Za Dubravku Vrgoč, intendanticu zagrebačkog HNK, može se reći da je u dvije sezone uspjela poprilično promijeniti percepciju naše najveće nacionalne kazališne kuće. 

Zajedno s ravnateljima Drame, Opere i Baleta osuvremenila je program, dovela redatelja Pippa Delbona i predstavila naše glumce Europi, a uz to je pokrenula i nekoliko novih programa kao što su Filozofski teatar, HNK u vašem kvartu i Tajna povijest kazališta.

A za iduću sezonu najavljuje nekoliko iznimno zanimljivih projekata, među kojima se ističe dolazak Litvanca Eimuntasa Nekrošiusa, jednog od najzanimljivijih redatelja Europe, i Polly Findler iz Royal Shakespeare Companyja. 

Hrvatsku dramu, odnosno tragikomediju, obranit će Mate Matišić, dok će možda najviše zanimanja izazvati novi balet Lea Nujića “Gospoda Glembajevi”.

Kako ocjenjujete proteklu sezonu u HNK s obzirom na neke predstave, kao što su ‘Bella figura’ i ‘Figarov pir’, koje imaju velik odaziv publike?

Ova sezona je na neki način iscrtala izgled današnjeg HNK, definirajući naše namjere da izvodimo djela koja su u jednom segmentu klasična, a u drugom riječ je o krajnje suvremenim kreacijama. Iznimno smo zadovoljni što smo stekli povjerenje publike i što se za neke naše predstave traži karta više. Primjerice, predstava ‘Tri zime’ postala je u kratkom vremenu fenomen jer izravno govori o aktualnim temama koje pune stranice novina, kao što je, recimo, podjela nacije na ustaše i partizane. Ulaznice za ‘Tri zime’ prodaju se kao za ‘Orašara’, koji se smatra najpopularnijim baletom, i izvedbe su gotovo popunjene do kraja lipnja. Isti je slučaj s ‘Romeom i Julijom’, a slično se dogodilo i s Mozartovim ‘Figarovim pirom’. Očito smo uspjeli prepoznati senzibilitet publike i njihova očekivanja od nacionalnoga kazališta.

Jeste li uspjeli pokidati lance koji su HNK vezali s kazališnim modelom i estetikom 19. stoljeća, što ste na početku mandata najavljivali kao jedan od ciljeva?

To je težak proces i traje godinama, ali mislim da smo na dobrom putu. U gradu još postoje predrasude o HNK, od toga da neki građani misle da trebaju imati poseban outfit za posjet kazalištu do toga da smatraju da su cijene ulaznica iznimno visoke, što je sve netočno. Primjerice, ‘Tri zime’ najbolje oslikavaju naš put, ali i današnju funkciju nacionalnog teatra. Taj tekst pojavio se u pravom trenutku, a predstava je uspješno ocrtala njegovu aktualnost. Nacionalno kazalište ne treba se baviti sjenama prošlosti nego univerzalnim temama prikazavši ih na umjetnički način kako bi ljudi različitih stajališta, ideologija i senzibiliteta mogli uživati u predstavama i pritom si postaviti neka pitanja kakva su si postavljali i Tena Štivičić, i Ivica Buljan, i svi glumci dok su radili na predstavi. Nacionalno kazalište dakako treba živjeti sa svojim gradom i sa svim problemima društva s kojima se danas suočavamo, ali treba biti i umjetničko sklonište, prostor slobode u kojem još možemo i sanjati.

Hoće li program u novoj sezoni 2016/2017. biti povezan određenom temom, odnosno hoće li se kroz repertoar sva tri ansambla provlačiti određeni moto?

Repertoar sljedeće sezone bazirat će se na klasici i susretu klasike sa suvremenim kreacijama. Odlučili smo se za to jer nam se čini da se u ovom sumanutom vremenu nestabilnosti i tranzicije, koja je postala naše trajno stanje, imamo potrebu okupiti se i pronaći neku vertikalu u sebi pa ako je ne uspijemo pronaći u društvu, onda je možda možemo naći u teatru i to upravo iznova otkrivajući klasike. To konkretno znači da će Edvard Miller postaviti Molierova ‘Tartuffa’, Shakespeareovu ‘Zimsku priču’ režirat će Polly Findler iz Royal Shakespeare Companyja, koja je u National Theatru u Londonu postavila hit ‘As You Like it’, a čuveni litvanski redatelj Eimuntas Nekrošius Čehovljeva ‘Ivanova’. Naručili smo i tekst od Mate Matišića, koji je napisao suvremenu tragikomediju ‘Ljude od voska’, koju će režirati Janusz Kica, a na maloj sceni namjeravamo postaviti novi tekst mladog Ivora Martinića ‘Dobro je dok umiremo po redu’. U Operi ćemo postaviti Donizettijeva ‘Don Pasquala’ u režiji Dore Ruždjak, kojeg radimo u koprodukciji sa SNG-om iz Maribora. Verdijeva ‘Don Carlosa’ režirat će Derek Gimpel, ‘Zaljubljen u tri naranče’ Sergeja Prokofjeva Krešimir Dolenčić, a Puccinijevu ‘Djevojku sa zapada’ Arnaud Bernard. Također, uvodimo pilot projekt europske pretplate, što znači da će publika HNK putovati u Maribor, gdje će gledati po jednu dramsku, opernu i baletnu predstavu, a mariborska publika to isto u Zagrebu. Iduće godine tu europsku pretplatu željeli bismo proširiti na Ljubljanu, Graz i još neke gradove u regiji. Za baletnu publiku pripremamo ‘Labuđe jezero’ u koreografiji Vladimira Malahova, zatim će suvremene koreografkinje Maša Kolar i Marjana Krajač predstaviti dva koreografska rukopisa, a na samom kraju sezonu Leo Nujić, koji se proslavio baletom ‘Ana Karenjina’, predstavit će baletnu interpretaciju Krležinih ‘Gospode Glembajevih’. Dakle, željeli smo napraviti sezonu koja bi bila uzbudljiva po naslovima i redateljima, a koja bi privukla i sve generacije publike.

Poznata je vaša nesklonost prema političkom teatru. Ne mislite li da bi u ovom turbulentnom i izrazito politiziranom vremenu HNK trebao na politiziraniji način odgovarati na stvarnost?

Nisam nesklona političkom teatru, ali ne mislim da bi HNK trebao biti njegovom pozornicom, prije neka druga kazališta. No HNK ne bi trebao zatvarati oči pred onim što se događa u društvu. Smatram da bi nacionalni teatar trebao na umjetničkoj razini transformirati stvarnost, ne ulazeći s njom nužno u izravni dijalog nego putem klasičnih ili suvremenih djela otvarati neka bitna pitanja bez ulaženja u polemike. Ponavljam, nešto kao umjetničko sklonište u turbulentnim vremenima.

Kao predsjednica Europske kazališne konvencije znali ste spomenuti da je jedna od najvećih europskih tema tzv. razvoj publike. Kako se to prelama na HNK? Naime, početkom vašeg mandata neki su interesni krugovi govorili da HNK gubi publiku...

Publika je glavna tema programa Kreativna Europa Europske komisije. Konkretno, programi sufinancirani od Europske komisije moraju unutar svojih prijedloga imati i plan razvoja publike. Naime, prošlogodišnje analize publike u Europi pokazale su da se broj publike posvuda smanjuje, od onih koji čitaju knjige do onih koji posjećuju kazališta i kina, pa Europa želi vratiti publiku. Smanjenje publike rezultat je, po statističkim podacima, sveopćega gubitka interesa za kulturu, dok je na drugome mjestu gubitak vremena, a tek na trećemu manjak novca, što se često pogrešno navodi kao glavni razlog pada publike, dok je na četvrtome mjestu nedostatak informacija o kulturnim zbivanjima. U našem slučaju to znači da je generacija od 30. do 55. izgubila u mladosti interes za kazalište, ponajviše stoga što se hrvatsko kazalište poprilično urušilo u 90-ima, dok se kasnije ti gledatelji nikad više nisu vratili u teatar. Vrlo je lako izgubiti publiku s dvije loše predstave, ili s jednom lošom sezonom, no iznimno ju je teško vratiti u kazalište. Uvijek sam govorila da teatar mora imati publiku, jer ne priznajem teatar bez publike, a s druge strane mora zadobiti povjerenje publike. To je isto kao i u vezi između dvoje ljudi; kad stvoriš povjerenje, on će ići za tobom bilo gdje i opraštat će ti čak tvoje pogreške. Na početku, kad sam došla u HNK, bilo je i praznih sjedala i slikanja tih sjedala te stavljanja fotografija praznih sjedala na Facebook, no danas, nakon godine i pol, iznimno sam zadovoljna postignutim. Publika se ne može vratiti za pola godine, niti možeš novu publiku privući u tako kratkom vremenu. Gledalište HNK ima 709 sjedala i realno je očekivati da će za potpuni razvoj publike biti potrebno četiri godine. S druge strane, za hit programe Filozofskog teatra uspijevamo prodati i tisuću ulaznica. Te posjetitelje ne viđam na dramskim, a niti na baletnim niti opernim predstavama, kao što ne znam je li oni percipiraju Filozofski teatar kao kazalište ili tribinu. Moj je cilj da ti ljudi budu naša redvna publika na repertoarnim predstavama HNK. Također, željela bih postići da publika više ne bude podijeljena na dramsku, opernu i baletnu nego da bude jedinstvena kao što je i HNK jedinstveni teatar. Istodobno želimo vrata HNK otvoriti i najmlađoj publici pa ćemo tako 1. srpnja imati vrlo atraktivnu baletnu premijeru ‘Petra Pana’. Radimo sve to u želji kako bismo vratili publiku u kazalište, i kako bi nacionalno kazalište bilo važno gradu, državi i Europi. Ako toga nema, onda HNK nije teatar, već više sliči nekome muzeju.

Što je s idejom o novoj dramskoj sceni u bivšoj tvornici Gredelj?

HNK je prošle godine slavio 120. godišnjicu zgrade. Važno je spomenuti da je u vrijeme otvaranja zgrade Zagreb imao 70.000 stanovnika i da se tijekom tih 120 godina ništa nije promijenilo ni u zgradi niti u gradu, a Zagreb danas ima gotovo milijun stanovnika. Sva europska kazališta odavno su napustila taj arhaični austrougarski model organizacije kazališta i u staroj zgradi ostavili operu i balet, ili samo operu, dok su dramu izmjestili u neki drugi prostor. Dakle, slučaj HNK je presedan gotovo u cijeloj Europi. Funkcioniranje tri ansambla u HNK na samo jednoj sceni i u jednoj pokusnoj dvorani gotovo je nemoguće te je situacija postala neizdrživom - ansambli su nezadovoljni zbog uvjeta rada, a zbog pretvaranja jedine pokusne dvorane u novu pozornicu animozitet je još veći. Uvelike je otežan i rad tehnici, koja često dva puta dnevno postavlja i rasprema dvije scenografije, prvo za jutarnju probu i zatim za večernju predstavu. To je potpuno suludo. Ideja s Gredeljem bila je sjajna. To je iznimno zanimljiv prostor u središtu grada, a s obzirom da se radi o industrijskoj arhitekturi, dakle, baštini, koja je i dalje zanimljiva Europi, mogli bi se za njenu obnovu djelomično iskorititi strukturni fondovi. Ta je inicijativa stala i to je velika šteta.

S obzirom da je na zadnjem natječaju Ministarstva kulture Festival svjetskoga kazališta dobio samo 200.000 kuna, znači li to da je doveden u pitanje njegov opstanak?

Apsolutno. Svota od 200.000 kuna iznimno je mala i s njom se teško može organizirati neki festival u Hrvatskoj, a kamoli Festival svjetskoga kazališta. Nisu skupe samo predstave nego i tehnički troškovi poput putovanja i smještaja izvođača te tehnika.. Na Festivalu je u proteklih 13 godina gostovalo više od 50-ak najvećih teatara i gotovo svi najveći redatelji današnjice, postao je važan i umjetnicima i kazališnoj publici, a nedvojbeno je utjecao i na hrvatsku kazališnu scenu. Također je postao zanimljiva destinacija europskim kazalištima. Smanjući budžet, uspijevali smo dobivati po najmanjim honorarima neke od najvećih europskih kazališta, kojima je postala stvar prestiža gostovati u Zagrebu, ali i zato jer su se dobro osjećali pred zagrebačkom publikom, kao što su Thomas Ostermeyer ili Ivo van Hove. Opstanak Festivala ovisi o Gradu Zagrebu, koji ga je prije 14 godina i osnovao, i mi se nadamo da će nam pomoći i omogućiti njegovo održavanje.