U Gradskom kazalištu Trešnja završava nesvakidašnji glazbeno-scenski spektakl 12 + “Mitomanija, u početku bijaše mit”. U tom spektaklu grčki bogovi i božice, od Zeusa, Here i Pandore do Hefesta i Geje, povezuju se s današnjim dobom TikToka i Instagrama i transponiraju u suvremene junake i junakinje na zabavan i duhoviti način, podsjećajući nas da je u ovo doba umjetne inteligencije ljudski glas važniji nego ikad. Tekst za tu razigranu, dinamičnu i vizualno atraktivnu predstavu napisala je Marijana Fumić, a u njoj igra, uz suvremene songove i tekstove Stanislava Kovačića te instrumentalnu glazbu Matije Antolića, gotovo cijeli Trešnjin ansambl. Premijera je zakazana za petak, 20. ožujka, a prema riječima Dore Ruždjak Podolski, koju najviše pamtimo prema izvrsnoj predstavi “Črna mati zemla” u ZKM-u, zatim mjuziklima “Chicago” i “Cabaret” u Komediji te “Ljepotica i zvijer” u Trešnji, očekuje nas posveta čovjeku i njegovim kreativnim vještinama i sposobnostima, koja želi potaknuti mlade na razmišljanje i traženje odgovora na pitanja koja ih se izravno tiču.
Express: Kako je nastala ideja o predstavi ‘Mitomanija, u počeku bijaše mit’ koja se najavljuje kao komad koji povezuje klasične mitove s današnjim vremenom? Je li okidač bila potreba da se mladima približe te priče i njihove poruke?
Zapravo, to nije bila inicijalna ideja. Ovu tematiku predložila je glumica Karla Brbić, a ja sam uskočila s idejom da se u predstavi objedine sve glumačke i izvođačke sposobnosti ansambla jer većina glumaca iz Kazališta Trešnja dobro pjeva ili svira neki instrument. Uz to, ta neiscrpna tematika nikad nije obrađena i postavljena na kazališnu scenu u Hrvatskoj, ni kao predstava za mlade, a ni za odrasle. Jedino su u Jugoslovenskom dramskom pozorištu izvedene prije 15 godina “Metamorfoze”, koje su gostovale u Zagrebu gdje su bile jako dobro prihvaćene. Kako sam završila klasičnu i osnovnu školu i gimnaziju, a studirala sam latinski i grčki, dobro se snalazim u ovim vodama, a s druge strane, svijet grčke mitologije utjecao je na našu civilizaciju, posebno umjetnost i književnost, koja je naslijedila velik dio grčke kulture, što je bio dodatni motiv za rad na toj temi. Naravno, mi se prilagođavamo današnjem mladom naraštaju, ali također želimo da se i oni malo prilagode ovoj predstavi 12 +. Nadam se da će ih predstava inspirirati da potraže odgovore na pitanja koja ih se izravno tiču.
Express: Po kojim je kriterijima Marijana Fumić napravila izbor mitova i likova s grčkog Olimpa i kako ih je transponirala u vrijeme Instagrama i TikToka?
Mi smo se inicijalno dogovorile da sve glumice i glumci koji sudjeluju u projektu imaju ljupki zadatak, tako da smo prema njima ‘castali’ mitove. Marijana Fumić nevjerojatno je spretna dramaturginja i spisateljica, koja je tekst za scene pisala na licu mjesta. Njezin rukopis prepoznatljivo je duhovit, ciničan, žovijalan, ali i malo zahtjevan jer ne podilazi prosječnosti. U ovoj originalnoj interpretaciji grčki mitovi prilagođeni su mladim naraštajima, a njihove teme povezane s današnjim vremenom. Tako Pandora postaje prototip zavodljive i opasne AI asistentice, kojoj bogovi daruju različite darove kako bi među ljude unijela osvetu, pohlepu, bijes i lijenost. Najade su pripadnice Alfa generacije, savršeno upućene u TikTok trendove i zakonitosti virtualnog svijeta, dok bogovi i junaci zrcale današnje opsesije slavom i moći. Povijest se ponavlja i sve ono što je sadržano u grčkom mitu živimo i danas, osim što smo mi postali nepismeniji i zatupljeniji. To je stvarno fascinantno.
Express: Kakav je vaš redateljski pristup toj temi s obzirom na to da se obraćate mladima koji možda ne idu često u kazalište?
Trešnjin ansambl izuzetno je nadaren za glazbu i jako su vješti u sviranju nekoliko različitih instrumenata, što su potvrdili u predstavama “VIS životinje” i “Ježeva kućica” u kojima su muzicirali uživo. Također, ja sam u Trešnji režirala mjuzikl “Ljepotica i zvijer” u kojem su došli do izražaja njihovi veliki glazbeni talenti. U ovoj predstavi objedinila sam elemente drame i mjuzikla, ali ne možemo je definirati kao mjuzikl, zapravo, ne možemo je svrstati ni pod koji žanr. Glumci na sceni sviraju klavijature, gitaru i bas-gitaru, bubnjeve, klarinet, saksofon i flautu, mnogo je pjesme i plesa. Predivne songove napisao je skladatelj Stanko Kovačić, a njegov suradnik Matija Antolić autor je instrumentalne glazbe koja povezuje scene. Glazba je jako važan element predstave, ona inzistira na izvođačkoj disciplini i higijeni, kod nje nema muljanja i švrljanja, ona je od svih umjetnosti najviše sada i ovdje. I ta disciplina, koju smo uspostavili na glazbenim probama, proširila se i na glumačke probe.
Express: Koliko su antički mitovi o bogovima i njihovim pustolovinama, nasilju i destrukciji, ljubavima, čežnjama i strastima te osveti i ljubomori, aktualni i danas? I zašto ste odabrali naslov ‘Mitomanija’ koji, osim na svijet antičkih bogova, aludira i na patološku potrebu za laganjem, pretjerivanjem i izmišljanjem priča?
Naslov je dvoznačan. S jedne strane, on doista sugerira sekvence negativnog značenja mitomanije kao bolesti sklone lažnom pretjerivanju, izvrtanju istine radi privlačenja pozornosti. Pored toga, mi danas sve manje razgovaramo, a sve više tipkamo, a kad komuniciramo, neprestano razgovaramo s tuđim superegom i pritom mučimo jedni druge. S druge strane, naslov se poigrava s idejom da smo ludi za mitom, tj. za pričanjem priča, i da nam je to iskonsko, u krvi. No rekla bih da današnji svijet puno više liči grčkom Panteonu i da se najviše približio Napoleonovom kompleksu, a moguće i Kompleksu Zeusa.
Express: Tko danas ima monopol na mitomaniju? Jesu li to političari, Crkva ili neki drugi pojedinci, od gospodarstvenika do generala? I tko bi danas bio Zeus?
Prošlo je doba grčkog Zeusa, sada dolazi vrijeme nekih novih Zeusa. Zeus bi mogli biti svi aktualni svjetski vođe iako je Zeus, ne samo u našem viđenju i interpretaciji Radovana Ruždjaka, već i dobri stari olimpski bog, mala beba u odnosu na sve njih. Svi mi koji radimo kazalište za djecu i mlade imamo moralnu obvezu da mladom naraštaju pokušamo utkati umjetničke i etičke kriterije i vrijednosti u odnosu na vertikalu u koju svi vjerujemo, kao umjetnici i obični građani potlačeni od ovog poretka koji nas guši i ne nudi puno nade u izlaz. Tu bih se nadovezala na govor kanadskog premijera Marka Carneya koji je nedavno na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu održao značajan i vrlo inspirativan govor, čija je teza da trenutačno svjedočimo stvaranju novog svjetskog poretka. Kako uvijek postoje sinkroniciteti u duhu vremena, mislim da i ova predstava svjedoči tim promjenama i tematizira ih, imajući u vidu i ova nova grozomorna događanja na Bliskom istoku što utječu na cijeli svijet i mijenjaju uhodani životni tijek naše normalnosti.
Express: Svjedočimo već nekoliko godine ratu u Ukrajini i Palestini, a od nedavno i ratu na Bliskom istoku, gdje stradavaju civili. Tko bi danas mogao biti Prometej, koji je prema grčkoj mitologiji darovao ljudima znanje, tehnologiju i civilizaciju, postavši simbol hrabrosti, borbe za slobodu i protiv tiranije te ljudskog napretka?
U predstavi tematiziramo Prometeja kao vezivno tkivo između bogova i ljudi, ali doista ne znam tko bi na tom luku od Prometeja, preko Isusa i Bude do naših dana mogao naslijediti Prometeja. U predstavi tematiziramo i mit o Pandori, koja je izumljena kao odmazda ljudskom rodu. Zeus je Pandoru, zajedno s kutijicom u kojoj su bila sva zala svijeta, poslao ljudima, a ona ju je iz znatiželje otvorila i zarazila ljudski rod sa svim mogućim nedaćama, od siromaštva i očaja, preko bolesti do zločina. No u dnu kutijice ostala je Nada. Taj mit o Pandori jedan je od najznačajnijih u smislu upliva bogova na ljudski rod. Sada ispada da je ljudskom rodu imanentan taj beskrajni materijalizam, koji potiče ratove, i nada, koja je derivat duhovnosti. Čovjek je sazdan od ta dva principa. Ja zaista vjerujem u svjetlo i u čovječanstvo. Zato se i trudimo napraviti predstavu u tom duhu bez obzira na gorke životne trenutke koji su ponekad sastavni dio naše svakodnevice. Mislim da je izbor na svakom pojedincu koji treba postati Prometejem samim za sebe, ne utječući se strahu i panici. Ako je ljudski rod opstao ovoliko dugo, vjerujem da će čovječanstvo preživjeti i ovo traumatično razdoblje. Metafizički gledano, vjerujem da smo dio neke šire slike koja se brine o nama. S obzirom na multitalentiranost Trešnjinog ansambla, ova je predstava i posveta ljudskoj kreativnosti i vještinama.
Express: Bili ste intendantica Dubrovačkih ljetnih igara u dva mandata, što je iznimna važna pozicija za Hrvatsku i njezinu kulturu i turizam. Jeste li morali raditi puno kompromisa u odnosu na svoje ideje i zamisli s obzirom na dubrovačku publiku, koja tradicionalno poznaje većinu Držićevih i Vojnovićevih tekstova?
Iskreno, nisam posve zadovoljna svojim mandatima, no radila sam najbolje što sam znala i umjela. Ipak, moram istaknuti da sam iznimno ponosna što smo uspjeli održati festival u punom obimu u vrijeme pandemije, za što sam se jako bila založila zajedno sa svojim suradnicima. Te 2020. bilo je svojevrsno krizno stanje, koje se nastavilo i sljedeće godine. Odgovorno tvrdim da nismo inzistirali na održavanju festivala u tim uvjetima, danas Igre ne bi bile ono što jesu. I to smo herojski odradili. A što se programskih odrednica tiče, možda sam imala previše avangardnih ideja za taj festival. No bilo je puno pozitivnih pomaka u samoj strukturi festivala, na primjer, uspjeli smo od početka, tijekom svih šest godina, pogotovo zahvaljujući Saši Božiću koji je u tome nevjerojatno spretan i poduzetan, prakticirati sudjelovanje u europskim fondovima. Ta praksa sada je “legacy” Dubrovačkih ljetnih igara, a Saša i ja probili smo led.
Express: Mandat ste završili s predstavom ‘Sjetne žene raguzejske’ u kojoj se tematizira položaj značajnih žena u Dubrovačkoj Republici, od Cvijete Zuzorić pa nadalje. Također, zadnjih godina režirali ste i druge predstave u kojima se govorilo o položaju žena, primjerice, ‘Moj muž’ Rumene Božarovske u ZKM-u. Kako gledate na položaj žena u današnjoj Hrvatskoj s obzirom na to da pred Vinogradskom bolnicomšačica ljudi i dalje demonstrira s transparentima protiv pobačaja?
Neće im uspjeti zabraniti pobačaj! Srećom, u Europskom parlamentu pobijedila su ženska prava i pravo na reproduktivna pitanja kada su izglasani prioriteti za novu europsku Strategiju za ženska prava i rodnu ravnopravnost. Jako sam sretna zbog tog uspjeha! Što se tiče prava žena u Hrvatskoj, i dalje tvrdim, a u to sam se puno puta uvjerila kao intendantica Dubrovačkih ljetnih igara, ali i kao redateljica i pedagoginja, da se o ravnopravnosti žena u Hrvatskoj uopće ne razmišlja ni ne raspravlja. Tvrdim da nismo ravnopravne. To mogu potkrijepiti vlastitim iskustvom. Kad dogovaram honorare za režije, ponekad sam najmanje deset do dvadeset posto slabije plaćena od svojih muških kolega, bez obzira na to što smo u istom rangu i imamo sličan status. Također, moji pregovori su teži i traju duže i moram se više boriti za svoj honorar. To nije pravilo, da me krivo ne shvatite, ali događa se. Pogledajmo situaciju u zdravstvu: na Medicinskom fakultetu već dulje vremena studira 25 posto mladića i 75 posto djevojaka, no nisam sigurna da imaju jednake šanse za dobivanje specijalizacije i da su kasnije ravnopravni u zdravstvenom sustavu. Također, u našim bolnicama većina ravnatelja su muškarci. Prilikom zapošljavanja muškarac uglavnom ima prednost jer se uvriježeno smatra da je bolji kandidat od žene zato što neće imati djecu i ići na porodiljski. Za vrijeme moje intendanture u Dubrovniku bilo je zaposleno dvije trećine redateljica, a samo jedna trećina redatelja, i na to sam neizmjerno ponosna.
Express: Predajete na Akademiji dramske umjetnosti, koja je prije nekoliko godina, nakon svjetske afere s pokretom #MeToo, bila u fokusu javnosti zbog seksualnog uznemiravanja studentica od strane određenih nastavnika. A sada svijet trese skandal Epstein. Možete li to komentirati?
Morate uzeti u obzir da je Akademija dramske umjetnosti jedina od svih sastavnica zagrebačkog Sveučilišta izašla u javnost s tom problematikom. Nemojmo se zavaravati da na ostalim fakultetima ne postoje isti ili slični slučajevi uznemiravanja studenata od strane profesora. Ne želim izdvajati niti upirati prstom ni na koji drugi fakultet, ali nije li malo čudno da se jedino na ADU pojavio taj problem? Osobno znam za mnoge slučajeve na ostalim fakultetima, no studentice i studenti nisu se usudili izaći u javnost zbog straha od odmazde i posljedica koje bi to moglo imati na njihov karijerni put. Zato moram istaknuti hrabrost tadašnje dekanice ADU Franke Perković koja je izašla s tim problemom u javnost i time otvorila put povjerenju i zaštićenosti studenata koju nitko drugi na zagrebačkom Sveučilištu nije proveo. I tako je ADU ispala ozbiljan slučaj, a drugi fakulteti i dalje sve guraju pod tepih. Mi živimo u društvu u kojem se apsolutno nitko ne usuđuje javno govoriti o toj temi zbog straha da će ostati bez kruha. To je isto dio naše tradicije. Mi živimo na prostoru koji je obilježen strahom, i to je prisutno od stoljeća sedmog. Uvijek smo bili vazali i pazili da se nekome ne zamjerimo i da što lakše prođemo kroz turbulentne geopolitičke procese na ovom prostoru. Mi smo nacija koja nema muda. Uz to, mi smo podijeljena nacija, ali to uopće ne želim komentirati jer je to došlo do apsurda. Zagreb se ujedinio jedino onda kada je Stojedinici prijetilo ukidanje.
Express: S obzirom na stanje u zemlji što ovom predstavom poručujete mladima?
Ova predstava posveta je mladom naraštaju kojeg mi podcjenjujemo non stop, a u njih treba uložiti, počevši od školstva pa nadalje. Mi trebamo mladi naraštaj naučiti da znaju artikulirati svoje mišljenje i kritički razmišljati. Pogledajmo Finsku i Dansku, takav način razmišljanja se uči, kao i bilo koja druga socijalna i kulturološka vještina. Umjesto toga, mi oko njih stvaramo svjetove podijeljenosti, nepotizma, klijentelizma i nedosljednosti, koje oni neprestano gledaju na makro i mikropolitičkoj sceni. Što bi u takvoj situaciji bio njihov izbor nego rezignacija i apatija? Puno puta sam se uvjerila tijekom svog pedagoškog rada da mladi, ako ih se pravilno motivira i pristupi im se otvoreno i kroz dijalog, to vraćaju stostruko i inspiriraju beskrajno. Jako vjerujem u mlade.
Express: Vezani ste za Samoborsko i Žumberačko gorje, gdje vaša obitelj desetljećima ima vikendicu i gdje često provodite slobodno vrijeme. Koliko vam znači kontakt s prirodom?
Ja sam jedino u prirodi sada i ovdje. Kad mi mozak radi 110 posto, iskoristim svaki slobodni trenutak i odem u prirodu gdje se uz zvuk ptica, u peripatetičkoj šetnji, nešto mijenja u mom tijelu i duši. Mi danas samo skrolamo i tipkamo po mobitelima, ali naš mozak nije tako dizajniran. Dizajniran je tako da preko malih stvari i malog formata prepoznajemo beskraj velikog. Hodanje po prirodi je jedino preostalo iskonsko povezivanje s Majkom Zemljom.
