisti, nagli i lakovjerni, dok su jedine preostale vrline hrabrost i junaštvo. Coen Shakespeareu pristupa kao da je porculanska lutka čije riječi snažno odjekuju kad ih izgovaraju holivudske zvijezde među golemim zidinama, lišene glazbe (jedva primjetne partiture Cartera Burwella), ali i inventivnijih scenografskih rješenja (Stefan Dechant). Paradoksalno, čak i kralj mora sjesti uz prozor jer prijestolja nema. Takav ‘’Macbeth’’ naznačuje i prevrtljive vjetrove filmske industrije. Cast je poput filma brižljivo stiliziran i crno-bijel, sadržaj je politički bezopasan (jer zašto bi promovirani bezobzirni individualizam ikad bio upitan u kapitalističkom raju) i sve je nadohvat ruke (više nema eksplicitne kritike streaming servisa niti se toliko razgovara o povratku publike u kina jer film je zapravo kratko bio u kinodistribuciji, a od siječnja je na Apple TV+). Ništa što odavno već nije viđeno. U filmu, posebno kad je riječ o Joelu Coenu, očekujemo više Dudea, a manje dosadnjikavog, blaziranog konformista.