Kako se bliži trenutak kad će biti objavljen dokumentarac o Kurtu Cobainu, Montage of Heck, sve više se počelo pričati o kralju grungea, pa je na red došla i njegova kći Frances Bean, koja je ujedno i izvršna producentica nevedenog dokumentarca.

22-godišnja Frances u velikom ekskluzivnom intervjuu za Rolling Stone ispričala je sve o novom filmu, svojem ocu, životu nakon njegove smrti i kompleksnoj vezi nje i majke, Courtney Love. Donosimo vam neke od najzanimljivijih dijelova.

Kako biste opisali 'Montage of Heck'?

To je emotivno novinarstvo. I najbliže je tome kao da je Kurt svojim riječima ispričao svoju priču - njegovom estetikom i percepcijom svijeta. Prikazan je portret muškarca koji se pokušavao nositi s tim da je čovjek. Kad smo se Brett (pisac i redatelj dokumentarca, op.a.) i ja prvi put susreli, bila sam jako detaljna oko toga što želim i na koji način želim da se prikaže Kurta. Rekla sam mu: "Ne želim mitološkog Kurta ili romantiku". Iako je Kurt umro na najstrašniji mogući način, uz njega se veže određena mitologija i romantika zato što će on zauvijek imati 27 godina... 

Kao i kod drugih umjetnika, i tu postoji doza manije i ludosti. 'Rakova obratnica' je jedna od mojih omiljenih knjiga. I (autor) Henry Miller je imao tu radnu etiku gdje bi svaki dan ustao iz kreveta i natjerao se da napiše pet stranica. To me naučilo da ako radiš - napreduješ. Jako puno ljudi je sretno s tim da se smiri. Moj tata je bio nevjerojatno ambiciozan. Ali puno toga je bačeno u njegovom smjeru, više nego što je htio. On je želio da njegova grupa bude uspješna, ali nije htio biti i jebeni glas svoje generacije.

Sjećate li se kad ste prvi put čuli Nirvanin album i koji je bio osjećaj znati da je to vaš otac?

Baš i nisam ljubiteljica Nirvane. Više volim Mercury Rev, Oasis, Brian Jonestown Massacre... Grunge scena me ne zanima. Ali 'Territorila Pissings' ((na Nevermindu) je jebeno sjajna pjesma. i 'Dumb' (na In Utero) - plačem svaki put kad čujem tu pjesmu. To je ogoljena verzija Kurtove percepcije samog sebe - sebe na drogama, bez droga, kad se osjećao neadekvatnim da bude glas generacije.

Ironično je da je to napisao prije nego što je Nirvana snimila Nevermind.

Znam. To je bila neka njegova projekcija. Nema šanse da itko to može shvatiti.

Je li vam bilo čudno, kad ste bila tinejdžerka, što vas nije zanimala Kurtova glazba?

Ne. Bilo bi mi čudnije da sam bila obožavateljica. Imala sam 15-ak godina kad sam shvatila da je on neizbježna osoba. Čak i kad bih se vozila u autu i bio bi upaljen radio, čula bi tatu. On je veći od života, a naša kultura je opsjednuta mrtvim glazbenicima. Volimo ih postaviti na pijedestal. Da je Kurt bio samo još jedan lik koji je ostavio obitelj na najgori mogući način... ali nije. On je inspirirao ljude da ga uzvisuju, da postane Sveti Kurt. Postao je čak i veći kad je umro nego dok je bio živ. Možete misliti da nije mogao postati 'veći'. Ali je.

Kakav je bio osjećaj čuti njegov glas?

Uvijek čujem njegov  glas, kroz glazbu.

Mislio sam više na glas dok razgovara.

Dok priča njegov glas je sličan mojem. Nekako je monoton. Dubok je kao i moj. Ne znam u čemu je jebena stvar. Ja čak nisam ni pričala dok je bio živ.

Nemojte podcjenjivati snagu gena.

Čudni su geni. Dave (Grohl), Krist (Novoselic) i Pat (Smear) su došli do kuće u kojoj sam živjela. To je bilo prvi put da su (bivši članovi Nirvane) bilo zajedno, nakon dugo vremena. I oni su se ponašali na specifičan način - kao da su vidjevši mene gledali u Kurta. Gledaju u mene, a vidite da gledaju u duha. Dave je rekao: "Ona toliko sliči Kurtu". Razgovarali su međusobno i prisjećali se starih priča koje sam čula milijun puta. Sjedila sam na stolcu, pušila jednu cigaretu za drugom i dosađivala se. I zatim su rekli: "Radiš istu stvar koju bi radio tvoj otac". 

Ali bilo mi je drago što su došli. Bilo je to cool iskustvo, kao da se okupila Nirvana, s jednim članom manje. Ali tu je bio njegov pomladak.

Što biste željeli raditi sljedeće, sad kad izlazi film?! U javnost izlazite u gotovo istoj dobi kao što je bio vaš otac kad je Nirvana objavila prvi album. Tajming je... gotovo poetičan.

Da, koja slučajnost. Prilično je čudno da sam sad, s 22, prvi put doživjela da moram učiniti neke stvari - ne zbog dokumentarca, nego privatno. Pojavila se motivacija i ambicija kakvu nisam osjećala prije. Najgori dio kod ikakvog kreativnog rada jest ustati i početi. Jednom kad ustanem iz kreveta i dođem u svoj atelje, počnem slikati. Tamo sam. I jednostavno radim.