Snježna pahuljica je kristal leda. U najvećem broju pahuljice su nakupine monokristala, a iznimno, osamljeni monokristali. Pahuljice nastaju gore visoko, u oblacima, tako što se formiraju iz vodene pare. Sitni, vrlo sitni fragmenti pare, poput čovjekovog dana u ledeno jutro, poput pare koja se širi oko njuške razlajanog psa, poput pare što izlazi iz konjskih nosnica, ti sitni fragmenti pare kristaliziraju se oko još sitnijih zrnca prašine. Tako nastaju pahuljice.
Ako nije ispunjen samo jedan od zadanih uvjeta, ako nije dovoljno hladno, na nebu nema oblaka i u oblacima prašine, neće biti snijega. Neće ga biti ni ako je neispunjena još neka od meteoroloških pretpostavki za snijeg, ali nama večeras najzanimljivija je prašina.
O podrijetlu zrna prašine u atmosferi govori se, uglavnom, općenito. Ako se ikad išta i napiše ili izgovori, uvijek je riječ o postotcima, o količini prašine koja je stigla iz svemira i posljedica je eksplozija na zvijezdama, sudara meteorita, nekih još uvijek nedovoljno istraženih zbivanja među planetima, ili o količini prašine koja se podigla sa Zemlje, kao posljedica čovjekovog djelovanja, ili djelovanja vjetrova i oluja. Ako se ikad išta napiše ili izgovori o prašini u atmosferi, obično je to u vezi s različitim oblicima ekološkog zagađenja. Govori se o zrnima mikroplastike, o smogu, o čađi i zrncima nesagorenih fosilnih goriva, ali opet u postotcima, tako da se ne zalazi u bit i u sadržaj.
Svako zrnce prašine u atmosferi ima svoju povijest i priču. Svako je bilo jednom dio neke čvrste cjeline, mnogo veće i kompaktnije, od koje se u jednom trenutku odmetnulo. Ili se nije odmetnulo, nego je odbačeno, potjerano, otkinuto, da tako naokolo luta, nošeno bezbrojnim i beskonačnim gravitacijskim silama, u pustoj nadi da će opet jednom postati dio neke cjeline. Ili da će se jednom o njemu govoriti kao o jedinstvenom zrnu prašine, a ne kao o anonimnom dijelu nekog postotka.
Zahvaljujući upravo tom gravitacijskom kaosu koji vlada u atmosferi, i posve neznatnoj masi i težini svakoga zrnca, zbog kojih se međusobno srodna zrna beskrajno udaljavaju i susreću s nekim drugim prašinama, drukčijim po podrijetlu i sudbini, povijest je zapisana u svakome od njih, pojedinačno. Ne postoji, dakle, povijest prašine. Postoji povijest svakog pojedinačnog zrnca. Statistika o tome ništa ne može reći. Postotci su način da pobjegnemo od priče.
Osim toga, da je do postotaka, snijeg nikad ne bi pao. Jer svaka je pahuljica nakupina monokristala, od kojih je svaki nastao oko svog zrna prašine. Uvijek samo jednog zrna prašine. A postotci ne kristaliziraju, iz njih ne nastaju pahuljice, niti se igdje postotak vlage u zraku iz kojeg može nastati snijeg slaže s postotkom prašine. Mogu se složiti samo zrnce prašine sa kapljicom vlage.
U tom zrncu jedna je povijest. U njemu je sjećanje cjeline. To bi sjećanje najprije trebalo pažljivo istražiti. Istraživanje bi trajalo dugo, i obuhvaćalo bi dug vremenski period, koji je ponekad duži ne samo od čovjekova života, nego i od sjećanja zajednice, koja tisućama godina nastanjuje određeni prostor. Recimo, sjećanje upisano u zrno prašine koje je nastalo u nekoj od eksplozija na površini Sunca, da bi se, nošeno svemirskim olujama i gravitacijskim silama, stotinama tisuća godina kasnije našlo u blizini Zemljine površine, u nekom nimbostratusu iznad sarajevske kotline. Drukčija su, kraćih ili fragmentarnijih sjećanja, zrna prašine koja su se, nošena vjetrovima, uzdigla sa Zemlje. Među njima su tako i zrnca slabo sagorenog ugljena iz trajnožareće Kreka Weso peći, koja izlaze kroz dimnjak kuće na Sepetarevcu. Zrnca prašine što se uzdizala iz ćilima u sobi gdje je bila i peć, a koji sam jednom godišnje klofao u bašči Sepetarevca, od ljeta 1976. do ljeta 1983. Prašine bi se u tom ćilimu nakupilo mnogo, njezina struktura je vrlo raznovrsna. Otkud u ovom stanu toliko prašine?, jadala se Javorka. Otkud na svijetu toliko prašine?, bolje je pitanje. Ali mene u prašini tog ćilima, među svim tim sitnim fragmentima, u kojima je upisana memorija tvari od koje je načinjen svijet, najviše zanima prašina koja se osipa s epitela naše kože.
Ako još imate vremena, volio bih to objasniti: klofajuću taj ćilim, isprašujući ga na za to postavljenoj metalnoj konstrukciji, iz njega sam, među stotinama vrsta prašine, koju bi vrijedilo istražiti, klasificirati i opisati u knjizi leksikonskog tipa - bio bi to veliki zadatak u kojemu bi sudjelovala cijela znanstvena, književna i umjetnička zajednica - isprašio i djeliće ljudske kože, različite po strukturi, veličini i podrijetlu. Od krupnih ostataka prhuti, koji obično ostaju na površini ćilima, do sitnijih fragmenata, čestica katkad ne većih od jednog mikrometra, u koje se svakodnevno sasipaju naša živa tijela. Što su čestice sitnije, to se dublje zavuku u strukturu i tkanje ćilima. Većinu njih nisam isprašio u svih sedam ili osam ljetnih klofanja, i ostale su zauvijek u njemu.
Početkom veljače 1984, kada se odvija ovo završno poglavlje romanesknih manevara, koje je ujedno i završno poglavlje naših prijeratnih života - tim prvim licem množine obuhvaćam družinu opisanu u knjizi "Rod", ili njezin značajan dio - znanost još uvijek, možda, nije u stanju da na osnovu zrnca, nastalog od odumrlih slojeva čovjekove kože, i pronađenog negdje u atmosferi, biokemijskom analizom rekonstruira sjećanje prašine. Ali četrdesetak godina kasnije to će već biti moguće. I lasno je zamišljati kako se oko toga angažiraju najprominentniji svjetski znanstvenici, kako na brzinu izniču čitavi instituti, jer spas Zemlje i cjelokupne ljudske civilizacije najednom ovisi o sjećanju prašine.
U tih sedam ili osam ljetnih klofanja iz crvenog industrijskog ćilima, s jednostavnim crno-bijelim ornamentima, kakvi su tih godina bili moderni, isprašivao sam fragmente Javorkine, Nonine i moje kože. Četrdesetak godina kasnije moguće je mikroskopskom i biokemijskom analizom ustanoviti kome pripada pojedina čestica. Hoće li biti moguće da se iz zrnca prašine odredi DNK? Vjerojatno hoće. U toj sitnoj, najsitnijoj čestici na koju se svelo čovjekovo postojanje, cjelina je naših tijela i cjelokupnih naših fizičkih i duhovnih života. U toj su čestici sve preboljene bolesti, sva naša neraspoloženja, strepnje i strahovi. U njoj su, u čestici prašine, sva sjećanja.
Ćilim je tvornički i nije dubok i mekan kao neki skupi, ručno tkani ćilim iz Perzije ili Afganistana. Ali među njegovim tkanjem svega će se naći. Pa tako početkom veljače 1984. u njemu su, u to nema nikakve sumnje, sačuvani i fragmenti Nonetove kože, premda je on u ovoj sobi umro još početkom listopada 1972. Ali ćilim je bio tu, i Nono se po njemu osipao. Tko zna koliko sam Nonetovih čestica digao u Nebo dok sam ga klofao! U njemu su, u manjoj mjeri, fragmenti rodbine i prijatelja, onih koji su, možda, jednom samo ušli i izašli iz sobe na Sepetarevcu. Njih bi, također ne znajući, isprašivao u vjetar i u nebo.
Oko tih se zrnaca formiraju monokristali snijega. Katkad, to su sitne osamljene pahuljice. Ali češće se ti monokristali grupiraju u veće nakupine. U pahuljice koje bivaju veće. Na zemlju se spuštaju sporo, svakako sporije od kapi kiše, ali ipak brže nego što bi se na zemlju spustila jednom uzvitlana čestica prašine. U svakom monokristalu udruženom u pahuljicu po jedno je zrnce. U svakoj pahuljici nekoliko je monokristala, sa zrncima koja su, vjerojatno, različitog podrijetla. Njihova iskustva su različita, često veoma udaljena u vremenu i prostoru. Razlikuju se u svojim sjećanjima. Razlikuju se u vremenskim obuhvatima svojih iskustava. U jednoj je čestici stotinu tisuća godina proteklih od eksplozije zvijezde iz koje je nastala, u drugoj je čestici tisućiti dio listića prhuti, palog iz Nonetove kose, dok su mu posljednji put, posljednje noći u životu, izdizali jastuk pod glavom. Ono što je ljudskom umu neshvatljivo i pred čim će zašutjeti i ova rečenica jest da razlike između ta dva vremena nema: između sto tisuća godina eksplozije zvijezde, i sedamdeset i šest godina čovjekova života.
Čestice prašine ostaju nevidljive, ili se spuštaju na aute ispuhanih guma, koje je netko jednom davno zaboravio na parkiralištu, i probijaju se kroz zatvorene prozore i zidove kuća, pa sipe po našem pokućstvu; čestice prašine anonimno iritiraju kada se tako zateknu u skupinama, i nema ih, ako su uredno prebrisane, sve dok jednom ne počne padati snijeg.
Hoće li i ove godine snijeg, nikad ga ovako nismo željeli?
