Nedavno je na sceni zagrebačkog HNK gostovala predstava "U ime matere" u produkciji Drame ljubljanskog SNG-a prema drami slovenskog pjesnika, dramatičara, esejista i prevoditelja Ive Svetine, u režiji Ivice Buljana, s kojim razgovaramo o fenomenu povijesnih, obiteljskih romana koji dublje zadiru u nacionalne kanone postsocijalističkih društava. Kao ravnatelja Drame zagrebačkog HNK i redovitog autora na slovenskoj kulturnoj sceni, potičemo Buljana na širi radijus usporedbe aktualne domaće i slovenske politike i kulture.

Predstava 'U ime matere' je u Ljubljani doživjela izniman uspjeh. Kažete, nisu to bile 'stojeće ovacije' nego nešto bolje. Kao da je slovenska publika reagirala s respektom prema temi, drami, načinu njezine inscenacije i trenutku u kojemu se prikazuje. Posebno je vrijedan trenutak suvremenosti, načinjanja 'slovenskosti' u povijesnoj, generacijskoj priči jedne obitelji kroz koju Svetina polemički promatra odnos naroda, države, nacije... Svetina je, naime, jedan od ključnih protagonista slovenske kulturne elite i ujedno protagonist generacije kojoj je 1968. bila 'posljednja velika utopija'. Kako razmišljate o predstavi sad?

Prije gotovo petnaest godina režirao sam dramu Ive Svetine 'Edip u Korintu', koja je bila prekretnica u mojem radu i odredila mi put na slovenskoj kazališnoj sceni. 'U ime matere' sam pročitao kao pjesnikov testament, u smislu zadnjih filmova Alejandra Jodorowskog. Pjesnik Svetina istražuje povijest svoje obitelji, od figure pradjeda, gostioničara i šumara, krajem 19. stoljeća, pa sve do proglašenja nezavisnosti 1991. godine. Članovi porodice su od seoskih posjednika, preko viših činovnika, postali jugoslavenski pregovarači oko pitanja Trsta. Na kraju lanca nalazi se pjesnik-buntovnik Ivo Svetina. Obiteljskom stablu neke su grane osušene, frapantan je broj samoubojstava, kao u nekoj suvremenoj mističnoj TV seriji. Predstava kod publike izaziva različite emocije jer iz osobne perspektive prati najvažnije događaje u ostvarenju slovenske državnosti, s kritičkom distancom. Nalazimo se u svijetu u kojem se umnožavaju veze s riječima, pojavama i kvalifikacijama. U životu sam pročitao mnogo knjiga, vidio predstava i predstava, filmova, divio se slikama i instalacijama, tako da mogu reći da je svaka moja nova predstava prije taloženje osjećaja, nego isključivo znanja. Locke je pisao da u umu nema ničega čega prije ne bi bilo u osjetilima. Kad otvorimo oči, ono što naš pogled najprije prima je osjećaj. U predstavi sam se, vjerojatno zbog svojeg obiteljskog gubitka, bavio doživljajima onih koji su ostali bez najbližih osoba. Za scenografiju sam odabrao slike i artefakte skupine IRWIN. Najbolja umjetnička djela, koja mijenjaju načine naše percepcije, najčešće završavaju u privatnim zbirkama bogataša i nisu dostupna široj javnosti. IRWIN su iz efemernih izložaka, metodom selekcije i smještanjem u važne okvire, stvorili 'veliku umjetnost' kakva ne postoji u malim zemljama. Iz bogataških kolekcija sam je vratio ponovno u narod.

Svetinina drama može posebno intrigirati mlađu publiku. Onu kojoj je nacionalna (re)interpretacija povijesti 'izbrisala' razdoblje socijalizma. Kako se slovensko društvo u javnom diskursu nosi s 'baukom socijalizma'?

Kad danas govorimo o 1968., uglavnom mislimo na događaje na zapadnoeuropskoj sceni, zaobilazeći što se u tom kompleksu događalo u Jugoslaviji. Ova drama i predstava intenzivno zahvaćaju odnos komunističke elite prema studentima. Te godine Svetina piše svoju provokativnu, u studentskom časopisu Tribuna zabranjenu poemu 'Slovenska apokalipsa', čiju sam scensku rekonstrukciju uključio u predstavu. Pojednostavljujem, znam, ali tu se vide razlike između slovenskog i hrvatskog 'proljeća'. Prvo je kritiziralo staljinističke elemente sistema, ali nikad nije sasvim odbacilo ideju komunizma. Drugo je skrenulo prema nacionalizmu. Odnos današnjeg društva prema 2. svjetskom ratu u Sloveniji je određen djelovanjem Osvobodilne fronte, u Hrvatskoj su šovinistički duhovi pušteni iz boce, u javnom prostoru je rehabilitirano ustaštvo. Dok se Svetina i slovenska kulturna elita bave avangardnom umjetnošću na tragu Living theatra, otvaranjem alternativnog kazališta Pekarna, hrvatski kolege bježe u prostore realističke naracije, jer je ona medij nacionalnog buđenja. Ta se razlika još više produbila nakon osamostaljenja dviju zemalja. Jedna je bez kompleksa integrirala važna dostignuća jugoslavenskog modernizma, druga ih se uglavnom odrekla te ostala bez vlastite, najbolje prošlosti. Foucault je smatrao da je pojednostavljena veza između misli i života nemoguća. Odnos između politike, umjetnosti i kazališta je vrlo važan u smislu stvarnosti, a ne onoga o čemu govore političari. Oni realizam neprestano definiraju mišlju da su naše mogućnosti definirane granicama. Ljudi misle da su realni kad utvrde do kuda sežu njihove sposobnosti. A kazalište je prirodno mjesto za ostvarenje slogana koji kaže: 'Budite realni, tražite nemoguće'.

U Sloveniji, očito, politički revizionizam lošije prolazi nego ovdje. Čega je to sve zasluga? Kažete, efekti rezultata koje je Slovenija kao članica EU postigla u mnogim aspektima (ekonomija, zdravstvo, kultura) su 'zapanjujuće pozitivni'. Rezigniranim građanima ove zemlje je to, moguće, teže shvatiti. Kao i, zapravo, odličan uspjeh Levice u suvremenoj političkoj konstelaciji. Kako biste u kratkim crtama objasnili ključne točke radi kojih je Levica sistemski ušla u tkivo političkog života Slovenije, za razliku od naših ljevijih političkih opcija?

Ne može se reći da je ljevica potpuno propala, utješno možemo reći da se stidljivo vraća, ali nažalost bez ikakvog izražajnog intelektualnog djelovanja. Europska ljevica nije mogla odoljeti novom valu kapitalizma i neoliberalnom poretku. U Zagrebu su nedavno na Subverziv festivalu gostovali Didier Eribon i Edouard Louis, koji su precizno predstavili razloge propasti ljevice u Francuskoj. Tvrde da je ona onesposobljena već dolaskom Mitteranda na vlast 1980-ih. Padom Sovjetskog Saveza i komunističkog bloka u Europi se činilo da je kapitalizam jedino moguće rješenje. Tako je ljevica pristala da kapitalizam posvuda uspostavlja svoja pravila. Tradicionalni glasači ljevice u zapadnoj Europi dolazili su iz radničke klase. Kad je veći dio industrija propao, s njim je nestalo i sindikalne organiziranosti i solidarnosti. Na to je mjesto utrčala krajnja desnica prisvojivši nacionalno pitanje, pitanje plaća i socijalnih prava, pa naravno ponudila jednostavna rješenja u osudi svih drugačijih po nacionalnoj, vjerskoj ili seksualnoj orijentaciji koji, eto, uzurpiraju naše prirodno stečene položaje. Radim na kazališnim predstavama, pokušavam pratiti suvremenu političku scenu, a svjestan sam da se i sam uplićem u mitologiziranje ljevice. Djelovanje radničke klase, shvaćene danas u najširem smislu, kad postoji, nije nužno orijentirano prema progresivnim vrijednostima. Može se orijentirati na reakcionarne, nacionalističke ili rasističke stavove. Levica u Sloveniji je, čini mi se, shvatila da se političke veze moraju graditi, a da teorija igra ulogu u oblikovanju svijeta - kroz značenje koje daje ljudskim iskustvima. Njezin gubitak na zadnjim europskim izborima smatram samo predahom prije snažnijeg institucionaliziranja.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Ali postoji li neka konkretna, vidljiva politička točka s koje lijeve opcije 'kreću u realizaciju' u europskim okvirima?

Postoji. Jer umjesto da govorimo na apstraktan način, mi s lijeve strane moramo raditi na izgradnji novih okvira u kojima moramo ponovno i ponovno zahtijevati progresivne vrijednosti. Moramo odbaciti pojednostavljenu retoriku o radnicima - ili u najširem smislu narodu - nasuprot elitama, jer nju efikasno koristi krajnja desnica. Vjerujem da moramo oživjeti Krležinu ideju internacionalizma. Jedino tako, naime, gradimo društvenu, kulturnu i intelektualnu Europu: kroz oporbene društvene pokrete, žive intelektualne rasprave, književne i umjetničke avangarde.

A što bismo mogli reći o teškom pitanju suvremene ljevice i njezinu odnosu prema kulturi i kulturnoumjetničkoj proizvodnji? U socijalizmu se radilo na integraciji obrazovanja i kulturne proizvodnje, vodeći računa o takozvanoj 'novoj publici', koja se u socijalizmu tražila među radničkom klasom. Imamo li 'materijala' za komparaciju slovenske i domaće suvremene situacije po ovom pitanju? Nije nikakva tajna, nego prešućeno opće mjesto, protagonisti domaće lijeve opcije ne daju 'pet političkih para' za analitičko uvođenje kulture u politički suvremeni diskurs. Ili na prizemnijem terenu, repertoarni program zagrebačke Drame HNK koji vodite podložniji je, čini nam se, apriornoj lijevoj kritici populizma nego slovenski slučaj?

Analiza bi morala biti napisana na određenoj udaljenosti od načina na koji ovdašnji akteri vide vlastite uloge. Uzmimo, na primjer, način funkcioniranja školskog sustava i njegovu povezanost s umjetničkom praksom ili još jednostavnije s posjećivanjem kulturnih događaja. Nedavno objavljeni rezultati istraživanja u EU kažu da se u Sloveniji znatno povećao broj i kulturnih organizacija i posjetitelja umjetničkih priredbi. Iz vlastitog iskustva rada u dva HNK, u Splitu i Zagrebu, znam da djeca iz radničke klase više gotovo ne dolaze u kazalište. Bez aktivne uloge škole u podučavanju umjetničkih sadržaja, mladima koji rođenjem ne pripadaju elitama suđeno je da budu eliminirani kao publika. To im je predodređeno, od rođenja, što govori o klasnom nasilju sustava. Zato se svi mi, u svakodnevnom poslu, moramo doista boriti da pridonosimo razgradnji društvenih nepravdi. Već je Brecht uviđao, pa kasnije Heiner Muller, a onda Frank Castorf, da su umjetnički sadržaji koji se nude u kazalištu u raskoraku s onim što očekuje radnička klasa. Njih nećemo privući Sofoklom, Racineom ili Goetheom. Nismo mogli ranije, nećemo ni ubuduće.

Kažete, od domaćih klasika uvijek birate Krležu, radili ste 'Kraljevo' u Drami u Oslu. Ali nesretno djeluje to 'pitanje Krleža' u okvirima domaćeg teatra. Dojam je da se, mimo (ne)uspješnosti uprizorenja, Krleža u domaćoj kazališnoj sredini nekako 'nije primio'? Kao da se žilavi tračersko-politički imidž Krleže uvijek ispriječi ikakvom ozbiljnijem čitanju? U javnosti naposljetku ostaje, eto, tek njegova skorašnja zagrebačka, rođendanska, 'proslava' s kremšnitama na Krležinu Gvozdu? To više ne izgleda kao građanski cinizam nego kao...

Ali što nas s umjetničke scene toliko razlikuje? Upravo ono, kako definiramo preferencije unutar vlastite estetske hijerarhije. Razlikuje nas to što gledamo, čitamo, ali i ono što odbijamo. Za čitanje Krleže je, naime, potrebno imati već pripremljena osjetila. Ljudi u odnosu na umjetnost često govore o razumu, a umjetnost zapravo obogaćuje naša osjetila na način koji često nema izravne veze s intelektualnošću. I danas umjetnost više nije toliko politička, iako većina nas prirodno želi proizvesti određene političke oblike. U radu na 'Kraljevu' u Oslu angažirali smo se oko prikupljanja podataka o Austro-Ugarskoj prije njezina raspada, položaju slavenskih entiteta u njoj, ekonomskom i kulturnom položaju Zagreba prije 1. svjetskog rata, a nakon toga Krležinoj ulozi u formiranju socijalističke Jugoslavije. A to nipošto ne znači da će takvo znanje afirmirati ili osujetiti određene umjetničke prakse. Ne, nego znači da Miroslav Krleža glumcima, redatelju i publici nudi neku vrstu istraživanja o njihovoj viziji svijeta. Kao da se toga u matičnoj sredini ne sjećamo, kao da smo takvog Krležu zaboravili ili 'izgubili". A Krležini prikazi svijeta se itekako razlikuju od onih u današnjim medijima - za početak, imaju drugačiju naraciju. Pa se čini da jednostavno transponiranje Krležina prikaza svijeta u okvirima suvremenih medija djeluje gotovo nakaradno. Ali da, uvijek razmišljam što bih Krležino radio. Razmišljam, recimo, o 'Areteju', ali i o scenskom čitanju Belinih i Krležinih pisama. Možda bih Marulićevu 'Juditu' interpretirao u krležijanskom ključu. Krleža je nastupao protiv oca, protiv vlasti, protiv škola, protiv Crkve, protiv kapitalista i protiv svih koji su opće društvene stvari dogovarali među sobom: i za to bismo, ponavljam, trebali imati pripremljena osjetila.