Trinaest je, reći će mistici i(li) šarlatani, nesretan broj. Ne ulazeći u tajne numerologije, trinaest priča u novoj knjizi autora zapaženih proza "Kavice Andreja Puplina" (2002.) i "Anastasia" (2007.) poručuju: generacija o kojoj je ovdje riječ, uglavnom vezana za Zagreb, sljedeća je u nemilosrdnom redoslijedu starenja. Još jedna epoha, makar književna, i generacija Commodorea 64, a za tu se kvalifikaciju držim priče "Zluradost", koja zatvara zbirku, spremna je za odstrel. Bešćutno, jer priroda takva jest, i lako čitljivo, mada ni u jednom trenutku izrijekom napisano, upakirano u realističnu, gotovo dokumentarističku naraciju koja kulminira središnjom "pričom" ("Cenzus"), ustvari natuknicama nalik kratkim policijskim izvješćima koje obuhvaćaju "sudbine" galerije generacijskih likova. Onih kojima pripadaju autor i pripovjedač. Tvrdnja je o spomenutom redoslijedu prepoznatljiva i u diskretnoj simbolici zime zabilježene u završnoj priči, ujedno i u smrti generacijskoga prijatelja, na što se nadovezuje konstatacija da "generacije odlaze u turama", kao da i sama smrt koristi u posljednje vrijeme spominjanu salama-taktiku kojom je mađarski staljinist Mátyás Rákosi "u turama" eliminirao oponente. Treba napomenuti da tekstovi ne nude pesimističan pogled na egzistenciju više od onoga što se, s obzirom na njene limite, podrazumijeva: pripovjedač, nerijetko ujedno i protagonist priče, isključuje mogućnost posthumnoga života ("Furija"), stoga starenje generacije kojoj pripada promatra kao neizbježno približavanje smrti, toliko da razumije utjehu lakomislenih u vjeri. Pogled na smrt, protokom vremena, logično obuhvaća i pogled prema prošlosti ("Prebrojimo mrtve"). Čak štoviše, izuzmemo li spomenuto rukopisno finale, tragove tjeskobe nalazimo pri "pogledima unatrag" kojima su dominantno sredovječni likovi skloni. Takvoj se perspektivi muški likovi odupiru bilo materijalnom zadovoljštinom ili ispoljavanjem govora mržnje na internetu ("Maslinik u Istri"), bilo karijernom kompenzacijom ("Kradljivac upaljača") ili preljubom ("Žene i rebarca"). Razumljivo je da uz navedenu kompenzaciju, kao popratna pojava, dolaze voajerizam, alkoholizam, ekshibicionizam i drugi dugoročno destruktivni -izmi podjednako primjenjivi na širu sliku: onu entropičnoga društva balkanskoga postsocijalizma upravo entropijom zaštićenoga novog nacionalističkog vala nasilja. Tek uzgred, među -izme ubrojiti možemo i sanjarije ("Lado ili slabić našeg doba").

Likovi su dakle uglavnom sredovječni, materijalno manje-više situirani i barem solidno obrazovani. Muški likovi, promatramo li "Izvještaj" kao rekapitulaciju opservacije lišene skretanja u kritički diskurs, po sebi odražavaju patrijarhalnu nazadnost koju utoliko nema potrebe popratno komentirati. Oni su, dakle, osim situiranosti i obrazovanja, skloni objektivizaciji žene, detekciji njezinih godina i "jebežljivosti", tradicionalnom poimanju rodno uvjetovanih uloga i, makar ne rezultiralo užitkom, težnji za moći kako u društvu, tako i u tim mahom nestabilnim vezama koje, onda kad stvar kulminira razlazom, ipak ne rezultiraju šokom i nevjericom, koliko patologijom pomirenosti s gubitkom iscrpljene magije suputništva. Koje protokom vremena postaje supatništvo, pri čemu se bijeg u aferu promatrati može i kao provociranje samoće iracionalnom, testosteronski potaknutom metodom. Mogli bismo, u opuštenijem izdanju, govoriti o neumrlom erotizmu oronulih prdonja, no šovinistički komentirati šovinizam bilo bi kontraproduktivno, ali i interpretativno opasno: dovoljno je, dakle, ono dokumentirano i, nepretencioznosti usprkos, kritički postojano. Čak i onda kad je nevjera, kao u priči "Žena kojoj su ispadali predmeti", primarno na misaonoj i k tome nerazjašnjenoj razini koju je čitateljski shvatiti barem dvojako. Oštrice dokumentarizma nisu, međutim, pošteđeni ni ženski likovi. Uz već spomenutu "Furiju", spomenuti je tek uvodnu priču ("Vanesa ili o mlitavosti"), prikaz sredovječne ženske osobe koja je živjela od naslijeđa svojih roditelja, izbjegavajući rad i provodeći godine ponajviše ležeći u krevetu. Ovdje je, doduše, moguće naslutiti simboliku žene koja je odustala od borbe, barem u mjeri u kojoj je naše društvo odustalo od napretka. Vanesu, naime, promatrati možemo i kao "predstavnicu" nihilističke starosjedilačke buržoazije. Utoliko nije slučajno da knjiga započinje spomenutim tekstom.

Za likove kao, nerijetko, nositelje stereotipa, bilo bi preuzetno tvrditi da su kompleksno građeni, podvrgnuti temeljitim opisima te psihologizaciji. Protočnost teksta postignuta je rečenicom očišćenom od zalihosti te osobito obilježenom reduciranim korištenjem pomoćnoga glagola biti. Svakoj je priči kurzivno dopisan moto koji vješto parodira tzv. narodnu mudrost, a svojom sadržajno-semantičkom banalnošću asocira na Murphyjeve zakone: "Ko se ne zna poznati, motri ga s kim se miješa" ("Lado ili slabić našeg doba"), "Kad se đavo dohvati skuta, otkini skut" ("Sretan čovjek") i sl. Fabula je uglavnom jednostavno izvedena, a raspleti priča nerijetko iznevjeravaju moguću slutnju obrata i začudnosti. Pripovjedni se sloj teksta odvija u prvom ili trećem licu jednine. Česti dijalozi utječu na živost jezika. Premda moram spomenuti i kombinirano korištenje dijaloških crtica te kutnih navodnika, za što ne nalazim opravdanje. Promotrimo li rukopis u cijelosti, možemo zaključiti da nije obilježen jasnim zauzimanjem stava, osuđivanjem ili podrškom. Sud je prepušten čitatelju. Ostarjeli alfa-mužjaci i u manje patrijarhalnim društvima skloni su, poistovjećenoga ega i libida, odabirati egzistencijalne stranputice ne bi li se, na kraju dana, osjećali dovoljno važnima da prijezir prema sebi zamijene mirnim snom. Ženski su likovi u "Izvještaju o generaciji" tragičniji, no dokumentarizam ne trpi amnestiju. Pa tako protagonistica "Furije", što predstavlja jedan od angažiranijih trenutaka knjige, uspon na mjesto upraviteljice vrtića duguje spremnosti da "gazi preko mrtvih", ali i nepotizmu bez kojega je institucionalno prosperirati u nas teško. Bol koju osjeća Gabriela u priči "Prebrojimo mrtve" zbog gubitka djeteta u prometnoj nesreći čitatelja će, siguran sam, učiniti potresenim. Dokumentarnost lišena patetike, čak i kad je u dosluhu sa spomenutom nazovi-mudrošću, kadra je provocirati emocionalnu inteligenciju. Vratimo li se na "Zluradost", takav dosluh, u vidu parafraze, detektira prividni egzistencijalni paradoks koji potiče epistemološki refleks: "Što se kaže: bolestan čovjek malo jede, ali puno troši. To je naprosto fakat". Bilo bi sjajno kad bismo novi Šimpragin izvještaj mogli čitati za petnaest-dvadeset godina. Ne zbog odstrela, nego da bismo saznali ono na što slutimo odgovor: postoji li među preživjelima itko doista sretan ili je magično svojstvo broja trinaest uzelo danak u nepremostivoj rezignaciji.