Barokni dvorac Sixta u Jakovlju, udaljen samo 30-ak kilometara od Zagreba prema Zaprešiću, u kojem se već više od 40 godina nalaze atelijeri hrvatskih umjetnika, iz dana u dan propada sve više i trebalo bi ga pod hitno popraviti, ali nikad nema dovoljno novca. "U dvorcu ima i miševa, a u svojem atelijeru znala sam pronaći i sljepiće", kaže naša najistaknutija hiperrealistica Jadranka Fatur, koja već desetljećima stvara svoje velike slike u prekrasnom, ali devastiranom dvorcu.
Osim nje, svoje atelijere u Jakovlju ima još desetak umjetnika, primjerice, Zvonimir Gračan, Željko Zima, Daniel Kovač, Denis Krašković, Relja Rajković, Lidija Stanislav, Alen Novoselec i Nataša Hrust, koji stvaraju u miru, okruženi prirodom. Atelijer Jadranke Fatur nalazi se u prizemlju dvorca i posebno joj je drag zato što je na selu, u urbanistički potpuno drukčijem okolišu.
"Ta okruženost prirode utjecala je kod mene na promjenu motiva, ali i načina života", otkriva nam umjetnica dodavši kako atelijer na selu nije baš praktičan i zahtijeva fleksibilnost, no donosi brojne povlastice, primjerice, najamnina, odnosno, režije nisu visoke, a ambijent je romantičan što umjetnike može ponijeti i nadahnuti.
Prije pet godina projekt obnove dvorca Sixta u Jakovlju preuzeo je agilni akademski kipar i docent na Odsjeku za konzerviranje i restauriranje umjetnina na zagrebačkoj Akademiji likovne umjetnosti Alen Novoselec, koji ima odlične ideje i velike planove.
"Želimo sačuvati dvorac i park skulptura, ne samo kao kulturnu baštinu, nego i oživjeti ovaj predivni prostor s vrlo različitim programima, kojima bismo privukli šaroliku publiku. Htjeli bismo da stanovnici Jakovlja shvate da je dvorac dio njihova mjesta. Zapravo, želimo povezati grad i selo, dovesti ljude iz grada na selo, u dvorac, a ljudima iz sela otvoriti dvorac i približiti umjetnost", kaže Novoselec pojašnjavajući kako su dosadašnjim radom i programima pokazali da je ekipa u dvorcu Sixta zapravo alternativni ogranak HDLU-a i da bi sad samo ta njihova nastojanja trebalo uzdići na viši nivo.
Pod njegovim mentorstvom, studenti s Odsjeka za konzerviranje i restauriranje umjetnina već su restaurirali 13 skulptura, primjerice, obnovili su "Totem" Ljubomira Stahova i "Paleolitsku priču" Mirsada Begića, te skulpture Nike Radić, Franza Stahlera i Peruška Bogdanića. Također su kompletno očišćeni, statički sanirani i uređeni podrumi dvorca, a ove godine planiraju sanirati vlagu u dvorcu, obnoviti altanu na pročelju dvorca s koje otpada žbuka i koja je opasna po život, te nastaviti obnavljati Park skulptura.
Posjed Jakovlje spominje se već 1546. godine, kad ga je kupio Jakov Sekelj iz Ormoža, vođa njemačke pomoćne vojske tijekom kralja Matije Korvina. Dvorac je pak sagradila stara hrvatska plemićka obitelj Oršić u 18. stoljeću, a kasnije su dograđena dva bočna krila, koja nisu toliko raskošna kao središnji, stariji dio palače. U 19. stoljeću dobiva konačni izgled: na ulazu je nadograđena altana, u predvorju su postavljene balustradske ograde od nepečene gline, a nakon potresa 1880. godine sagrađeno je i reprezentativno stubište te dekoracije na fasadi.
Do dvorca je vodila aleja kestena, na imanju su bile i gospodarske zgrade, a iza povrtnjaci. Dvorac i imanje u Jakovlju mijenjali su vlasnike, pa su nakon Oršića tu živjeli Gottali, Rauchovi, Josipovići i Kronfeldi, a u 20. stoljeću obitelj Sixta, industrijalci češkog podrijetla, po kojima se dvorac i danas zove. Nakon Drugog svjetskog rata dvorac i imanje su nacionalizirani te su u njemu bili škola i učiteljski stanovi. Općina Jakovlje je 1972. prodala dvorac kako bi dobivenim novcem dovršila gradnju nove škole.
"Na natječaj su se javili Tereza Kesovija, koja je u dvorcu htjela napraviti hotel, zatim tvornica cipela iz Jakovlja, kojoj je trebalo skladište, te HDLU i ULUPUH. Ravnatelj škole i Općinsko vijeće opredijelili su se za likovne udruge, ali dio sela im to nikad nije oprostio, jer su navijali da u dvorcu bude birtija i da se okreću novci", prisjeća se Jadranka Fatur napomenuvši da je povjerenik HDLU-a za dvorac Sixta postao njezin suprug, istaknuti hrvatski kipar i biafranac Ratko Petrić, kojeg je najveći autoritet za hrvatsko kiparstvo Ive Šimat Banov nazvao Houellbecqom hrvatske skulpture.
Početkom ‘70-ih, kad su dvorac preuzeli HDLU i ULUPUH, svoje atelijere u dvorcu dobilo je čak 14 umjetnika. Prvo su se uselili osnivači likovne grupe Biafre – Ratko Petrić, Miro Vuco i Stjepan Gračan, a zatim su došli i umjetnici poput Davorina Halića, Zvonimira Kečeka, Vladimira Herljevića, Zvonimira Gračana i drugih. U dvorac Sixta dolazili su i ostali biafranci, poput Zlatka Kauzlarića Atača, svraćali su i likovni kritičari i povjesničari umjetnosti, znali su se peći janjci, razgovaralo se i diskutiralo o umjetnosti.
Dvorac je već tad vapio za obnovom, a požar, planuo jedne noći 1979. godine, te potres, koji je 1990. godine zatresao taj kraj, još su više devastirali staro zdanje: izgorio je tavan, srušen je dimnjak, dio krovišta i cijelo lijevo krilo, gdje je bio atelijer Stjepana Gračana. U nekoliko atelijera procurila je voda oštećujući alat i radove, a Petriću je propao cijeli grafički opus.
"U atelijeru Stjepana Gračana tad je bio njegov brat, koji se uspio spasiti, ali su izgorjele Gračanove skulpture od poliestera. Nakon toga su bili kažnjeni predsjednik i tajnik HDLU-a te su im čak oduzete putovnice, ali nije sanirana šteta. Čak se ni krovište nije ni s čim prekrilo! Ostavljene su rupe na krovištu, kao opomena svim umjetnicima, bez obzira na to jesu li oni skrivili požar ili je on izbio zbog otegotnih okolnosti, od neispravne peći i vjetrovite noći pa do zapaljivih materijala kao što je poliester. Na kraju se nikome nije sudilo, ali ništa nije ni napravljeno punih 30 godina", kaže Jadranka Fatur pojašnjavajući da je zub vremena učinio svoje - urušio se i pod na prvom katu i u prizemlju.
Apel za spas dvorca i potraga za sponzorima nisu dali velike rezultate. "Uzaludni su bili apeli, zahtjevi, molbe... Selo siromašno, grad ravnodušan", zapisao je Petrić u predgovoru monografije "Međunarodni park skulptura Jakovlje", koju je 2006. godine napisao Ivica Župan. Naime, Petrić je ratne 1993. godine, kao umjetnički otpor agresiji na Hrvatsku, pokrenuo Likovnu koloniju Jakovlje. Prvo je bijelim vapnom na zidu ruševnog dijela dvorca napisao SOS, a zatim pozvao kolege, belgijskog kipara Tjerriea Verhellena, Mirsada Begića iz Slovenije, Milenu Lah i mladu Mirjanu Sever, koji su se unatoč ratnoj drami rado odazvali.
"Nije bilo materijala, ali je tad uskočio entuzijast iz Vodoprivrede, inženjer Ljudevit Tropan, koji je s dva tegljača dovezao golemu hrpu kamenja koje je preostalo od neke propale tvrtke na Trešnjevci. To je postala baza za prve skulpture", kaže Jadranka Fatur.
Umjetnici su imali nešto svojeg alata, nešto im je dao i Ferimport, i nakon dva tjedna završili su prve skulpture. Milena Lah je još posljednje noći pod svjetlom žarulje betonirala postolje za svoje "Stopalo". Ideja je bila da se prodajnom izložbom prikupi novac za obnovu i spas dvorca.
Nažalost, nije prikupljeno dovoljno sredstava, ali je likovna kolonija postala jezgro budućeg Međunarodnog parka skulptura Jakovlje, u kojemu se danas nalazi 60 skulptura naših najeminentnijh suvremenih kipara, kao što je "Mačka" Branka Ružića, "Žaba" Stjepana Gračana, "Jedra" Šime Vulasa, "Isječak rijeke" Ivana Kožarića, "Kap" Ratka Petrića, "Torzo" Zvonimira Gračana, "Kupač" Zvonimira Lončarića, "Stanje svijesti" Georgine Juriše, te radovi Josipa Diminića, Peruška Bogdanića, Zlatka Boureka, Raula Goldonija, Ksenije Kantoci, Hanibala Salvara, Ivone Biočić Mandić, Alema Korkuta i drugih. Skulpture su rađene u raznolikim materijalima, tehnikama i poetici, i može se reći da pružaju raskošni presjek hrvatskog kiparstva u drugoj polovici 20. stoljeća.
Nastavak na sljedećoj stranici...
