Već šest tjedana subotom na večer na RTS-u gledam seriju o Ivi Andriću. Pored umjetničkih kvaliteta (profinjeni scenarij, sjajna gluma Tihomira Stanića, dobra scenografija), u " Nobelovcu" mi se posebno dopala visoka razina historiografske faktičnosti.

Novije srpske igrane ili doku-igrane serije obično iznova pišu povijest. One naciju vraćaju u "herojska razdoblja" srpstva. Nacionalni romantizam krenuo je davno, krajem osamdesetih, išao od Vuka i Seoba, preko Boja na Kosovu, Cara Dušana, do Vukove serije o Aleksandru. Aleksandar je prikazan kao čovjek koji je na Balkan sletio s Kriptona, borio se za dobro svih Jugoslavena, potukao Zoda i Lexa Luthora, pa se odselio u legendu. Svetozar Pribićević prikazan je pak kao ustaša grkoistočnog obreda, a pripisane su mu i neke riječi koje nikad nije izgovorio. Stvar je, ukratko, krivotvorina. Bilo je toga još, oho-ho. Postoje i romantičarske serije koje nisu političke. Njih je specijalizirao Zdravko Šotra. "Zona Zamfirova" i "Ivkova slava" bili su neviđeni hitovi, s milijunskom publikom. Dragan Bjelogrlić na tom je području također postigao velike uspjehe - od "Montevidea", preko "Tome" do "Čuvara formule". Na ovaj ili onaj način, većina tih kreacija podržava mit o "belle epoque", o zlatnom dobu nacije.

U povijesno političkim serijama naročito su se na tapeti našli komunisti, arhineprijatelji srpstva, od Tita naniže. Oni se odreda prikazuju kao ljudožderi vegetarijanci, neopjevani zlikovci, od zla oca i od gore majke - osim ako i sami nisu stradali od bratske komunističke ruke, kao Ranković ili (možda) Krcun. Tad im je sve oprošteno. To imamo i u Hrvatskoj, s Hebrangom, samo nema serije o njemu.

E, toga u "Nobelovcu" nema. Vremena u kojima je živio i radio, od Austrougarske do Jugoslavije, kao i njihovi akteri, prikazani su onakvi kakvima su, koliko znamo i koliko možemo znati, bili. Andrić je tankoćutni plesač na žici, zakopčan do grla, više mudrac koji se prilagođava teškim vremenima u kojima živi, negoli puki oportunist, kakvim su ga opisivali neki znanci. Njegov je antipod Isidora Sekulić, predstavnica građanske, antikomunističke Srbije, žena koja misli što govori i govori sve što misli, svima, pa i Andriću. Kao reprezentant političke policije tu je Svetislav Ćeća Stefanović, koji ima Andrića na oku, ne baš na zubu. Rodoljub Čolaković mu je prijatelj, Radovan Zogović je ljuti boljševik, kojega Andrić ne pozdravi kad ovaj padne zbog ljubavi prema Rusiji, dok mu brat zaglavi na višegodišnjoj robiji. U seriji vidimo i Branka Ćopića, koji nakon "Jeretičke priče" pada u nemilost, pa mu Andrić - uz psovku, što mu se inače nije omicalo s usta - savjetuje da ne piše satire, nego romane, "jer to nitko ne čita". Socijalizam u "Nobelovcu" nije prikazan kao mučilište, ali nije oslikan ni kao toplice. Sve skupa izgleda dosta mračno, orvelijanski. Elegična muzička podloga, na bazi pjesme "Kad ja pođoh", daje dobro pozadinsko svjetlo za nježni sfumato Andrićeve duše. Taj genij, koji je u Mostu na Žepi ispisao rečenicu "U ćutanju je sigurnost", ovdje je prikazan maksimalno reljefno, pri čemu ni njegove ženskaroške, spletkarsko preljubničke osobine, nisu ostale izvan priče. Otimao je žene prijateljima, a u bolnici, pred kraj, otkrio da je "volio one koje se oćkaju", to jest ne daju otpora.

Kad će Hrvatska dobiti seriju o Krleži? Pa tu je cijelo 20. stoljeće. Ivan Šibl i Joža Horvat također bi bili dobar štof. Sudbina Krležina zaštitnika dr. Đure Vranešića, koji je odmah po kraju rata unatoč Krležine intervencije strijeljan, jednom Istvanu Szabu sigurno ne bi ostala nesnimljena. On ne bi prepravljao i popravljao povijest, nego je slikao onakvom kakva je bila. A kakva je bila? Pa, kao što je u rečenici vitgenšatjnovske snage rekao Braco Dimitrijević: "U povijesti nema grešaka. Cijela je povijest greška".