Kakva su lica kulture u Hrvata? Svoju viziju odgovora na to pitanje pokušao je dati ugledni fotograf Saša Ćetković, izloživši u galeriji Atelier LM u Radićevoj ulici u Zagrebu svoje portrete pedesetak hrvatskih ‘radnika u kulturi’ nastale u posljednje dvije godine za portal Telegram. Izložbu pod nazivom “Lica kulture”, otvorenu početkom ožujka, organizirao je ULUPUH pod kustoskim vodstvom Draženke Jalšić Ernečić.

Crno-bijele fotografije pisaca, glumaca, redatelja, slikara, glazbenika - i influencera - Ćetković je snimio uglavnom povodom novinarskih intervjua, no svaki je taj snimateljski zadatak shvatio kao priliku da ode korak dalje od banalne medijske prezentacije. “Najljepše mi je kad idem na ta snimanja bez novinara”, rekao nam je Ćetković.

“Svaka čast novinarima, jako ih cijenim, ali onda ja njima oduzimam vrijeme, oni meni, uvijek je neka napetost i nikad ne mogu dobiti čovjeka da se opusti. Tako da sam većinu tih radova radio solo.

Dolazio bih sa studijskom opremom, a putem su me sretali ljudi i pitali jesam li geodet, nosač, neki skladištar ili golfer”, smije se.

“Uglavnom, nitko nije mogao shvatiti da sam fotograf koji je lud za portretima i koji sa sobom vuče brdo opreme kako bi portret bio što bolji.”

Svoje je modele Ćetković stavljao u najrazličitije ambijente, nastojeći kroz portrete uhvatiti osobnost koju nose, unutarnju dinamiku njihove profesije i nevidljivi kontekst u kojem nastaje njihov rad.

Dimitrije Popović sjedi za stolom suočen sa svojim djelom, Snježanu Banović vidimo u odrazu staklenog kabineta s knjigama, Miljenko Jergović je poput monaha na putu prosvjetljenja, a Paolo Magelli, lica izbrazdana karakternim borama, snimljen je iz profila ispred mračne inscenacije.

Kristian Novak spokojno čita zavaljen u stolac, a Nadežda Čačinović je zatrpana knjigama.

Dubravka Šeparović Mušović moćna je poput nordijske božice, dok nas Mile Kekin namrgođeno gleda sa stuba ispred trošne drvene kuće. Zanima nas koliko je spontanosti u Ćetkovićevu radu. Snimanje može djelovati spontano, kaže, ali zapravo iza njega stoji dosta pripreme.

“Ako nisam u nečijem stanu, snimamo u kafiću, na ulici ili na nekoj drugoj lokaciji, koju ponekad i sam odaberem.

Na mjesto dolazim barem pola sata ranije kako bih proučio svjetlo i kadar, jer ljudi su često nervozni i nemaju puno vremena, a meni za ovakav portret treba najmanje 45 minuta. Cijela sesija fotografiranja traje otprilike toliko, ali u tih 45 minuta uspijem napraviti najviše tri dobra portreta. Vrlo sam zadovoljan ako su tri”, govori Ćetković.

Kakva su, dakle, Ćetkovićeva lica protagonista hrvatske kulture?

Rijetko je koje vedro i nasmijano, premda ima i takvih. Ante Tomić ispod poslovičnog šešira djeluje rezignirano, Branko Ivanda je melankoličan, gotovo tužan, a Vatroslav Kuliš, okružen slikarskim priborom u svom ateljeu, istodobno je i melankoličan i rezigniran.

Nasmijana je Daria Lorenci Flatz dok šeće psa negdje u prirodi. Smije se i Barbara Nola na svom kauču okružena - psima.

Čini se da životinje dobro djeluju na hrvatske umjetnike. Kustosica izložbe Jalšić Ernečić pak smatra da Ćetkovićevi portreti “odražavaju estetiku u kojoj protagonisti kulture uronjeni u mračnu atmosferu urbanog miljea nisu klasični heroji već antijunaci... okruženi tjeskobnim sivilom i ozračjem koje naglašava nemogućnost bijega od sudbine”.

Pitamo Ćetkovića može li se ova izložba shvatiti i kao svojevrsni presjek njegova profesionalnog djelovanja? “Mislim da je ova izložba zapravo zbir svega što sam radio do sada. Bio sam službeni fotograf u HNK-u u Zagrebu. Snimao sam balete, opere, drame za kazališne knjižice. Snimao sam portrete umjetnika.

Nakon toga sam radio u raznim medijima, reportaže, opet portrete. Uvijek sam imao poseban pristup, sa sobom bih uvijek nosio svoju rasvjetu. Nikad se nisam smatrao fotoreporterom u smislu da dođem i snimim stanje kakvo jest.

Uvijek sam mijenjao ambijent ako mi nešto nije pasalo, recimo rasvjeta na licu čovjeka. I mislim da mi je ova izložba zato draga, jer sam u tim portretima spojio sva iskustva koja sam stekao”, govori.

Rođen 1968. godine u Zagrebu, kao treća generacija fotografa u obitelji koja se posvetila fotografiji, Ćetković je u rodnom gradu završio Školu za primijenjenu umjetnost i dizajn, odjel fotografije.

Bavi se kazališnom, reklamnom, novinskom i art fotografijom, a surađivao je ili surađuje s većinom relevantnih hrvatskih medija i vodećih reklamnih agencija.

Imao je 15 samostalnih i više od 50 skupnih izložbi, te je osvojio niz strukovnih nagrada. Postoje li fotografi svjetskog glasa čiji su radovi na njega utjecali i koje smatra svojim uzorima? “Postoje, ali moj najveći uzor je moj otac Jozo Ćetković”, kaže.

“Volim pogledati tu i tamo nekoga, ali otac mi je bio i ostao alfa i omega.

Umro je kad sam bio mlad i nije me stigao naučiti kako se mijenja ekspozicija ili blenda, ali mi je prenio tu strast, što mislim da je puno bitnije od svih tehnikalija. S njim sam kao klinac išao na razne izložbe i zato i ja izlažem cijelo vrijeme. On je imao tu čistoću kadra i svjetla i mislim da ga cijelo vrijeme nekako pokušavam kopirati, što nije lako. On je radio aktove, a ja radim portrete, ali portrete radim onako kako je on radio aktove.”

Jozo Ćetković bio je istaknuti umjetnički fotograf, osobito poznat po portretima i aktovima, a u hrvatskoj fotografskoj povijesti ostao je zapamćen i po glasovitoj crno-bijeloj fotografiji Josipe Lisac za kultni album “Dnevnik jedne ljubavi”.

Njegov zagrebački atelje bio je nekoć mjesto susreta umjetnika, glazbenika i književnika, jedno od onih živih kulturnih središta kakva su danas gotovo nestala. Umro je 1986., a pred kraj života u bolnici je na salveti napisao oproštajnu poruku za članove svoje uže obitelji, suprugu, kćer i tada 17-godišnjeg sina Sašu, koji ju je tek deset godina kasnije smogao snage pročitati. U njoj je pisalo: ‘Saša, sine, budi hrabar. Dobar si momak i moja želja je da budeš bolji od mene u profesiji. Voli te tata.’ Izložbom “Lica kulture” Saša Ćetković je, kaže, ispunio jednu očevu želju.

“Zaključio sam da sam mu ostvario barem jednu želju.

To je da sam hrabar, jer ne volim baš javnost, ali tu sam se izložio.

A druga želja je bila da budem bolji od njega. Još nisam bolji od njega, ali mislim da ovom izložbom dokazujem da mu mogu stati uz rame.”