Svaki pošteni obožavatelj humoristične serije "Seinfeld" gledat će vas kao da ste pali s Marsa ako ne znate tko je "jušni nacist". Ili zašto je Newman najgori poštar na svijetu. Ili da je apsolutna najgora plesačica koja je ikad kročila planetom Elaine Benes. Pozadinu mnoštva takvih stvari opisao je u svojoj knjizi Spike Feresten u knjizi "Seinfeldia: Kako je serija o ničemu promijenila sve".

Feresten je pisao epizode "Seinfelda", ali je karijeru započeo na poslovima poput otvaranja vrata na ozloglašenim after partyjima "Saturday night live", na kojima je, jednom prilikom, vidio svog šefa Lornea Michaelsa kako "pleše kako nikad nije nijedno ljudsko biće, skačućii trzajući se po ritmu koji je samo on mogao osjetiti".

Tako je nastao ples kojim se "proslavila" Elaine Benes, ples koji je umalo porazno utjecao na glumicu Juliju Louis-Dreyfus. Ona je pak ples tako dobro skinula, prvenstveno zato što joj je Feresten držao lekcije iz plesa koji je vidio one nesretne večeri od svog šefa.

Danas zvuči malo blesavo, ali "Seinfeld", serija koja je postala ikona New Yorka, zapravo se snimala u Los Angelesu. Od 1994. do 1998. svake je godine bila na jednom od prva dva mjesta po popularnosti, da bi je 2002. konačno TV Guide proglasio najvećim televizijskim šouom svih vremena.

Sve je počelo u studenom 1988. kad su nakon nastupa na Upper East Sideu Jerry Seinfeld i njegov komičarski kolega Larry David u obližnjoj trgovini počeli raspravljati o smislu postojanja tako čudnih artikala kao što je "korejski gel". "Zašto baš mora dolaziti u obliku gela? Ne mogu li ga proizvoditi i kao pjenu ili gel?", razmišljali su. Poznato?

S idejom da se takve lamentacije ne mogu čuti na TV-u došli su svom menadžeru Georgeu Shapiru, koji im je ugovorio sastanak sa šefovima na NBC-u. David se poslije prisjećao da je Seinfeld imao užasan problem s vremenom sastanka. U komičarske vode ušao je, pričao je David, zato da bi imao slobodan dan od 10 do 18 sati. A sastanak je bio u 17.15. "To mu je sve poremetilo", pričao je.

Na NBC-u su se lako dogovorili. Likovi su trebali biti Seinfeld, njegov prijatelj po uzoru na Davida, što se pretvorilo u Georgea Costanzu kojega je glumio Jason Alexander, te još i susjed. Tu se kao sretna okolnost pokazalo to što je David imao susjeda Kennyja Kramera, nezaposlenog kovača različitih planova s kojim je dijelio automobil, TV, frižider... I to zvuči poznato?

Dvojica totalnih čudaka savršeno su se slagala. Ostavljali bi jedan drugom otključana vrata da si mogu ušetati kad požele. Kramer bi ušao u Davidov stan ravno iz kade, samo s ručnikom, kopao po frižideru, dok bi David gledao na TV-u kakvu utakmicu. Kramer bi ga pitao koji je rezultat, ovaj bi mu odgovorio s kauča bez osvrtanja, a Kramer bi potom otišao.

Počeli su zvučati kao bračni par. Kad bi Davidu došli gosti, a ovaj ih htio počastiti nečime iz frižidera, što je prethodno Kramer počistio, David bi mu urlao kroz vrata preko hodnika: "Znaš li ti kako sam se osramotio!? Pa, imam goste!" Za lik Kramera savršen izbor bio je Michael Richards, i sam uvelike čudak kao i lik kojega je glumio.

Richardsovi manijakalni upadi kroz vrata bili su tako siloviti da je ekipa morala unajmiti stalnog majstora kako bi uskočio kad bi ovaj otrgnuo vrata. Nastajao je pakao. Ostali glumci bi svako toliko prasnuli u smijeh zbog njegovih ispada, nisu se mogli skoncentrirati, a Richards je scene morao ponavljati stalno i iznova.

Daj nemoj molim te! Znaš li uopće koliko je meni sve ovo naporno?", molio je jednom prilikom Richards Alexandera (Georgea) koji je cvilio i stenjao uslijed još jednog napadaja nezaustavljivog smijeha. Što se Alexandera tiče, on je bio uvjeren da je njegov lik zamišljen prema Woodyju Allenu. Da bi tek u drugoj sezoni serije napokon shvatio da je Larry David, glavni pokretač serije, uzor za njegov lik.

U trećoj sezoni nastali su užasni problemi. Alexander je šizio zato što je, kao glumac koji je ranije dobio nagradu Tony, smatrao da njegov lik ne dobiva dovoljno puno vremena, a sve zbog posebne veze između Seinfelda i Elaine. Nakon epizode s naliv perom, eksplodirao je tipično georgeovski jer se njegov lik nije pojavio ni sekunde.

"Ako me još jednom ne staviš unutra, napravi to onda zauvijek!", vikao je, a David mu je pokušao objasniti da je teško uskladiti da svi likovi dobivaju isto vremena. "Ne govori mi svoje razloge! Ako me ovdje ne trebaš, ni ja ne želim biti ovdje", vikao je Alexander. S druge strane, Louis-Dreyfus se žalila zato što ona "ne dobiva jednako komičan materijal kao dečki".

Šefovi također već neko vrijeme nisu bili zadovoljni u kojem se smjeru razvijala serija, taj čudni nedostatak ikakvog smisla, ikakvog zaključka. A onda je kulminiralo epizodom u kineskom restoranu. U njoj četvoro prijatelja čudaka cijelu epizodu provode u predvorju, čekajući da im se oslobode mjesta za stolom kako bi večerali. Šefovi su poludjeli, a David im je bezuspješno objašnjavao da je to u duhu serije.

Jedva ih je nagovorio da mu puste emitirati takvu epizodu. A onda, sutradan, kritike su bile briljantne, ocjene su govorile o revolucionarnom potezu TV-showa. Legenda je tako rođena, a sve ostalo je ušlo u povijest. U sedmoj sezoni iscrpljeni David je odustao, Seinfeld je sam vodio seriju, i to uz honorar od pet milijuna dolara po epizodi.

I tako sve do 14. svibnja 1998. s epizodom kad četvorka nakon suđenja završava u zatvoru jer na ulici nisu pomogli osobi u nevolji. Četvoro glumaca u New Yorku su uživali rijetko viđenu popularnost. No, isto tako, naučili su da ih Njujorčani neće zbog toga baš nešto posebno tretirati.

Bilo je to 1993. kad su otišli na ručak u neki restoran. Htjeli su sjesti vani, a gosti su poludjeli od oduševljenja kad su ih ugledali. I to svo četvoro skupa. No, nikome nije palo na kraj pameti da im ustupi mjesto. Zapravo je jedini koji im se direktno obratio bio prosjak, koji ih je u prolazu žicao nešto sitnog.