Prošli tjedan u Zagrebu, stotinjak zaljubljenika u film naguralo se u premalu dvoranu MM Centra da bi slušalo predavanje bosanskohercegovačkog redatelja Danisa Tanovića (48). Dobitnik Oscara za najbolji strani film i Zlatnog globusa za film 'Ničija zemlja' iz 2001. godine, te dvostruki dobitnik Srebrnog medvjeda za filmove 'Epizoda u životu berača željeza' iz 2013. i 'Smrt u Sarajevu' prošle godine, odgovarao je na pitanja moderatora, redatelja Nebojše Slijepčevića i pričao o svom odnosu prema filmu, režiji, pisanju scenarija i budžetima koji ga, bez obzira koliko mali bili, nikad nisu spriječili da snimi dobar film. Tanović s obitelji živi i radi u Sarajevu, gdje predaje na Akademiji za film, ukoliko ga ne angažiraju strane produkcije, kao što je to bilo primjerice, s indijskim filmom 'Tigrovi'. Mogao bi, kako je rekao, raditi i holivudske produkcije, ali ga one ne zanimaju previše:

- Barem 3-4 puta mjesečno dobijem od agenata iz Hollywooda neki scenarij, kojeg su valjda odbili poznatiji i slavniji redatelji, pa ga pošalju meni. Ni jedan od njih me nikad nije privukao jer su priče loše. Bio bih najsretniji da jednom godišnje dobijem jedan dobar scenarij, ali kod nas scenaristi kao profesija ne postoje i zato sve scenarije pišem sam. Zapravo, pišem scenarije zato jer moram, a ne zato jer u tome uživam.

Koliko vam treba da napišete jedan scenarij?

- Kad sjednem da ga doista napišem, onda ga brzo i dovršim. Ali cijeli proces nastajanja scenarija traje puno, puno dulje. Nekad i po godinu dana, a i više. Kad sjednem za kompjutor, gledam u taj bijeli ekran, pa onda prošećem psa, javim se mami, operem prozore, onda surfam internetom, pa dođem do one stranice na kojoj piše 'This is the end of Internet, go back!'. A onda pogledam bankovni račun, vidim da imam petoro djece i da moram raditi. No, pisanje scenarija je poput porođajnih muka, to je jedan užas. Pogledao sam jako puno filmova, pročitao puno scenarija i uvijek mi se čini da je već sve rečeno i moram naći neki drugačiji kut da ispričam priču, a to je najteže. 

Kako ste došli na ideju da snimite 'Epizodu u životu berača željeza'?

- S nekoliko prijatelja u Sarajevu imam običaj svako jutro piti kavu u jednom kafiću. Jutro može krenuti u dva smjera - jedan je da pričamo, a drugi je da šutimo i čitamo novine. To jutro sjedili smo Bojan Hadžihalilović, Damir Šagolj i ja i čitali novine. I tako sam naišao na priču o Nazifu Mujiću i njegovoj supruzi kojoj nisu pružili liječničku pomoć jer nije imala novaca za liječenje, ni zdravstveno osiguranje. Zapravo, pišem scenarije i snimam filmove kad se jako naljutim. Tako sam i taj put bio ljutit i sjeo sam u auto s prijateljem Damirom Šagoljem, koji je inače bio ratni reporter i ima tu žicu za teren i istraživanje, pa smo krenuli pronaći tu obitelj, da se upoznamo. Prvi susret nije bio lak, nisu imali povjerenja, prošlo im je kroz kuću puno novinara, no na kraju smo se dogovorili. 

Volite se poigravati s dokumentarnim i igranim formama, pa tako u filmu 'Epizoda u životu berača željeza' Nazif, njegova supruga Senada i svi ostali likovi zapravo glume sami sebe i pričaju stvarnu priču. Kako ste se odlučili za ovu formu?

- S producenticom Amrom Bakšić Čamo dugo sam razgovarao i razmišljali smo hoćemo li čekati novac od fondova za igrani film ili ćemo snimati dokumentarni. Odlučili smo se za dokumentarni, a upravo je bio natječaj Ministarstva kulture, pa smo relativno brzo dobili prvi novac i krenuli smo odmah snimati. Film je ukupno imao budžet od nekih 18.000 eura i Amra je rekla:'Ajmo snimati, pa ako ne uspije, završit će u ladici!'.

Kako su likovi reagirali na upute i kako ste im uopće davali upute?

- Cijeli taj film za mene je bio sasvim novo iskustvo, a ta dječačka znatiželja je ono što me uvijek vuče u nove projekte. Rekao sam producentici da u ekipi mora biti maksimalno osam ljudi - koliko stane u kombi, tako da sam, uz Erola Zupčevića, i ja snimao. Ja sam prvi ušao u kuću s kamerom i sjeo. Njihove dvije kćerke počele su skakati oko mene, stavljale mi na glavu papuče, puhale u objektiv, a ja nisam reagirao. Nakon pola sata sam im postao dosadan i za njih se pretvorio u komad namještaja. Sljedeći je bio moj direktor fotografije Erol Zupčević. Kad je i on prošao 'torturu', nakon dva-tri sata mogli smo početi snimati. 

Koliko puta ste ponavljali scene?

- Nismo imali budžet za previše ponavljanja. Nazifa smo znali snimati po dva-tri puta, ali što bi više ponavljali, on bi sve više postajao John Wayne, a sve manje Nazif. Njegova supruga - sasvim druga priča. Što smo više ponavljali, ona je postajala sve bolja. Tako da bi morali naći zlatnu sredinu. I onda nam se na kraju snimanja posrećilo i dogodilo se baš ono što smo priželjkivali zbog atmosfere. Pao je veliki snijeg od metar i pol. U holivudskoj produkciji, umjetni led, scena gdje stružu led sa stakla automobila i umjetni snijeg koštali bi barem 50.000 dolara, a nama se to jednostavno dogodilo. Uključili smo kamere i snimali.

To je ljepota dokumentarizma - što ništa ne možeš predvidjeti i zapravo ništa nije važno, ni budžet, ni scenografija, ništa osim dobre priče. Osim toga, moja generacija je odrasla u Jugoslaviji, gdje nije bilo velikog novca i morali smo se snalaziti, ali u tome i jest ljepota jer se tad rađa kreativnost. Najveći problem je bio zvuk koji je spasio Samir Fočo. Čovjek je dizajner zvuka, radi na ozbiljnim holivudskim produkcijama poput 'Harryja Pottera', a ja sam mu donio snimku zvuka s fotoaparata.

Treba li raditi distinkciju između dokumentarnog i igranog žanra?

- Princip je uvijek isti - a to je da ispričaš priču. Kad sam upisao Akademiju nikad nisam mislio da ću snimati dokumentarne filmove, a onda je počeo rat i ja sam krenuo snimati život u Sarajevu. I tako sam zavolio dokumentarce. Na Akademiji mi je predavao Dževad Karahasan - odličan pisac, ali još bolji profesor. Otvorio nam je svjetove, ozbiljno smo izučavali film i kad radiš s tako ozbiljnim ljudima, teško je upasti u manirizam.

Kad se pogleda vaš prvi film 'Ničija zemlja' i recimo 'Smrt u Sarajevu' kao da su ih snimale dvije različite osobe. Je li u pitanju napredak ili promjena?

- Promjena. Ali doista ne znam kako bih na isti način snimio 'Ničiju zemlju' i recimo 'Cirkus Kolumbija' ili 'Berače željeza' i 'Smrt u Sarajevu'. To su sve različite priče. Osim toga, tehnologija je napredovala i neke dugačke kadrove, za koje smo se silno morali namučiti 2001. godine, sad se snimaju gimbal kamerom - koju kamerman nosi na sebi. Primjerice scena u 'Smrt u Sarajevu' traje dvije minute, glumica trči iz podruma, preko stepenica, na kat, a kamerman za njom. Kamera je stalno u pokretu. To nekoć nije bilo moguće. Da, kad sam snimao 'Ničiju zemlju' to kao da je bio neki Sergio Leone i 'Once Upon a Time in Bosnia'

Istovremeno obožavam Woodyja Allena koji 20 godina snima filmove u istoj maniri, vjerojatno zato jer se uvijek bavi sličnim temama, jer ima uvijek veliki budžet na koji može računati. Zapravo za sebe volim reći da nemam stila. Kad nemaš financijsku odgovornost, to ti daje slobodu. Ako dobiješ 10 milijuna nečega i moraš raditi pod pritiskom da vratiš barem 11, a zapravo 20 da bi svi bili zadovoljni, onda ti to ne daje slobodu. Osim toga, ako je novac mjerilo uspjeha, onda je Kim Kardashian ono čemu bi trebali težiti, a nije. Onda je Paolo Coelho najbolji pisac, a nije. Ne samo u filmu - u  mnogočemu imamo pogrešna mjerila. 

Ipak za prvi film dobili ste i Oscara i Zlatni globus?

- 'Ničija zemlja' je film koji sam stvarao 30 godina. Cijeli svoj dotadašnji život. I mislim da je to tako uvijek s prvim filmom. Taj scenarij sam pisao zapravo sve godine svog života. Trebali smo ga snimiti za 36 dana, a snimili smo ga za 26 jer je 9 dana lijevala kiša. U prvih 10 dana, sedam dana nismo mogli snimiti ni kadra. Pitao sam producenta Čedu Kolara, što da radim? Kaže on - skrati scenarij.

Sjeo sam i pokušao izbaciti neke scene i shvatim da ako izbacim samo jednu scenu, cijeli film se raspada. Dođe ta druga nedjelja kad je kiša prestala padati. Odemo na set, sjećam se da je Katrin Cartlidge sjedila u autu i uskoro trebala ići kući jer joj se termin snimanja bližio kraju. Konačno izađe malo sunca, namjestimo kadar i opet kiša.

Sjednem u auto i pitam Čedu - 'Što ti misliš...', kad opali munja. A onda vidim dvojicu električara kako trče. Jednom se dimi kapica, a drugi se ruši na pod. Munja je tako blizu udarila da svi koji su držali u rukama nešto metalno su stradali od električnog naboja. Kad ih je vidjela kostimografkinja dobila je srčani udar, ruši se i pada u nesvijest. Mi na vrhu nekog brda, usred ničega, zovemo hitnu, dolazi hitna, jedna, druga, treća - vozi ljude. Mi ostali ulazimo u kombije, iza nas kombi sa opremom upada u neku malu provaliju, izvrće se, srećom nitko nije stradao. Dolazimo u prvi kafić u selu, zvoni mi telefon i tata mi javlja da mu je umro brat... Vozimo u hotel, tri auta ispred nas, ali točno pred našim, cestu prijeđe crna mačka. Nisam ni vjernik, niti sam praznovjeran, ali sam se već počeo pitati što se to događa? I onda u 2-3 ujutro odem na balkon da zapalim cigaretu i vidim na drugom balkonu stoji producent, isto puši i gleda u nebo koje se počelo razvedravati. I snimili smo film.  

Je li točno da s ovih prostora u svijetu prolaze samo priče o ratu, siromaštvu i Romima?

- Ne bih rekao iako to možda tako izgleda. Uvijek prolaze dobre priče. Evo, primjer je indijski film 'Lunchbox'  - 'Pogrešna dostava'. Iz Indije svi očekuju neki film u kojem  se pleše, pjeva, a ovo je jedna ljubavna priča i izvrsno je prošla u cijelom svijetu.

Napisao sam prošle godine scenarij za film sa suvremenom pričom o čovjeku koji se vraća u Sarajevo, ali scenarij nije prošao na našoj fondaciji. U Cannesu sam za taj scenarij dobio nagradu Europske unije za najbolji scenarij u Europi. Kad su me tamo pitali kako to, našalio sam se i rekao da mi u BiH imamo više kriterije. Dakle, nema pravila, ali opet se vraćam na dobru priču.

Ako publika nakon kina ode na piće i o tom filmu razgovara, znam da sam napravio dobar film. Ako nakon filma odu u restoran na večeru, onda znam da sam gadno uprskao. A nekako mi se čini da redatelji nemaju pravo na pogrešku. Film je toliko skupa umjetnost da smo mi valjda jedini koji nemamo pravo na pogrešku. Puno puta mi se dogodilo da sve pripremim i onda se sedam dana prije snimanja sve raspadne. Tako je bilo i s filmom 'Tigrovi'. Otišao sam u Indiju još 2006. godine i tamo proveo šest mjeseci, ali se sve raspalo. Na kraju sam ga snimio 2013. sa sasvim drugom ekipom.

Imate li sad nešto novo u planu?

- Imam. Sad pišem scenarij za film o Sarajevskoj Hagadi, predivnoj knjizi koja se od kraja 19. stoljeća čuva u Zemaljskom muzeju, a potječe iz srednjeg vijeka i pripadala je židovskoj obitelji. Za vrijeme Drugog svjetskog rata kustos muzeja Derviš Korkut spasio ju je od njemačke vojske. Uglavnom, napisao sam već bio skoro pola scenarija, a onda kad sam išao čitati, shvatio sam da je sve to već rečeno, da sam sve to već negdje vidio, pa sam sve bacio i sad pišem ispočetka.