Kad je Josip Torbarina u predgovoru Matičina izdanja Shakespeareova ‘’Macbetha’’ (1969.) zapisao kako je drama napeta poput najvulgarnijeg detektivskog romana, već su snimljene Wellsove (‘’Macbeth’’, 1948.) i Kurosawine (‘’Krvavo prijestolje’’, 1957.) filmske inačice, a 1971. uslijedila je i ona od Polanskog. Joel Coen nakon četrdeset godina u filmu, i bez brata Ethana, prihvaća se posljednje od četiri velike tragedije, ‘’Macbetha’’, imajući na umu ne samo spomenutu povijest Barda na filmu, nego i čija ga interpretacija ponajviše zanima. Hommage Wellsu i Kurosawi posve je očit, kao i scenografiji Otta Huntea, no atmosferičnost, tenzije i krv koje upisuje Polanski tu su duboko zakopane u pijesak i zaboravljene. Coen zadržava stihove i robuje vizualnoj poetičnosti. Nešto skraćuje i prekraja. Više je lica spojeno u jedno, ali zaplet ostaje isti.
353
prikaza
Coen Shakespeareu pristupa kao da je porculanska lutka
1/5
Ništa što odavno već nije viđeno. U filmu, posebno kad je riječ o Joelu Coenu, očekujemo više Dudea, a manje dosadnjikavog, blaziranog konformista
Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude.
Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima.
S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima,
ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
Prijavi se
Prijavi se putem Facebooka
