Godine 1918, dok se naokolo odvijao posvemašnji slom i raspad Austro-Ugarske, u Zagrebu, jedna za drugom, izlaze tri knjige. U nakladi Književnog juga biva štampan “Ex ponto”, dvadesetšestogodišnjeg Ive Andrića. U izdanju autora izlazi knjiga “Pjesme I”, godinu dana mlađeg Miroslava Krleže. A Društvo hrvatskih književnika objavljuje “Masku” Krležina vršnjaka Miloša Crnjanskog, podnaslovljenu kao “poetička komedija”.

Sva trojica upravo su izašli iz Velikog rata: Krleža kao propali vojnik, Andrić kao neprijatelj države, robijaš i internirac, a Crnjanski kao demobilizirani potporučnik carske i kraljevske vojske. Dvojica od njih objavljuju prva svoja samostalna izdanja, a Krleža je godinu-dvije ranije već tiskao sve tri simfonije, svaku u zasebnom izdanju.

Najdugovječniji od njih bit će Krleža, koji umire 29. prosinca 1981. Najkraće će živjeti Andrić, kojem je posljednji dan života 13. ožujka 1975. Crnjanski umire 30. studenog 1977. Svaki će se po jednom ženiti, nijedan neće imati djece, ili će Krleža imati posvojenog sina. Sva trojica će njemački govoriti tečno, kao da im je materinji. Crnjanskom i Krleži formativni će biti i madžarski. Krleža će biti čovjek teatra, dok će Andrić zazirati od glume i kazališta. Crnjanski je od sve trojice najkonfliktniji: čuven je njegov dvoboj pištoljima, sa zrakoplovnim prvakom Tadijom Sondermajerom.

Krleža i Crnjanski bili su rasni novinari i novinski urednici. Andrić se novinarstva uglavnom klonio. Sva trojica su, svaki na svoj način, bili politički Jugoslaveni. Crnjanski je bio rodom i zavičajem Banaćanin, iz rumunjskoga dijela Banata, pa se osjećao kao tuđin među svojima. Krleža je bio Zagrepčanin. Andrić je bio Sarajlija, ali najljepše je dane djetinjstva provodio kod tetke i tetka u Višegradu. U Krležino jugoslavenstvo trajno je i konstitutivno upisano bilo njegovo hrvatstvo. Crnjanski je istovremeno znao biti Jugoslaven i srpski nacionalist. Andrićevo jugoslavenstvo, pak, bilo je integralno i funkcionalno. Bio je to okvir njegova života.

Krleža je otpočetka do kraja bio komunist. Lenjinist koji se u zrelo doba preobrazio u renegata. Ali dosljedni ljevičar. Andrić je po prirodi bio konzervativan čovjek, a politička su mu opredjeljenja ovisila o povijesnom kontekstu. Nije se opirao većinskom mišljenju, dok god to mišljenje nije podrazumijevalo stranu okupaciju zemlje. Crnjanskog su, pak, nosile bure i valovi: bio je sve i svašta, od simpatizera ljevice u mladosti, do režimskog čovjeka, kraće vrijeme naklonjenog fašističkim učenjima i praksama. U poetičkom i estetskom smislu, sva trojica bili su modernisti. Andrić je sebe vidio kao pjesnika, ali se pjesnikom nikad nije ostvario. Krleža je prvenstveno kanio biti dramski pisac. Crnjanski je pisao u skladu s unutarnjom misijom. Izrazito su se razlikovali po književnom daru i temperamentu. Ali sva trojica su imala prevratnu ulogu u književnosti svojih jezika i kulture.

Veoma se razlikuju i njihove sudbine unutar zbivanja diktiranih velikom poviješću. Krleža je u vrijeme karađorđevićevske Jugoslavije bio od režima tolerirana književna i kazališna zvijezda. Sukob s Partijom mu krajem tridesetih otežava život, a četiri godine pod ustašama predstavlja njegov životni i kreativni slom. Nakon Drugog svjetskog rata Krleža igra ulogu glavnog kulturnog komesara hrvatske i jugoslavenske kulture, ili svojevrsnog nadministra kulture. Ivo Andrić 1920. biva potjeran iz Zagreba, nakon čega preko svojih bosanskih katoličkih veza i prvog kraljevinskog ministra vjera Tugomira Alaupovića stiže do Beograda i do diplomacije. U dvadesetak godina vinuo se do poslanika u Berlinu. Politički i nacionalno Jugoslaven, Stojadinovićev čovjek, oportunist sve do okupacije. Tad odbija njemačku ponudu da emigrira u Švicarsku, provodi četiri godine pod okupacijom u Beograd, odbija primati mirovinu, odbija potpisivati antikomunističke proglase, zabranjuje da mu se djela objavljuju. Nakon rata priklanja se novom režimu, ali uvijek kao drugorazredna figura: iza i ispod Krleže. Sve dok 1961. nije nagrađen Nobelovom nagradom za književnost. Crnjanski, pak, najprije srednjoškolski profesor, pa profesionalni novinar, pa novinski ataše po poslanstvima Kraljevine Jugoslavije, kao i Andrić Stojadinovićev čovjek, ali ne tako šutljiv. Čuvene su njegove antikomunističke eskapade, a kasnije i simpatije za fašiste. To ga je koštalo teške i ružne emigracije, koju provodi u Londonu, gdje radi kao pomoćni obućar i uzalud pokušava propisati na engleskom. Iz emigracije se konačno vraća 1965.

U kontekstu srpskog nacionalizma, Crnjanski je ikonična, gotovo svetačka figura, čija se biografija prilagođava potrebama mita o srpskom stradanju pod Jugoslavijom i pod Hrvatima. Jedan od ogranaka tog mita je i legenda prema kojoj nije Ivo Andrić najveći i najostvareniji srpski pisac dvadesetog stoljeća, nego je to Crnjanski. Andriću su, prema tom vjerovanju, Tito i Jugoslaveni otvorili put do Nobelove nagrade, i to iz dva razloga: Andrić je bio oportunist, i Andrić je rođenjem bio Hrvat. A Crnjanski nije bio ni jedno ni drugo.

U kontekstu hrvatskog nacionalizma Krleža je, kao i cijela hrvatska književnost, nužno zlo. Hrvatski nacionalisti nastoje Krležu prikazati velikim Hrvatom, starčevićancem, koji s komunizmom i Jugoslavijom nije imao veze. U tom kontekstu Ivo Andrić je hrvatski izdajnik, u izvjesnim hrvatskim književnim povijestima naziva ga se fratarskim kopiletom, a Nobelovu nagradu su mu - tu se hrvatski nacionalisti slažu sa srpskim - namjestili komunisti i Jugoslaveni. Iz hrvatske nacionalističke perspektive Crnjanski, uglavnom, ne postoji. Ili je Crnjanski fašist, koji bi bio osuđen na smrt i pogubljen da je kojim slučajem bio Hrvat. Da je bio Hrvat, sigurno ga ne bi pustili da se vrati iz emigracije. I onda se, kao dokaz, usporedo predstavljaju sudbine Miloša Crnjanskog i ustaškog doglavnika Mile Budaka…

Radivoj Cvetićanin (1947.) beogradski je novinar, veleposlanik Srbije i Crne Gore u Zagrebu, od 2006. do 2009. Po odlasku u mirovinu ozbiljno se počinje baviti književnim povijestima dvadesetog stoljeća. Godine 2017. objavljuje knjigu “Konstantinović. Hronika”, briljantnu monografiju Radomira Konstantinovića, koja se čita i kao kulturna povijest jedne epohe. Ovog proljeća izašla mu je knjiga “Crnjanski između dva Berlina”, podnaslova “1926 - 1936: od Seoba do Ideja”. Knjiga o Konstantinoviću donosi pripovijest o jednom životu, a knjiga o Crnjanskom o ključnom desetljeću jednoga života. Za one koji će olako opisivati i otpisivati ljudske živote, prva bi se knjiga mogla nazvati knjigom o časti, a druga knjigom o gubitku časti.

U vrijeme kada Miloš Crnjanski, godine 1926, objavljuje prvu knjigu romana u nastajanju “Seobe”, on će, barem iz naše naknadne perspektive, zablistati kao čudo jedne književnosti u nastajanju. Velika epska saga, pisana jezikom i mišlju pjesnika, prednjačila je u odnosu na ono što su do tada stvorili Krleža i Andrić. Prvi je bio raskošan dramatičar, prozni izvjestitelj s rubnih poprišta Velikoga rata, ali još uvijek nije ni načeo svoje velike književne teme. Drugi, pak, Andrić, osim pjesničkih meditacija, objavljenu ima tek prvu - istina briljantnu - knjigu pripovijetki.

Prije “Seoba”, s kojim se upisuje u srpski nacionalni (i ne nužno književni) kanon, Crnjanski je već napisao svoju “Liriku Itake”, ali i kratki roman “Dnevnik o Čarnojeviću”, jedan od najupečatljivijih romana o našim ratovima i ratovanjima, koji je objavio već 1920. I ako je ovom čitatelju dopušteno i to reći, sam početak “Dnevnika o Čarnojeviću” čudo je od riječi koje bih tetovirao na vlastitu kožu, urezao u kamen, upisao s unutarnje strane želuca, a ovako glasi:       “Jesen, i život bez smisla. Proveo sam noć u zatvoru sa nekim Ciganima. Vučem se po kavanama. Sednem do prozora i zagledam se u maglu i u rumena, mokra, žuta drveta. Gde je život?

One krvave, crvene, tople šume, nepregledne poljske šume, kako me umoriše. Vojnik sam; o niko ne zna, šta to znači. Ali u ovoj buri, što je zavrtela mozak svetu, malo je ljudi, koji tako slatko i mirno žive kao ja. Vučem se tako od grada do grada, i šetam se pod ovim jesenjim drvećem rumenim i žutim, koje ima na mene isto toliko uticaja kao na Hafisa vino.”

Tko god za riječi materinjeg svoga jezika imao dara, bio taj jezik hrvatski, ili taj jezik bio srpski, ili u krajnjoj liniji to bio neki bez imena jezik, ali takav da mu je “Dnevnik o Čarnojeviću” razumljiv, taj će nekad u životu osjetiti potrebu da brani Miloša Crnjanskog. Katkad od onih koji za jezik nemaju talenta. Češće od onih koji su nepismeni pa “Dnevnik o Čarnojeviću” nisu čitali. Ali, zapravo, najčešće od samog Crnjanskog i od njegovih životnih postupaka, ili od onog što je mimo poezije i proze u životu pisao i govorio. To je ono, ta vrsta obrane, što vodi i Radivoja Cvetićanina kroz njegovu knjigu. Premda on to vjerojatno ne bi priznao ni nama, svojim čitateljima, a ni sebi samom, on kroz knjigu Crnjanskog opravdava i brani. Od grdnih opanjkavanja kojima su ga izložili bivši prijatelji (Marko Ristić, recimo, koji je prijateljevao sa svom trojicom velikih, ali je samo s Andrićem ostao do kraja…), od onog što se Crnjanskom tridesetih u javnosti znalo dogoditi zbog nabusitosti njegove, trapavosti ili naprosto političke gluposti, a onda i od onog zbog čega će Crnjanski dospjeti u emigraciju.

Cvetićanin je uzoran književni istraživač. On suvereno vlada arhivima, novinskim dokumentacijama i bibliotekama knjiga o Crnjanskom i njegovoj epohi.

Ispod časti mu je, kao i svakom velikom novinaru, da unaprijed namješta rezultate svojih istraga. Premda je, barem po školovanju, profesor književnosti, on nema ni stilskih, ni poetičkih dugova i afiniteta, koji bi ga navodili da popravlja ono što je životom pokvareno. Ali istovremeno, on je vjeran suputnik svoga glavnog junaka, koji istina neće prešutjeti ništa od onog što Crnjanskom ne ide u prilog, ali će - katkad i malo pretjerano - iskazivati otvorenu antipatiju prema onima koji mu smještaju. Tako, recimo, i prema samom Krleži, u vrijeme kada bi se njih dvojica zatekli u klinču.

Za razliku od književnih povjesničara, koji umiju smetnuti okolnosti koje su životno važne ukoliko im se učini da su za književnost irelevantne (ali zar bi mogle postojati životno važne, a po književnost nevažne okolnosti?), Cvetićanin vodi računa upravo o takvim detaljima. Recimo, pobrojat će imena onih kojima Crnjanski šalje svojih 25 autorskih primjeraka prvog izdanja “Seoba”. Ili do u potankosti opisuje teme Crnjanskovih novinskih feljtona. Recimo, onog koji je u nastavcima pisao za Vreme, pod naslovom: “Gde živi najsrećnija žena Jugoslavije?” Putovao je tada Crnjanski uzduž i poprijeko Kraljevinom, portretirao radnice, književnice i prve jugoslavenske doktorice znanosti, a među njima, recimo i Milicu Banac, suprugu čuvenoga brodovlasnika Bože Banca, ali i Hanju Bošković, prvu zagrebačku motociklistkinju i prvakinju moto sporta, kojoj će, kao devedesetogodišnjakinji HRT 1997. posvetiti emisiju. “Moj Ariel čini me potpuno srećnom!”, reći će lijepa dvadesetčetverogodišnja Hanja novinaru Crnjanskom. Ariel je, naravno, bio njezin motocikl.

Koješta je te 1932. bio kao i danas. Recimo, uobičajeno je narugati se Crnjanskom što se bavi ovakvom vrstom novinarstva. Pa ga usput i podcijeniti kao pisca. Zanimljivo je, međutim, zapaziti da bi u današnjim našim lajfstajl magazinima, u Gloriji naprimjer, s radošću dočekali pisca koji bi im bio u stanju isporučiti ovakav feljton. Naslov bi, naravno, bio malo drukčiji: “Gdje živi najsretnija žena Hrvatske?” Ili, ako bi se feljton mogao potpomoći s europskim novcima: “Gdje živi najsretnija žena EU?” Ali nisam baš siguran koliko je u današnjoj hrvatskoj, kao i srpskoj književnosti ozbiljnih i ostvarenih pisaca koji bi ovakav zadatak mogli i htjeli provesti. Crnjanski je bio mačo tip. Osim što je izazvao suparnika na dvoboj, bavio se sportom, bio odličan nogometaš, volio se potući. Poput Krleže i Andrića, ženio se samo jednom. Samo njega je žena nadživjela. Vida Crnjanski, rođena Ružić.

S Andrićem bio je u nikad narušenom prijateljstvu. S Krležom je gotovo uvijek na ratnoj nozi, ali nikad tako da podcijeni njegovu književnost. Ono što današnji čitatelj mora primijetiti, a što Cvetićanin vrlo vjerno prikazuje, jest da u ono vrijeme mišljenje o nečijem pisanju nije toliko ovisilo o privatnim odnosima, simpatijama i antipatijama kao danas. Krleža, pak, u tom je smislu, na žalost, bio čovjek našeg doba. I u određenom je smislu bio tipičan Hrvat. Premda je napisao prvu, vrlo povoljnu kritiku, o prvoj Andrićevoj knjizi, mrzio ga je kao psa. I nije se u tome libio šovinističkih i rasističkih predrasuda prema njegovom podrijetlu. Crnjanski mu je bio samo neprijatelj. Uostalom, Crnjanski ga je provocirao. Pred kraj svoje knjige, kad je već obojici vrijeme umiranju, Cvetićanin navodi naoko ganutljivu riječ Krležinu o Crnjanskom, koju bard sa Gvozda izgovori pred novinarima dana 10. siječnja 1975: “Zašto uostalom Miloš Crnjanski ne bi dobio Nobelovu nagradu kad je, recimo, ‘Roman o Londonu’ tri puta bolji od nekih koji su takvu nagradu dobili?” Cvetićanin ovo smatra velikodušnim, naglašavajući pritom da je Crnjanski živ, “i mogao je čuti za ove reči. Nema, na žalost tragova o tome da li doista jeste, i ako jeste, kako ih je primio. On je uostalom deset godina ranije - u intervjuu koji je 1965. dao Anđelku Vuletiću - Krležu također častio Nobelom, rekavši da ga zaslužuje.” Cvetićanin čak pretpostavlja da to Krleža starom suparniku uzvraća hvalom na hvalu, ali mu u svemu tome promakne jedan važan detalj.

Tog 10. siječnja 1975. živ je i Ivo Andrić. U bolnici je, kažu, ni živ ni mrtav, već skoro mjesec dana. Književna čaršija o toj je okolnosti izvanredno dobro obaviještena. U Beogradu će se oko njegova umiranja isplesti ružna i skaredna priča, koja će doprijeti i do Zagreba. A do Krleže je, u to nema baš nikakve sumnje, doprlo da Andrić upravo umire. I kakav god bio njegov odnos prema tom piscu i davnome znancu, tu je vijest morao vrlo snažno doživjeti. Jer što sve Krležino upravo umire s Andrićem?

Rečenica koju izgovara pred novinarima, na žalost, znači samo jedno, kao što su i “neki koji su takvu nagradu dobili”, a knjige su im “tri puta” lošije od “Romana o Londonu”, samo i jedino - Ivo Andrić. Ni na koga drugog stari i umorni Krleža, kakvim ga Cvetićanin na ovom mjestu predstavlja, ne misli nego na Andrića. Prethodne, 1974. nagradu su podijelila dvojica Šveđana, Eyvind Johnson i Harry Martinson, godinu ranije dodijeljena je danas već zaboravljenom australskom piscu Patricku Whiteu, prije toga Nobelom je počašćen njemački i europski klasik Heinrich Böll, ali Krleži ni na kraj pameti nije da je “Roman o Londonu” “tri puta bolji” od njih. Od svih nobelovskih nepravdi i promašaja u povijesti, Miroslavu Krleži važna je samo jedna. Ona kojom se našao osobno povrijeđen, ali ne zato što on tu nagradu nije dobio, nego zato što ju je dobio čovjek kojeg on, Krleža, doživljava u svakom pogledu inferiornim sebi. I na kraju, oko toga da je Miloš Crnjanski zaslužio Nobelovu nagradu za književnost, dok ju je Ivo Andrić dobio iz razloga koji sa književnošću nemaju veze, Krleža je savršeno suglasan sa srpskim nacionalistima, među njima i nekim današnjim vrlo uvaženim ekspertima za Crnjanskog. Općenito, srpski i hrvatski nacionalisti uvijek su suglasni oko onog što je doista važno. Tako, recimo, i oko književnih veličina.

Radivoj Cvetićanin, premda je pisao o samo jednom desetljeću Miloša Crnjanskog, ispisao je vjerojatno najmarkantniji i najautentičniji portret ovoga pisca. Knjigu koja je na neki način važnija od književno-teorijskih, komparativnih, stilskih ili tekstoloških analiza Crnjanskovih djela. Književnih portreta Ive Andrića svakako je mnogo više, zaključno s onim romanesknim, koje je ispisao Vladimir Pištalo u “Suncu ovog dana”. Miroslav Krleža, pak, sreće je imao s Borom Ćosićem i načinima na koji se ovaj pisac njime bavio, jer bi se sa svim tim vajnim zagrebačkim krležološkim parazitima, koji su si u proteklih trideset i pet godina dali u zadatak da u Krleži škope komunista i Jugoslavena, ovaj pisac prilično bijedno proveo. A ni sa Stankom Lasićem nije imao prevelike sreće… Inače, Bora Ćosić je autor pogovora Cvetićaninovoj knjizi. Čime je, opet, zatvoren sljedeći autorski krug. Ćosić je, naime, avangardist, ponikao iz tradicije beogradskih nadrealista. Po dubini i snazi svog književnog daha i zamaha, nesumnjivo je najmarkantniji krležijanac, uopće. A po rečenici, po sintaktičkoj razbokorenosti, višku zareza i rečeničnom ritmu, Bora Ćosić čitatelj je sa sluhom jedinoga Miloša Crnjanskog. U njemu se, u Ćosiću, objedinio vijek.