Dvorac Jakovlje: Danas je to barokna oaza za umjetnike
Barokni dvorac Sixta u Jakovlju, udaljen samo 30-ak kilometara od Zagreba prema Zaprešiću, u kojem se već više od 40 godina nalaze atelijeri hrvatskih umjetnika, iz dana u dan propada sve više i trebalo bi ga pod hitno popraviti, ali nikad nema dovoljno novca. "U dvorcu ima i miševa, a u svojem atelijeru znala sam pronaći i sljepiće", kaže naša najistaknutija hiperrealistica Jadranka Fatur, koja već desetljećima stvara svoje velike slike u prekrasnom, ali devastiranom dvorcu.
Osim nje, svoje atelijere u Jakovlju ima još desetak umjetnika, primjerice, Zvonimir Gračan, Željko Zima, Daniel Kovač, Denis Krašković, Relja Rajković, Lidija Stanislav, Alen Novoselec i Nataša Hrust, koji stvaraju u miru, okruženi prirodom. Atelijer Jadranke Fatur nalazi se u prizemlju dvorca i posebno joj je drag zato što je na selu, u urbanistički potpuno drukčijem okolišu.
"Ta okruženost prirode utjecala je kod mene na promjenu motiva, ali i načina života", otkriva nam umjetnica dodavši kako atelijer na selu nije baš praktičan i zahtijeva fleksibilnost, no donosi brojne povlastice, primjerice, najamnina, odnosno, režije nisu visoke, a ambijent je romantičan što umjetnike može ponijeti i nadahnuti.
Prije pet godina projekt obnove dvorca Sixta u Jakovlju preuzeo je agilni akademski kipar i docent na Odsjeku za konzerviranje i restauriranje umjetnina na zagrebačkoj Akademiji likovne umjetnosti Alen Novoselec, koji ima odlične ideje i velike planove.
"Želimo sačuvati dvorac i park skulptura, ne samo kao kulturnu baštinu, nego i oživjeti ovaj predivni prostor s vrlo različitim programima, kojima bismo privukli šaroliku publiku. Htjeli bismo da stanovnici Jakovlja shvate da je dvorac dio njihova mjesta. Zapravo, želimo povezati grad i selo, dovesti ljude iz grada na selo, u dvorac, a ljudima iz sela otvoriti dvorac i približiti umjetnost", kaže Novoselec pojašnjavajući kako su dosadašnjim radom i programima pokazali da je ekipa u dvorcu Sixta zapravo alternativni ogranak HDLU-a i da bi sad samo ta njihova nastojanja trebalo uzdići na viši nivo.
Pod njegovim mentorstvom, studenti s Odsjeka za konzerviranje i restauriranje umjetnina već su restaurirali 13 skulptura, primjerice, obnovili su "Totem" Ljubomira Stahova i "Paleolitsku priču" Mirsada Begića, te skulpture Nike Radić, Franza Stahlera i Peruška Bogdanića. Također su kompletno očišćeni, statički sanirani i uređeni podrumi dvorca, a ove godine planiraju sanirati vlagu u dvorcu, obnoviti altanu na pročelju dvorca s koje otpada žbuka i koja je opasna po život, te nastaviti obnavljati Park skulptura.
Posjed Jakovlje spominje se već 1546. godine, kad ga je kupio Jakov Sekelj iz Ormoža, vođa njemačke pomoćne vojske tijekom kralja Matije Korvina. Dvorac je pak sagradila stara hrvatska plemićka obitelj Oršić u 18. stoljeću, a kasnije su dograđena dva bočna krila, koja nisu toliko raskošna kao središnji, stariji dio palače. U 19. stoljeću dobiva konačni izgled: na ulazu je nadograđena altana, u predvorju su postavljene balustradske ograde od nepečene gline, a nakon potresa 1880. godine sagrađeno je i reprezentativno stubište te dekoracije na fasadi.
Do dvorca je vodila aleja kestena, na imanju su bile i gospodarske zgrade, a iza povrtnjaci. Dvorac i imanje u Jakovlju mijenjali su vlasnike, pa su nakon Oršića tu živjeli Gottali, Rauchovi, Josipovići i Kronfeldi, a u 20. stoljeću obitelj Sixta, industrijalci češkog podrijetla, po kojima se dvorac i danas zove. Nakon Drugog svjetskog rata dvorac i imanje su nacionalizirani te su u njemu bili škola i učiteljski stanovi. Općina Jakovlje je 1972. prodala dvorac kako bi dobivenim novcem dovršila gradnju nove škole.
"Na natječaj su se javili Tereza Kesovija, koja je u dvorcu htjela napraviti hotel, zatim tvornica cipela iz Jakovlja, kojoj je trebalo skladište, te HDLU i ULUPUH. Ravnatelj škole i Općinsko vijeće opredijelili su se za likovne udruge, ali dio sela im to nikad nije oprostio, jer su navijali da u dvorcu bude birtija i da se okreću novci", prisjeća se Jadranka Fatur napomenuvši da je povjerenik HDLU-a za dvorac Sixta postao njezin suprug, istaknuti hrvatski kipar i biafranac Ratko Petrić, kojeg je najveći autoritet za hrvatsko kiparstvo Ive Šimat Banov nazvao Houellbecqom hrvatske skulpture.
Početkom ‘70-ih, kad su dvorac preuzeli HDLU i ULUPUH, svoje atelijere u dvorcu dobilo je čak 14 umjetnika. Prvo su se uselili osnivači likovne grupe Biafre – Ratko Petrić, Miro Vuco i Stjepan Gračan, a zatim su došli i umjetnici poput Davorina Halića, Zvonimira Kečeka, Vladimira Herljevića, Zvonimira Gračana i drugih. U dvorac Sixta dolazili su i ostali biafranci, poput Zlatka Kauzlarića Atača, svraćali su i likovni kritičari i povjesničari umjetnosti, znali su se peći janjci, razgovaralo se i diskutiralo o umjetnosti.
Dvorac je već tad vapio za obnovom, a požar, planuo jedne noći 1979. godine, te potres, koji je 1990. godine zatresao taj kraj, još su više devastirali staro zdanje: izgorio je tavan, srušen je dimnjak, dio krovišta i cijelo lijevo krilo, gdje je bio atelijer Stjepana Gračana. U nekoliko atelijera procurila je voda oštećujući alat i radove, a Petriću je propao cijeli grafički opus.
"U atelijeru Stjepana Gračana tad je bio njegov brat, koji se uspio spasiti, ali su izgorjele Gračanove skulpture od poliestera. Nakon toga su bili kažnjeni predsjednik i tajnik HDLU-a te su im čak oduzete putovnice, ali nije sanirana šteta. Čak se ni krovište nije ni s čim prekrilo! Ostavljene su rupe na krovištu, kao opomena svim umjetnicima, bez obzira na to jesu li oni skrivili požar ili je on izbio zbog otegotnih okolnosti, od neispravne peći i vjetrovite noći pa do zapaljivih materijala kao što je poliester. Na kraju se nikome nije sudilo, ali ništa nije ni napravljeno punih 30 godina", kaže Jadranka Fatur pojašnjavajući da je zub vremena učinio svoje - urušio se i pod na prvom katu i u prizemlju.
Apel za spas dvorca i potraga za sponzorima nisu dali velike rezultate. "Uzaludni su bili apeli, zahtjevi, molbe... Selo siromašno, grad ravnodušan", zapisao je Petrić u predgovoru monografije "Međunarodni park skulptura Jakovlje", koju je 2006. godine napisao Ivica Župan. Naime, Petrić je ratne 1993. godine, kao umjetnički otpor agresiji na Hrvatsku, pokrenuo Likovnu koloniju Jakovlje. Prvo je bijelim vapnom na zidu ruševnog dijela dvorca napisao SOS, a zatim pozvao kolege, belgijskog kipara Tjerriea Verhellena, Mirsada Begića iz Slovenije, Milenu Lah i mladu Mirjanu Sever, koji su se unatoč ratnoj drami rado odazvali.
"Nije bilo materijala, ali je tad uskočio entuzijast iz Vodoprivrede, inženjer Ljudevit Tropan, koji je s dva tegljača dovezao golemu hrpu kamenja koje je preostalo od neke propale tvrtke na Trešnjevci. To je postala baza za prve skulpture", kaže Jadranka Fatur.
Umjetnici su imali nešto svojeg alata, nešto im je dao i Ferimport, i nakon dva tjedna završili su prve skulpture. Milena Lah je još posljednje noći pod svjetlom žarulje betonirala postolje za svoje "Stopalo". Ideja je bila da se prodajnom izložbom prikupi novac za obnovu i spas dvorca.
Nažalost, nije prikupljeno dovoljno sredstava, ali je likovna kolonija postala jezgro budućeg Međunarodnog parka skulptura Jakovlje, u kojemu se danas nalazi 60 skulptura naših najeminentnijh suvremenih kipara, kao što je "Mačka" Branka Ružića, "Žaba" Stjepana Gračana, "Jedra" Šime Vulasa, "Isječak rijeke" Ivana Kožarića, "Kap" Ratka Petrića, "Torzo" Zvonimira Gračana, "Kupač" Zvonimira Lončarića, "Stanje svijesti" Georgine Juriše, te radovi Josipa Diminića, Peruška Bogdanića, Zlatka Boureka, Raula Goldonija, Ksenije Kantoci, Hanibala Salvara, Ivone Biočić Mandić, Alema Korkuta i drugih. Skulpture su rađene u raznolikim materijalima, tehnikama i poetici, i može se reći da pružaju raskošni presjek hrvatskog kiparstva u drugoj polovici 20. stoljeća.
Nastavak na sljedećoj stranici...
Doduše, Ministarstvo kulture obnavlja dvorac od 2002., kad je Miljenko Matas izradio planove za obnovu cijeloga zdanja, a projekt uključuje gradnju sjevernog krila dvorca, obnovu stolarije i fasade te uređenje perivoja dvorca. Osim ministarstva, u financiranju programa u Jakovlju sudjeluju i Zagrebačka županija te Grad Zagreb, dok je za nadzor nad radovima zadužen Konzervatorski odjel Uprave za zaštitu kulturne baštine u Zagrebu
Kad su otpočeli prvi radovi na sanaciji dvorca, odmah se počeo učvršćivati vijenac na izgorenom dijelu i zatvarali su se prozori ciglom, ali tijekom tih radova srušio se dio zida dug šest metara, devastiravši još više dvorac. Nakon što je 2008. ishođena lokacijska dozvola za rekonstrukciju sjevernog krila, ministarstvo je godinu dana kasnije odobrilo još 150.000 kuna za nastavak radova.
U prosincu te godine srušeno je lijevo krilo dvorca, koje je urušeno u požaru, jer je komisija ustanovila da je oštećenje toliko veliko da ga nema smisla popravljati.
Međutim, kako se radi o dvorcu treće kategorije, palača Sixta nije među prvima na listi prioriteta, novca nikad nema dovoljno i radovi sporo napreduju. Dosad je u obnovu dvorca uloženo milijun kuna, primjerice, samo za sanaciju podruma 800 tisuća kuna! U pomoć im uskače Općina Jakovlje, koja je platila 7500 kuna za košnju trave u parku koji se prostire na 12 tisuća četvornih metara.
"Vrt je bio neprohodan i zapušten, a što čini priroda ne možete zamisliti", kaže Novoselec.
Vlasnici dvorca HDLU i ULUPUH prijavili su dva projekta na natječaj Europskog socijalnog fonda, no nažalost nisu prošli bez obzira na to što su u tim projektima osmislili, između ostaloga, i radionice obrade stakle što je tipično za taj kraj, te uključivanje zanemarenih marginalnih skupina u područje kulture.
"Kako je prema nekim projekcijama za cjelovitu obnovu dvorca potrebno oko milijun i pol eura, pokušat ćemo zatražiti sredstva preko infrastrukturnih fondova", kaže Novoselec dodajući kako bi, prema pravilima europskih natječaja, trebali participirati s 20 do 30 posto traženog iznosa, što nemaju, tako da se zapravo vrte u krug.
Alen Novoselec je svjestan važnosti obnove dvorca, ali smatra da obnavljanje objekta nije dovoljno, nego dvorac treba oživjeti sa sadržajima. S time se slaže i Jadranka Fatur. Zadnjih pet godina osmislili su brojne programe za lokalnu publiku, primjerice, priređivali su izložbe te koncerte klasične i punk glazbe, a nastupio je i Tomislav Pletenac s Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju na FF-u, koji prepjevava Nicka Cavea na kajkavski.
Također, organizirali su program Škola u dvorcu, a započeta su i dva projekta - "Vrt kao prostor kreativnosti" u kojemu se razrađuje povijesni povrtnjak, koji je postojao iza dvorca, dok je "Povijesna gostiona" zamišljena kao mjesto susreta i suradnje umjetnika i intelektualaca.
"Još je Ines Sabotić u svojoj knjizi ‘Starozagrebačke kavane i krčme’ zapisala kako je gostionica u 19. stoljeću bila pozornica, koncertna dvorana i sabornica, a kako je dvorac iz tog razdoblja, htjeli smo na temelju te ideje stvoriti suvremenu platformu", kaže Novoselec dodavši da su u sklopu tog programa pripremili i jelovnik baziran na jelima i pićima iz tog razdoblja i kraja.
Novoselec dodaje da su u Jakovlju bili i studenti s Odsjeka za krajobraznu arhitekturu s Arhitektonskog fakulteta koji su u sklopu svojih vježbi radili studije za hortikulturalno uređenje parka. Svoj obol su dali i profesori s PMF-a koji su napravili stručnu analizu mikroflore na jednoj skulpturi te u parku, a jedan od rezultata je bio otkrivanje autohtonih biljaka u perivoju dvorca.
Također su predvidjeli da atelijer pokojnog Ratka Petrića nazovu njemu u spomen "Ratkov atelijer", koji bi funkcionirao kao svojevrsni artist-in-residence program gdje bi dolazili domaći i strani umjetnici, čak znanstvenici i pisci, i tu u seoskoj idili realizirali svoje projekte te ih zatim pokazivali javnosti. Akademski kipar Relja Reljković je jedan od umjetnika koji svakodnevno radi u svojem atelijeru na prvom katu dvorca.
"Prije sam radio kod kuće i u dvorištu, i ovisio sam o meteorološkim uvjetima i blagonaklonosti susjeda, a sad radim u potpunome miru i okružen zelenilom", kaže Rajković, koji je upravo završio svoju prvu javnu skulpturu, zapravo dva metra visok aluminijski grb Grada Zaprešića, zatim završava radove za izložbu u Galeriji Zvonimir, a radi i dvije skulpture od crnike za Olib. Također, Rajković je u duhu ideje približavanja dvorca i likovne umjetnosti lokalnoj zajednici inicirao likovne i kiparske radionice za djecu osnovne škole u Jakovlju, koje su bile izvanredno prihvaćene.
"Takvim radionicama povezujemo se s ljudima iz Jakovlja, kojima dvorac više ne djeluje misteriozno, a djeci omogućujemo da se kreativno razvijaju", kaže Rajković.
Odnedavno je u dvorcu i grafička dizajnerica Nataša Hrust.
"Sretna sam što sam dobila atelijer u Jakovlju i to mi je promijenilo životne navike, ali htjela bih da taj atelijer promijeni i drugima navike", ističe i dodaje kako će se priključiti Rajkovićevim likovnim radionicama za djecu. Dodaje da je selo na početku osjećalo blagi zazor prema umjetnicima iz dvorca, ali s vremenom se to promijenilo. Postigli su da ih selo zavoli i prihvati kao dio svoje sredine, primjerice, na izložbu "Škola u dvorcu" stanovnici Jakovlja i Kraljeva Vrha dolazili su u kolonama, po kiši, kako bi pogledali izložbu.
Odlično surađuju i s Ivanom Mikić, vrlo kooperativnom profesoricom likovne kulture iz osnovne škole u Jakovlju, koja dovodi djecu na razgledavanje dvorca i Parka skulptura. "Zapravo, htjeli bismo postići da djeca dolaze bez straha do dvorca, pokucaju na naše atelijere, uđu i razgovaraju s nama", ističe Nataša Hrust pojasnivši da se edukativni program širi i na srednjoškolce iz Krapine, koji dolaze u obilazak dvorca i Parka skulptura, koji doista predstavlja osebujni presjek hrvatske skulpture što je u današnje vrijeme, kad u nastavnom programu postoji samo jedan sat likovne kulture, itekako važno za kreativni razvoj djece.
Novoselec kaže da su zadnjih pet godina potvrdili da mogu smišljati i realizirati vrlo inovativne programe, koji su naišli na dobar odaziv kod lokalne pblike. "No za realiziranje svih tih ideja nedostaju nam, osim sredstva, i educirani menadžeri, koji bi svojim radom, od pisanja projekata i apliciranja na europske fondove do medijske promocije, omogućili obnovu i oživljavanje dvorca", ističe voditelj projekta pojasnivši da su do sada sve sami radili, od lijepljenja plakata po selu do kuhanja i čišćenja, i doslovno se "potrgali".
"Naša ideja je da se obnova i život dvorca temelje na održivu konceptu" ističe Novoselec pojasnivši kako bi se u podrumu dvorca u skladu sa suvremenim trendovima mogla pokrenuti proizvodnja piva i lansirati novi jakovljanski brend - Dvorsko pivo. Također, središnju dvoranu na katu pretvorili bi u multinamjenski prostor u kojemu bi uredili galeriju, knjižnicu, kongresnu i koncertnu dvoranu te mali muzej s audio i video eksponatima, gdje bi posjetitelji mogli saznati sve o dvorcu i umjetnicima koji tu imaju atelijere. U toj novootvorenoj galeriji u Jakovlju prvo bismo napravili izložbu biafranaca, čiji bi radovi mogli biti prezentirani i u MoMa-i i u Tate Modernu, gdje bi sigurno bili atrakcija", ističe Novoselec.
Voditelj projekta napominje da bi se u dvorcu mogao razvijati i kongresni turizam. "U tom slučaju, u potkrovlju bismo uredili spavaonice koje bismo iznajmljivali polaznicima konferencija, a dobiveni novac usmjeravali u obnovu dvorca", kaže Alen Novoselec poručivši da čak imaju ideju da stanovnike Jakovlja i okolnih mjesta potaknu na alternativne oblike poljoprivrede, kao što su permakultura, biodinamika i slično.
"Jakovlje bi, prema našoj zamisli, trebalo postati mjesto širenja znanja, novih ideja i kreativnosti u svim vidovima", zaključio je Novoselec.