Saša Anočić, autor i redatelj kultnih "Kauboja", svojevrsni kazališni reformator i dobitnik svih najvažnijih kazališnih nagrada, od Nagrade hrvatskoga glumišta do Marula i Nagrade Vladimir Nazor, u Dramskom kazalištu Gavella priprema svoju najveću i po mnogočemu najbliskiju predstavu - Marinkovićeva "Kiklopa". Taj značajni roman o zagrebu između dva rata te njegovim boemima i intelektulacima postavlja se na zagrebačku scenu nakon više od 40 godina, koliko je proteklo od legendarne Spaićeve predstave.

Anočić je vrlo uzbuđen što je baš on dobio priliku režirati to genijalno djelo od 500 stranica jer je, kaže, doživio gotovo identična iskustva u Osijeku uoči Domovinskog rata kao i Melkior prije Drugog svjetskog rata u međuratnom Zagrebu. Sam je adaptirao roman, autor je i scenografije, naslovne uloge Melkiora i fatalne Viviane dodijeljene su Franji Dijaku i Dijani Vidušin, a premijera je zakazana za 22. veljače.

U 'Kiklopu' vidimo tri sloja - ljubavnu priču, boemsku atmosferu u međuratnom Zagrebu i Melkiorovu potragu za identitetom. Na što ste vi stavili naglasak?

'Kiklop' i 'Gospoda Glembajevi' su naslovi koji su u osamdesetima izuzetno djelovali na mene. Da nije bilo Krležinih i Vrdoljakovih 'Gospode Glemabajevih' i 'Kiklopa', vjerojatno ne bih upisao Akademiju dramskih umjetnosti niti bi mi se u životu događale mnoge stvari. Ja sam prije Domovinskog rata doživio slična, gotovo identična iskustva kao i Melkior prije Drugog svjetskog rata - otišao sam iz JNA 1987. godine oslobodivši se služenja vojnog roka zbog tzv. nesposobnosti. Ne kažem da sam ubacivao svoj životopis u ovo apsolutno genijalno djelo jer je to nepotrebno, nego sam htio skrenuti pozornost na to koliko je taj komad utjecao na mene. Kad sam dobio tu režiju, osjećao sam veliko zadovoljstvo, ali i strah, jer sam se našao pred komadom jednog od naša dva najveća pisca, koji obiluje bogatstvom izraza i digresijama koje se kasnije pokažu kao glavnom pričom. Dok radim s našom dramaturginjom Petrom Mrduljaš i glumcima na tom komadu, osjećam se kao mesar jer moram od deset briljanata izbaciti osam i ostaviti samo dva što mi je jako teško jer je sve odlično i genijalno. Te porođajne muke s vremenom su se malo iskristalizirale tako da smo mi sad skoro gotovi s tekstom, glumci su debelo ušli u svoje uloge i sad se mogu upustiti u rasplet. 'Kiklop' je za mene najveća režija dosad i svi dišemo kao jedan, a ta je situacija slična onoj ratnoj kad smo svi bili jedan za drugoga. Dakle, ratna ali puna ljubavi.

Spomenuli ste sličnost s Melkiorom i vašim iskustvom uoči Domovinskog rata, kad ste na ulici vikali: 'Ja sam pacifist!' i slično. Možete li to pojasniti, kako ste se osjećali u to doba u Osijeku, koji je bio na prvoj liniji fronta?

U Osijeku je 1991. godine bilo identično vrijeme, kao što je bilo u Zagrebu 1940. i 1941., dakle u doba Marinkovićeva 'Kiklopa". Sličnost je toliko nevjerojatna da sam u jednoj sekundi pomislio da sve prebacimo u ovo doba, no ubrzo sam odbacio tu ideju. U jednom trenutku zaista sam na sav glas vikao da sam pacifist upravo zato što su svi oko mene vikali da će biti rata, da se svi moramo učlaniti u HDZ, uzeti pušku i otići na frontu. Ja sam se nadao da će prevladati normalnost i da neće biti rata. Tog dana kad sam to vikao posvađao sam se sa svojim najboljim prijateljem koji je rekao da ne može dočekati dan da uzme oružje. A kad je došlo do rata, taj moj najbolji kolega otišao je u London, a ja sam kao pacifist, tjedan dana poslije toga, bio u rovu s puškom. Otišao sam, jednako kao i Melkior, u prvu mjesnu zajednicu i prijavio se u Gardu. Kako sam bio nesposoban za vojsku, morao sam tražiti vezu da bih došao u Prvu studentsku bojnu 160., u kojoj sam ostao godinu dana. Dakle, jako slično vrijeme s Marinkovićevim i zato mi je taj 'Kiklop' tako blizak.

Jednom ste izjavili da ste na početku, kad ste tek počeli režirati, osjećali strah jer niste akademski redatelj nego glumac. Osjećate li možda tremu što radite 'Kiklopa" nakon kultne Spaićeve predstave i Vrdoljakova filma?

Ne smijem tako razmišljati. Ako budem tako razmišljao, pojest ću se živ. Možda to ne treba gledati kao neki nastavak velikana, ali dat ćemo sve od sebe da ispoštujemo kvalitetu romana i napravim predstavu najbolje što znam. Koliko ćemo u tome uspjeti, vidjet ćemo. Mislim da smo na najboljem putu, s obzirom na kratkoću vremena i činjenicu da sam naknadno i bez pripreme upao u tu priču, premda ne tražim alibi u nemanju dovoljno vremena. Imam odlične glumce i izuzetno dobru podjelu, a dobar cast je pola posla.

Hoće li u ovom uprizorenju 'Kiklopa' doći do izražaja vaša tipična poetika - ples, glazba, montipajtonovski humor, apsurd, ludički elementi i groteska?

Hoće, ali samo onoliko koliko je to zastupljeno u knjizi. Premda se ne vidi na prvi pogled, u romanu ima jako puno situacija koje su bliske mojoj ekspresiji i ja sam se zapravo samo prepustio tom romanu. Nema gotovo ni jednog dodatka, dakle gotovo nema autorskog nadopisivanja, jedino smo original morali skraćivati jer 'Kiklop' ima 500 stranica, te smo na tim mjestima bili prisiljeni raditi spojeve, odnosno od 20 briljanata uzeti dvije rečenice u kojima smo opisali događaje kako bi se radnja mogla pratiti. Kad smo počeli raditi, činilo mi se da smo u potlačenom položaju i pitao sam se koliko se taj roman može prenijeti na scenu. Međutim, u izuzetno plodnom radu s glumcima i s dramaturginjom Petrom Mrduljaš te kroz moje promišljanje uvidio sam da možemo dočarati roman kroz kazališnu strukturu, a da opet damo obol i Vrdoljakovu filmu, Spaićevoj predstavi i glumcima koji su glumili u filmu i u predstavi.

Zašto vam je važan taj ludički, zabavljački element, od kojeg mnogi redatelji bježe?

Mislim da predstave moraju konstantno iznenađivati. Ako unaprijed znam što će se događati u iduća dva sata, ja odmah želim izaći iz kazališta. Veliku pozornost obraćam tridesetoj ili pedesetoj minuti predstave jer znam da moram unijeti neki element, koji će oživjeti predstavu, bez obzira na to je li to humor ili neka dosjetka. Jako mi je važna publika jer za publiku radimo predstave. Radeći 'Kiklopa' iznimno pazim da današnji mladi gledatelj, koji je u prosjeku prilično nenačitan, razumije to vrhunsko intelektualno djelo.

U 'Kiklopu' je bitno pitanje ljubavi i zaluđenosti ženom, konkretno Vivianom, koja je oličenje ženstvenosti. Kakva je vaša Viviana?

Osobno, to je moja supruga. Što se tiče komada, u 'Kiklopu' se prikazuje predratno, boemsko, intelektualno društvo u Zagrebu, gdje su svi bili zaluđeni glumicom Vivianom, koja ni u čemu nije bila posebna, osim u svojoj ženstvenosti. Oni su kod nje cijenili to što je bila iskrena poput djeteta, po čemu je bila totalna suprotnost tim boemskim intelektualcima, koji su imali milijun maski. Koliko su oni bili vragovi, toliko je ona bila anđeo. Oni su bili više zaljubljeni u sliku tog anđela nego u nju kao stvarnu ženu. Puno smo raspravljali o tome zašto su svi oni zaljubljeni u nju i došli do zaključka da upravo takav tip žene najviše odgovara muškarcima što Marinković decidirano i kaže u romanu.

Premda ste doživjeli veliki uspjeh s 'Kaubojima' i predstavama, kao što su 'Nemirne noge', 'Kad se mi mrtvi pokoljemo' i 'Smisao života gospodina Lojtrice', a dobili ste i Nagradu hrvatskoga glumišta, Nagradu Vladimira Nazora i Marula, do Gavelle niste dobili priliku da režirate u velikim institucijama. Odgovara li vam ta autsajderska pozicija?

Da biste danas u kazalištu dobili posao, morate biti u nekim lobijima, bilo homoseksualnom ili nekom drugom, ili ići na sve premijere i smješkati se svim ravnateljima. Ja nikad nisam bio taj tip. Što podsvjesno, a što namjerno, nikad mi nije nedostajalo neko društveno priznanje. Što sam trebao dobiti, dobio sam. Nikad nisam bio tip koji bi težio glumiti glavne uloge ili režirati predstave u najvećoj nacionalnoj kazališnoj kući u Zagrebu. Mislim da mi je mjesto oko Exita, perifernih kazališta i malih ljudi, jer tu mogu dati maksimum.

Za početak vaše karijere bila je ključna predstava 'Alaska Jack', koju ste režirali u osječkom HNK odmah nakon završetka Akademije. Kako danas gledate na uspjeh te predstave koja je nazvana 'injekcijom alternativne kazališne scene'?

To je bila hit predstava, ali odigrana je svega 40 puta jer ju je tadašnji direktor Drame osječkog HNK skinuo s repertoara rekavši mi: 'Nećeš mi uvoditi elektriku u kazalište!'. Tog dana, kad je skinuta, na ulici je ostalo više od 250 ljudi koji su željeli kupiti kartu. U toj predstavi napravio sam koloplet od 15-ak pisaca, najviše Carvera, a bilo je i Kerouaca, Davora Špišića te mojih priča. To je bila predstava naše generacije, posvećena našem prijatelju kolegi Draženu Kolaru, koji je nakon što je snimio 'Crvenu prašinu' naglo obolio i umro na četvrtoj godini Akademije. Meni i cijeloj mojoj generaciji ta je predstava značila prekretnicu. Nakon nje Krešimir Mikić i ja otišli smo iz Osijeka u ZKM, kao da smo zaokružili jednu fazu svojega života i djelovanja u Osijeku.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Najpoznatiji ste po kultnim 'Kaubojima', koji su označili prekretnicu u kazališnom životu Zagreba jer su vratili mladu publiku u kazalište. Što mislite zašto se predstava održala punih deset godina na sceni?

Eto, dogodi se. Tema je univerzalna, no ključni je prepoznatljiv humor koji osvaja sve, doslovno od 7 do 77 godina. Starija generacija gledat će tu predstavu iz svoje, a mladi iz svoje perspektive. A kad se tom humoru pribroji još malo plesa i stepa, koji nosi neke druge konotacije, dobili smo 'Kauboje' koji i danas žive.

Imali ste atipični životni put: otišli ste od kuće u srednjoj školi i odrastali na ulici. Je li na tu odluku presudno utjecala vaša fascinacija beat generacijom i njihovim duhovnim vođom Jackom Kerouacom? I kako je to iskustvo utjecalo na vas i vaše kazalište?

Moji roditelji nisu krivi za tu moju odluku, kriv sam ja. Mislim da ste dosta točno pogodili razloge mojega odlaska od kuće. Uvijek mi je bilo izuzetno žao što nikad nisam bio na Woodstocku 1968. godine, najvećem i najboljem koncertu svih vremena, jer sam se rodio nekih 15 godina prekasno. Ali kako smo mi u Osijeku kaskali 15 godina, tako sam ja ipak na neki način proživio tu 1968. godinu, duge kose, Kerouaca, stopiranje Europom, sviranje u bendu, rock and roll... Kad sam otišao od kuće u trećem razredu srednje škole, dizao sam se ujutro u dva, tri sata i odlazio pred Studentski centar čekati posao, a zatim sam išao na nastavu. Imao sam odličnu razrednicu koja mi je uspjela dodijeliti samo 220 neopravdanih i više od 300 opravdanih sati. Na polugodištu sam imao osam jedinica, koje sam do kraja godine ispravio. Spavao sam posvuda, nema dijela grada u Osijeku gdje nisam živio. To iskustvo je bila velika škola za mene - sazrio sam puno ranije nego moji vršnjaci. U 50-e sam ušao prije 15 godina, tako da danas imam 65, a ne 50 godina. To iskustvo pozitivno se odrazilo i na posao kojim se bavim. Nikad se nisam usudio raditi nešto što ne znam, a ovim životnim iskustvom kompenzirao sam rupe u svojem znanju.

Jednom ste izjavili da je na vaš rad i na vas osobno najviše utjecalo djetinjstvo kao mitsko mjesto inspiracije. Zašto vam je baš to vrijeme bezbrižnosti i igre bilo toliko značajno?

Vjerujem da nisam jedini, svi umjetnici i ljudi iz tog faha polaze od djetinjstva. Djeca su bez maski i ona iskreno percipiraju sve što se oko njih događa. I u 'Kiklopu' se referiram na djetinjstvo, na moj doživljaj, kad sam početkom osamdesetih prvi put pročitao taj roman. Polazim od toga kako sam ga ja doživio, gledam sebe kao mjernu jedinicu današnje publike. Kad sam god radio neki komad, uvijek sam polazio od osnove, a osnova je uvijek moje prvotno iskustvo vezano za djetinjstvo, dok je sve ostalo nadogradnja. Kad odrastemo, navlačimo maske i sami sebi više ne vjerujemo, čak ni u svoja razmišljanja kao odraslogodišnjaka.

Što vas je još formiralo?

Na mene su jako utjecali filmovi, indijanska filozofija i knjige. Nije bilo filma koji kao klinac nisam gledao, od partizanskih i vesterna Johna Forda do filmova Jima Jarmuscha. S indijanskom filozofijom susreo sam se čitajući stripove i gledajući filmove o Indijancima, i duboko me se dojmila njihva iskrenost. U vesternima sam uvijek navijao za Indijance, čak kad su skidali skalpove nalazio sam opravdanje za takve postupke. I danas sam pogođen s tragedijom koju je taj narod doživio tijekom povijesti. Neke dijelove indijanske filozofije iskoristio sam i u 'Kaubojima', konkretno iz prekrasnog pisma koji je poglavica Bik Koji Sjedi uputio tadašnjem američkom predsjedniku. Jako sam puno čitao u osnovnoj i srednjoj školi, u prosjeku jednu knjigu u dva dana. Na početku sam gutao Zanea Greya, zatim su mi Remarque i Hemingway otvorili ratnu tematiku, a onda sam preko indijanske filozofije i Kerouaca došao do Aristotela i Hegela. Puno sam čitao i Raymonda Carvera, koji mi je jedan od najdražih pisaca. Danas vidim kako se neke stvari iz te moje prošlosti samo izbace na scenu.

Okušali ste se i kao ravnatelj Kazališta Trešnja, koje ste pokušali reformirati. Koja je bila vaša ideja?

Taj put je započeo Roman Šuškovć, a ja sam nastavio i produbio njegovu ideju s izuzetno dobrim ansamblom. Nakon moje ostavke većina tih ljudi koje sam zaposlio dobila je otkaze. Bili smo u zamašnjaku da ostvarimo kazalište snova, taman smo počeli raditi predstave s pomakom za djecu, koja su ih zdušno prihvaćala. Ali imali smo problema s učiteljima i učiteljicama, koji su tražili staro i arhaično kazalište. Promjena se ne može dogoditi preko noći i u tom procesu učenja publike i učitelja došlo je do toga da sam morao dati ostavku, što mi je jako žao zbog glumaca i samog kazališta Trešnja. Zaista smo bili na putu da nešto promijenimo nabolje.

Imate li ambicija biti ravnatelj u nekom drugom kazalištu?

Nikad više ravnateljovanje, nikad više s one druge strane.

Može li se rock melodrama 'Osječki long, long play', koju ste radili prošlog ljeta prema tekstu Branka Kostelnika, nazvati hommage generaciji osamdesetih i onoj pozitivnoj atmosferi pred rat?

U međuvremenu sam se okrenuo pisanju scenarija, kazališnim ulogama i snimanju serija, a uz to i predajem glumu na osječkoj Akademiji. Ali kad su mi ponudili da režiram predstavu 'Osječki long, long play', koja govori o Osijeku '60-ih, '70-ih i '80-ih, o kafiću Valentino u kojem sam vikao da sam pacifist, o Osijeku u kojem sam odrastao, o meni, nisam to mogao odbiti. Vjerojatno bi mi se tek pred kraj redateljskog života pružila prilika da režiram neke najbitnije predstave u životu, a meni se to dogodilo sad s 'Osječkim long, long playom' i 'Kiklopom'. To godi. Možda u tome ima nešto dublje.

Kako se Domovinski rat odrazio na život u Osijeku, koji je do tada bio snažno kulturno i rock središte bivše zemlje? Pucala su prijateljstva, brakovi, grad se dijelio...

Da je ostala Jugoslavija, Osijek vjerojatno ne bi izgubio primat koji je imao prije rata, kad je zaista bio glazbeni, rock and roll centar. Mislim da je rat kod obitelji i svih ostalih situacija o kojima govorimo bio samo katalizator onoga što će se dogoditi: disfunkcionalne obitelji u ratu su se totalno raspale, a homogene su postale još jače i povezanije. Možda bi se to ionako dogodilo, no rat je ubrzao taj proces. Šteta je velika. Osijek danas i Osijek prije 1990. godine meni je neprepoznatljiv. Posjećujem svoj grad, ali svaki puta kad dođem kao da je još malo dalje. Grad je prazan, iz Osijeka je otišlo 80 posto ljudi. Apsolutna tragedija.

Jednom ste izjavili da vas ne zanima političko kazalište nego priče malih ljudi. S obzirom na to da živimo u jako politizirano vrijeme - u Saboru je nedavno gotovo izbila tuča - nije li takav pristup nedovoljno angažiran?

Ako dok radimo neku predstavu uspijemo doći do katarze i onda tu katarzu prenesemo na publiku, onda smo uspjeli. A ako ne uspijemo dostići katarzu, onda je ne možemo ni prenijeti publici i onda nismo uspjeli, bez obzira na to što o tome kaže kritika. Kad se sjetim prekrasnih pisama, koja i danas dobivam od gledatelja, dođe mi da zaplačem od dragosti. To mi je potvrda da sam uspio utjecati na gledatelje i da smo nešto postigli. Ne kažem da sam imao enormno veliki utjecaj na publiku, ali je činjenica da smo u 'Alaska Jacku' prvi uveli podne mikrofone, kojih do tada nije bilo u Hrvatskoj, a nakon 'Kauboja' mnoge predstave imaju živi bend na sceni.

Od rata je prošlo 28 godina, vaš rodni Osijek je prazan grad, kao uostalom i većina Slavonije. Čine li političari dovoljno da spriječe odlazak mladih iz zemlje? Jesu li ispunjena vaša očekivanja?

Nisam ništa ni očekivao. Iskreno rečeno, ja sam tek nakon rata postao pravi Hrvat. Do tada sam se izjašnjavao kao Jugoslaven jer sam odgajan u jugoslavenskom, kozmopolitskom duhu, iako smo mi pravi Hrvati, Šokci iz Slavonije. Što se tiče današnje situacije, mislim da prosječan čovjek u Hrvatskoj nije zaslužio ovakav život. Nama je još od Jugoslavije ukorijenjen nepotizam, veze i štele, i to se ne može odjednom izbrisati. Da mogu poživjeti još sto godina, ne znam kako bih se nosio s ovim novim životom: naučio sam pisati mail prije nekoliko mjeseci, mobitel na touch uzeo sam prije mjesec dana, dakle kod mene je sve nešto post. Izuzetno sam pesimističan i bojim se za budućnost svoje djece, ali nadam se da će sve biti OK. Boli me to što ne mogu otići na svinjokolju. Mogu, ali to više nije ono što je nekad bilo. Prije se na svinjokolju uvijek odlazilo 29. 11., znalo se da je tad klanje, obitelji su se okupljale, to je bilo kao neki praznik. Sad su se sve obitelji razišle, više nema velikih obiteljskih okupljanja. Ja sanjam okus paradajza, znam okuse svih vrsta. Nekad je bilo dovoljno da uzmeš kruh i paradajz, nema boljeg okusa. Danas morate uzeti 57 začina da dobijete okus bilo čega. To je sve što smo dobili s našom novom Hrvatskom.