U rujnu 2014., nekoliko dana nakon mojeg dolaska u zagrebačko Hrvatsko narodno kazalište, šećući s Miroslavom Gašparovićem na relaciji od Runjaninove ulice (Ministarstva kulture) do tada još Trga maršala Tita, zaključili smo u razgovoru kako bi bilo uzbudljivo ispuniti trg raznim kulturnim sadržajima koji bi se mogli izvoditi na otvorenom. Zatečena stanjem u kazalištu, njegovom gotovo muzejskom formom i zatvorenošću, slabom posjećenošću i ne velikim interesom građana za našu “žutu kuću”, učinila mi se ta ideja gotovo spasonosnom, ne sluteći na početku u što bi se ona mogla razviti. Imali smo vrlo kratko vrijeme da okupimo sve kulturne institucije koje se nalaze na trgu, da se organiziramo, osmislimo sadržaje i hrabro krenemo u avanturu koju smo nazvali Dan otvorenog trga. Pomogli su nam tog 30. rujna kreativna energija suautorica projekta, redateljice Anice Tomić i dramaturginje Jelene Kovačić, entuzijazam umjetnika i voditelja devet kulturnih institucija, Turistička zajednica grada Zagreba, koja je dijelom financirala projekt, a naposljetku i sunčano vrijeme. Tog dana svečano je otvorena i dugo očekivana zgrada Muzičke akademije, pa je cijela akcija dobila time i neku dodatnu vrijednost te dodatno uzbuđenje.

Tijekom cijelog dana građani su razgledavali Hrvatsko narodno kazalište, Muzičku akademiju, Akademiju dramske umjetnosti, Muzej za umjetnost i obrt, Školu primijenjene umjetnosti i dizajna, Ansambl narodnih plesova i pjesama Hrvatske LADO, Hrvatski školski muzej, Rektorat - Sveučilište u Zagrebu i Pravni fakultet. Na travnjaku s istočne strane kazališta izgrađena je baletna pozornica, na balkonu i ispred kazališta pjevale su se operne arije i recitirali stihovi popularnih pjesnika, kao i ulomci iz dramskih tekstova, organizirale su se radionice za djecu, a započele su i godinama poslije toliko popularne ophodnje kazalištem pod nazivom “Tajna povijest kazališta”. Tisuće stanovika Zagreba su se te sunčane subote prošetali trgom i ušli u prostore institucija koje su inače bile tijekom dana zatvorene, osjećajući se dijelom jedne velike priče koja je pomicala granice očekivanog.

Nakon tog 30. rujna 2014., kad nas je ponio ne samo iznimno veliki broj ljudi koji su prošli trgom, nego i njihova otvorenost, Dan otvorenog trga tradicionalno se događao do 2021. godine, krajem rujna ili na samom početku listopada, kao najava početka nove kulturne sezone u našem gradu. Te iako se broj institucija izravno uključenih u projekt smanjivao, entuzijazam je ostao isti, a i interes građana uvijek znatiželjnjih prema onome što se događalo na jednom od najljepših zagrebačkih trgova koji je nakon 80-ih godina prošlog stoljeća i onih nezaobilaznih posjeta Zvečki i Kavkazu ostao marginaliziran i pomalo prazan, smješten na imaginarnim rubovima ideje nekog boljeg ili drugačijeg grada. Tijekom proteklih osam godina samo je jednom u tom terminu trg, koji je u međuvremenu promijenio i ime, bio opran kišom, pa su se programi selili u unutrašnjost kazališta. Publika je potom s trga ulazila i u kazalište u redovnim terminima večernjih predstava te za nešto više od dvije godine kazalište je bilo puno, a punili su ga i gledatelji koji nikad prije nisu zašli u tu slavnu Helmer-Fellnerovu zgradu.

U međuvremenu su se dogodili potres i pandemija. Grad je, napose njegov centar, poprimio tjeskobne izglede, a lockdown je sve ono što je do tada bilo otvoreno u nekoliko sati zatvorio. I nisu se zatvorile samo institucije, škole i kazališta, dućani, kafići i restorani, zatvorili su se i ljudi koji žive u gradu, zatvorili su se fizički u svoje domove, ali i simbolički. Svijet više nije bio tu, nadohvat ruke, nego negdje mnogo dalje i drugdje. Naši su životi tako iznenada, doslovce preko noći, izgubili izglede koji su im pripadali godinama, promijenili smo se za sebe i za one najbliže te smo ubrzo prigušili i sve svoje prijašnje odnose, pa tako i naš odnos s gradom. Naš je svijet završavao na kućnom pragu, mjesto koje nam pripada svelo se na kuhinju i spavaću sobu, više nismo izlazili, pa su nam ulice postale strane kao da su u nekom drugom gradu i kao da nikad njima nismo ni hodali. To više nekako i nije bio naš grad, jer u njemu nismo više sudjelovali, nismo bili njegovim prolaznicima niti posjetiteljima, otuđili smo se od njega kao što smo se otuđili od bližnjih, ne zato što smo tako htjeli, nego zato što drugačije nismo mogli.

Pa kad je nakon dvije godine završila pandemija ili se barem moglo naslutiti da je završila, zatekli smo se zatečeni s onim što nas okružuje i što nam je ostalo od svijeta koji se na neki način zaustavio u veljači 2020. godine. Izgubljeni i u strahu od nekih novih katastrofa, s kojima nas se straši i koje nas sve više straše, nekako se još nismo usmjerili niti smo našli prave orijentire kako bismo se stabilno pozicionirali u toj “novoj staroj stvarnosti”. Te iako za razliku od građana većine zapadnoeuropskih metropola koji se nisu vratili u kina, muzeje i kazališta onako kako se to očekivalo, sad već u velikom broju izlazimo na razna događanja i nastojimo se ponašati kao da nikad i nije bilo drugačije. No znamo da je bilo i to se sjećanje usjeklo negdje duboko u nama, pa se usred projekcije sjajnog irskog filma u programu Zagreb film festivala u kinu Tuškanac odjednom pitam kako je moguće da opušteno sjedim bez maske na maloj razdaljini između dvoje meni posve nepoznatih ljudi.

Psihijatri, ali i voditelji kulturnih institucija tvrde kako u postpandemijsko vrijeme pitanje odnosa s publikom nije samo sveobuhvatnije, nego je postavljeno na drukčijim osnovama. Nastavljaju u svojim objašnjenjima s tumačenjem kako se pandemija u psihologiji tumači pojmovima katastrofe i predstavlja kao prirodna katastrofa od koje se treba oporaviti. Proizlazi da razdoblje kroz koje smo prošli nije razdoblje krize, odnosno prolazne slabosti, nego katastrofe za koju treba naći mehanizme kako je popraviti. Izdržljivost se u tom kontekstu prevodi kao ljudska sposobnost življenja i napredovanja prevladavanjem traumatskih šokova, razvijanja unatoč nedaćama. Sukladno tome, nužno se nameće pitanje na koji se način želimo suočiti s ovim problemom: nastaviti živjeti kao prije ili promijeniti uvriježene navike “života kao nekad”? Čak i da se život vrati u približno iste okvire kao ranije, radne i društvene navike ljudi toliko su se promijenile i prilagodile novoj situaciji, a jednako su se pritom izmijenila i očekivanja od kulturne ponude, kao i oblici u kojima ih mogu/žele konzumirati. Preporučuje se stoga da predstave, ali i sve ostala događanja budu u kraćim formama, estetski inovativna, ali prilagodljive u tehničkom i izvedbenom smislu. Iz onoga što je u ovom razdoblju nastalo, iz nužnosti prilagođavanja situaciji pandemije, treba izvući najbolje primjere programa i modele interakcije s publikom. I upravo iz razloga što smo, kroz razne akcije koje smo organizirali u pandemijsko vrijeme, naučili da publika s velikim entuzijazmom prihvaća participativnost, a da se i njezin odnos prema gradu promijenio, organiziramo Dan otvorenog grada.

Zanimaju nas prije svega odnos građana prema gradu i njihova spremnost da prihvate događanja koja ih pozivaju da u njima sudjeluju. Pružiti ruke u subotu u 12 sati na Trgu kralja Tomislava, u blizini željezničkog kolodvora, gdje putuju migranti ili ih se od tamo privodi, nije samo simbolička gesta, nego direktna poruka zajedništva za koje mi se čini da nam danas itekako nedostaje. I to upravo zato što smo predugo bili između četiri zida, zatvoreni i zaključani, orijentirani sami na sebi, u strahu da nam najbliži ne bi prenijeli ili mi njima zarazu, izdvojeni od svega što nam je do tada pripadalo, otuđeni od svijeta, grada i svakako od onog Drugog. Istodobno s rušenjem tog našeg intimnog svijeta koji smo godinama gradili, pred našim očima rušio nam se grad u potresu iza kojeg je slijedilo tisuće malih potresa koji su također ulazili u popise onih osobnih destrukcija koje kronovi, bageri i filipinski radnici možda i nikad neće moći renovirati ili pokrpati.

Zato želimo pokloniti gradu i njegovim građanima mogućnost novog susreta kroz samo nekoliko malih događanja koja će u jednom danu, u samo nekoliko sati, pokušati potaknuti misao da ponovno možemo skupa pjevati, recitirati, graditi instalacije..., i biti zajedno bez unaprijed planiranih pretencioznih ciljeva i dugoročnih programiranja. Nadamo se stoga da je Dan otvorenog grada tek početak neke zajedničke avanture bivanja u gradu u kojoj se ne očekuje povratci, nego izlasci iz ozračja onog turobnog vremena koji nas je zatočio u zatvorene prostore osobnih i kolektivnih nedaća.