Dvorac u Virovitici: Za obnovu ruševine 81 milijun kuna

Dvorac u Virovitici?, začudio se moj suputnik saznavši kuda nas tog dana put vodi. Mnogo je puta posjetio Viroviticu, ali dvorca se, kaže, ne sjeća. Nije to, kako uskoro otkrivamo, zbog nepažnje ili koračanja svijetom širom zatvorenih očiju. Dovrac obitelji Pejačević u Virovitici, baš kao i bajkoviti dvorac Uspavane ljepotice iz bajke braće Grimm, desetljećima je živio u zagrljaju samoniklog raslinja, od pogleda zaklonjen visokim drvećem, gustim grmljem i šipražjem.

U vremenu kad su prinčevi i viteštvo, čini se, posve izumrli, jedna se dama, pročelnica Ureda gradonačelnika i voditeljica Integriranog razvojnog projekta Virovitice “5 do 12 za Dvorac” Đurđica Aragović zapitala tko će, ako ne oni sami, spasiti njihov dvorac. Otkako ga je, naime, grof Ivan Drašković 1930. godine za milijun i tristo tisuća dinara, zajedno s pripadajućim parkom, prodao tadašnjoj Općini, a današnjem Gradu, Virovitičani su s tugom u srcima nemoćno promatrali kako on, nagrizen zubom vremena, naočigled propada. “Bio je to prevelik zalogaj za nas, tu je riječ o milijunima kuna”, iskreno priznaje gospođa Aragović.

“No ne mislim kako ovdje imamo primjer maćehinskog odnosa države i Ministarstva kulture prema našem Dvorcu. Sredstva su povremeno pristizala, u skladu s mogućnostima, ali nikad dovoljno za potpunu i temeljitu rekonstrukciju“, dodaje.

1/42

No, kako je rekao Picasso, tko želi naći će način, a tko misli da želi izliku. Tako su čelni ljudi Grada prepoznali mogućnosti koje nude europski razvojni fondovi i pomoć su, za ono što nisu mogli ostvariti sami, zatražili od Europe. Nisu, doduše, s pripremom projekta započeli tek po ulasku u Europsku uniju, na njemu rade mnogo dulje. Put je započeo još 2005. godine, kad je Gradski muzej Virovitica, čiji je Dvorac Pejačević dom još od 1954. godine, pribavio konzervatorsku studiju, od idejnog do glavnog projekta. Ipak, na prve je dozvole trebalo pričekati sve do 2012. Kažu kako tad još nisu ni znali što će točno s njima učiniti, no imali su ih, bile su spremne. Nakon nekoliko godina čekanja u ladici, pojavio se 2015. europski natječaj za kulturnu baštinu te je kucnuo njihov čas. Za Dvorac je, sigurni su, bilo 5 do 12. Možda, kako kaže direktorica Turističke zajednice grada Virovitice Katarina Đurević, i 5 iza 12. “Da se ovaj projekt nije dogodio sad, svi bismo mi mogli samo promatrati kako naš Dvorac propada, a on je taj na kome je Virovitica nastala, on je srce našega grada.”

Srce grada prepunog oživljene povijesti i, suprotno uz Slavoniju vezanim negativnim trendovima, življene sadašnjosti. Prvo što će, osim velebne strukture dvorca i oko njega organiziranih radova, putnik namjernik uočiti po ulasku u grad deseci su malih, mahom privatnih, gradilišta. U Virovitici nema napuštenih kuća. Štoviše, nove neprestano niču, a Grad užurbano radi na sanaciji postojeće i gradnji nove infrastrukture. Uređuju se pločnici, niču novi parkovi, dograđuje se Opća bolnica, uskoro počinje i gradnja Centra za odgoj i obrazovanje. Velikim je to dijelom i zasluga Tihane Harmund, direktorice razvojne agencije VTA, prve takve vrste u Republici Hrvatskoj. Gospođa Aragović se prisjeća kako, pri osnutku, agenciju nisu mogli ni registrirati jer takav oblik djelovanja u nas još nije postojao. Vizionarstvo se, pokazalo je vrijeme, isplatilo jer virovitička je razvojna agencija danas hrvatski rekorder po količini povučenih sredstava iz europskih fondova. Tajna? “Nema neke velike tajne, sve je u dobroj pripremi. Potrebno je pratiti i osluškivati ritam natječaja te, u trenutku njihove objave, biti dobro pripremljen i odmah aplicirati. Krenete li tek tad s izradom projekta, već ste izgubili. Brzina je ponekad sve”, iskreno govori gospođa Harmund.

Željko Hladika/24sata

Dobrom pripremom i pravovremenom reakcijom tim je svojem projektu “5 do 12 za Dvorac” osigurao maksimalan broj bodova u svim fazama projekta ukupne vrijednosti u iznosu od 81 milijun kuna, od čega je novcem iz europskih fondova sufinancirano 66,7 milijuna kuna ili više od 85 posto ukupne vrijednosti projekta. Tim će novcem, ističe se u projektnoj dokumentaciji, biti obnovljena dva važna kulturna objekta, Dvorac Pejačević i Gradski park Virovitica, te će sedamdeset novih radnih mjesta biti otvoreno u dvogodišnjem razdoblju po završetku programa. U istom će se razdoblju broj virovitičkih gostiju povećati za 32% u odnosu na 2014. godinu, broj noćenja povećat će se za 15,3%, a turistička će se sezona povećati za 5%. Sve su to, bez ikakve sumnje, značajni brojevi i postoci, no što je s onom, puno vrednijom, simboličkom vrijednošću koja se na ovaj način kapitalizira?

Jer koji se još grad može podičiti dvorcem u svojem središtu? I koje se još gradsko središte može podičiti takvom sinergijom prošlosti i sadašnjosti koje zajedničkim snagama gledaju u budućnost? Rijedak je to primjer na hrvatskom tlu i stoga je možda trenutak da upravo ovaj Dvorac virovitičke loze plemenitaške kuće Pejačević bude pokretač promjene u promatranju kulturne baštine. Povijesnu pozadinu za to sigurno ima pa zašto neke od priča i legendi ne bi prerasle u plemićku rutu, u nešto što će Slavoniju pretvoriti u mali Beč?

Željko Hladika/24sata

Govoreći o Beču, grofovi Pejačević koji su dvorac nastanjivali od 1804., kad je dovršena gradnja pa do sredine 19. stoljeća i prelaska posjeda u vlasništvo njemačke obitelji Scahumburg-Lippe, bili su utjecajni i rado viđeni gosti na habsburškom dvoru. Ne čudi stoga što je, kao neočekivan rezultat arheoloških istraživanja stare srednjovjekovne utvrde na kojoj dvorac počiva, otkriven i tajni prolaz. On je iz grofovih vodio u odaje služinčadi, prostorije ispod dvorca, pa i u sam perivoj. “Tim se prolazom sigurno koristio kako bi obavijen velom tajnosti sudjelovao u dvorskim spletkama i intrigama”, kroz smijeh govori Mihaela Kulej, ravnateljica Gradskog muzeja. Kao i svaki prolaz, i ovaj je funkcionirao dvosmjerno pa nije nemoguće da je grofu služio i za primanje malih noćnih posjeta. “Znate, loza naših Pejačevića bila je vrlo mala te je izumrla, no često kažem kako među našim sugrađanima zacijelo šetaju neki od nepoznatih i nepriznatih Pejačevića.”

A možda je, ipak, grof jednostavno uživao u odlascima na duge, samotne šetnje. Za pretpostaviti je, s druge strane, kako grofica nije bila sklona rekreaciji jer u njezinim odajama takvih prolaza nema. Jedini oblik rekreacije u kojem su Virovitičani dosad mogli uživati bilo je kupanje u gradskom bazenu. No njegovo je postavljanje u prostor perivoja, prema mišljenju struke, jedna od najvećih kulturnih devastacija. Zanimljivo je, ipak, pripovijedaju nam naše sugovornice, da bazen nije djelo nekog domaćeg ilegalnog graditelja. Sagradili su ga 1942. godine u okupiranoj Virovitici njemački vojnici za opuštanje i razonodu svojih oficira. 

Željko Hladika/24sata

“Zanimljivo je da su to učinili upravo na najvećoj dubini opkopa oko dvorca. Logično, dobit će dobre temelje, a posla će biti manje“, kaže nam Kulej. Iako je gradnja novog gradskog kupališta u planu, izmještanje zapuštenog i dotrajalog bazena izazvalo je negodovanje javnosti, baš kao i sječa stabala u parku kojim, uvjereni su, još od grofova doba nitko nije šetao. Štoviše, i sami su građani u grofovskoj maniri morali tražiti tajne prolaze kako bi, u slučaju najveće potrebe, mogli presjeći put. Prije sadnje planiranih 160 stabala i 310 metara živice, građani su najavili kako će fizički omesti rušenje stabala, a pozvana je i inspekcija zaštite prirode iz Požege. Nostalgiji građana unatoč, ističe Katarina Đurđević, projekt se uspješno nastavio, a park polako poprima obrise središnjeg mjesta za rekreaciju i zabavu u gradu. Sad će im, kaže, jedan od ciljeva biti i povratak djece i mladih u park. Pokušat će ih privući raznovrsnim rekreacijskim, ali i zabavnim aktivnostima, a i sva će se kulturna i turistička događanja preseliti, kako i priliči, u Gradski park. “U parku gradimo i veliku fontanu sa zvučnim i svjetlosnim projekcijama, a ta će nam fontana poslužiti i kao projekcijsko platno za ljetno kino. U parku ćemo, također, organizirati Virovitičko kazališno ljeto i tako ćemo, u sjeni novozasađenog drveća, pružiti dom daskama koje život znače.”

Dvorac se ne obnavlja kako bi bio samo lijepa građevina. Obnovljeni će Dvorac biti dom novog stalnog postava Gradskog muzeja Virovitice. Zapravo, čak dvaju stalnih postava. “Istočno podrumsko krilo pričat će priču o dvorcu i gradu od vremena srednjovjekovne utvrde pa sve do danas. Bit će to, uvjetno rečeno, lokalni dio postava, dok će se u 15 soba na prvom katu i zapadnom krilu tavana smjestiti postav tematski prožet drvom kao tradicionalnim, industrijskim i obrtničkim simbolom ovoga kraja”, ističe ravnateljica Gradskog muzeja. Učinit će to vodeći se inkluzivnim pristupom i poštujući načela interdisciplinarnosti kroz interaktivan i multimedijski pristup te na taj način stvoriti sveobuhvatan kulturni projekt. Uz pomoć novih će se tehnologija, također, upotpuniti ugođaj uživanja na mostovima u perivoju dvorca. 

Željko Hladika/24sata

U spomen na nekadašnje virovitičke mostove i titulu “male Venecije”, što ju je grad nosio, postavit će ih se čak pet. Sve su ih dizajnirali mladi ljudi, studenti Dizajna Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu, čijim će, svježim očima viđena, Virovitica biti bogatija za Most ljubavi namijenjen mladencima i prvim bračnim fotografijama, Portal koji spaja staro i novo, Most ogledala, za pogled u neke nove projekte, dvadesetak metara dugačak Gimnazijski most s klupama za odmor i druženje, te Glazbeni most čija se posebnost krije u digitalnoj tehnologiji i zvukovima koje će proizvoditi koraci posjetitelja. Uz spomenuti stalni postav, razlog više za prelazak mostova i posjet Dvorcu bit će i posebna soba posvećena virovitičkim Pejačevićima, čije je portrete virovitičkome muzeju ustupio osječki Muzej likovnih umjetnosti. Na taj će se način Pejačevići vratiti kući, a o njihovoj će povijesti svi zainteresirani moći učiti i na edukativnim radionicama za čije će održavanje, ponosno ističe ravnateljica, na raspolaganju sad imati čak dvije sobe.

Sve to i više je nego dovoljno da ovaj mali, ali složan projektni tim po strani ostavi ne tako veselu legendu koja obavija gradnju dvorca. Naime, nakon što je grof Antun I., za čije je vladavine 1800. godine i započeta gradnja dvorca, 1802. preminuo ne dočekavši njezin kraj, gradom se proširilo vjerovanje kako prije završetka gradnje mora umrijeti onaj tko se lati tako velikog posla. Ovo narodno vjerovanje uzima se tek kao zanimljivu priču koju će, sigurni su, u punom sastavu ispričati na otvorenju, uz virovitički krumpir kolač ili placke. Ono je planirano za 25. kolovoza 2019. godine, no nadaju se da će radovi biti gotovi i nekoliko dana ranije kako bi dvorac, stvoren kako bi dominirao gradskim krajolikom, tu funkciju počeo ispunjavati na sam blagdan Svetog Roka, zaštitnika grada.