Osobite priče o akterima koji su krojili sudbine na ovim prostorima uoči Velikog rata

Prestolonasljednik, nadvojvoda Franz Ferdinand

U njegovim venama miješala se krv 112 aristokratskih porodica – 71 njemačke (austrijske), 20 poljskih, 8 francuskih i 7 talijanskih. Bio je sin careva brata, nadvojvode Karla Ludwiga, i Marije Annunciate, kćeri kralja Dviju Sicilija Ferdinanda II. zvanog Bomba (jer je 1848. bombardirao vlastiti grad Messinu da uguši revoluciju). Majka mu je rano umrla. Maćeha Marija Tereza, kći portugalskoga kralja, bila je vrlo dobra prema njemu i bili su bliski. Jedina mu je od istaknutih velikaša i vlastite rodbine došla na vjenčanje s groficom Sophijom von Chotek (koja je za Habsburgovce bila preniskog roda). Štoviše, Marija Tereza molila je cara da dopusti vjenčanje. Otac Karl bio je toliko religiozan da je tijekom hodočašća u Svetu zemlju pio vodu iz rijeke Jordan, dobio tifus i umro. Carev sin Rudolf nije odavao znakove sklonosti samoubojstvu, pa je Ferdinand imao relativno normalnu mladost jer nitko na njega nije ozbiljno računao kao na nasljednika. Doduše, ne mladost kakvu je imao njegov veseli brat Otto, koji je na jednoj terevenki u hotelu Sacher upao u separe u kojem su večerali britanski veleposlanik i njegova supruga, odjeven samo u šapku i čizme, s veseljkom na izvol’te.

Franz Ferdinand bio je prilično strog katolik, ali ne kao njegova supruga Sophia, koja je bila borbena katolkinja, i zagovornik monarhije te politički protivnik pangermanizma, protivnik protestantizma, masonerije te pretjerano liberalnih ideja. A bio je i antisemit, doduše ne veći od suvremenika.

U mnogobrojnim dokumentima koji su se pripremali za njegovo preuzimanje krune (a svako toliko, kad bi stari car pao u krevet, redigirali su se stari i pripremali novi dokumenti, dok je specijalni vlak čekao spreman da ga odveze u Beč) ostavio je oprečne stavove o tome kako bi monarhija trebala izgledati. S jedne strane htio je federalizam, treću državnu jedinicu u kojoj bi dominirali Slaveni (Hrvati i Srbi te možda Slovenci). Pod svaku cijenu htio je izbjeći rat s Rusijom, oduprijeti se utjecaju Njemačke (Austro-Ugarska postala je gotovo pa gospodarski ovisna o Njemačkoj), smiriti Mađare (njih i Talijane nije mogao podnijeti) i staviti ih na “mjesto kamo spadaju” (pa i po cijenu vojne intervencije). Snažno je želio modernizirati gospodarstvo. Ne zna se je li bio za rat sa Srbijom (što bi isprovociralo Ruse): u jednom dokumentu pored mnogobrojnih titula stavlja i titulu kralja Srbije. Imao je i neke prilično bizarne ideje o obnovi Papinske države, Kraljevstva Dviju Sicilija… Ukratko – s jedne strane težio je modernizmu i federalizmu, pa čak i konfederalizmu, a s druge povratku u srednji vijek i centralizaciji.

Čini se da je bio duhovit i za habsburške pojmove pametan, ali ne i prepametan čovjek. Imao je snažnu volju – cijeli dvor ga je, skoro pod prijetnjom izopćenjem, odgovarao od ženidbe sa Sophijom von Chotek. Za standarde kuće Habsburg njezin je rodoslov bio odveć nizak i to je bilo neoprostivo. Ferdinand se nije dao odgovoriti. Oženio ju je uz uvjet da njegova djeca ne budu prestolonasljednici niti da ih država financira. Zbog toga je trpio niz poniženja. Bio je jedan od najvećih veleposjednika u Austriji, a u Beču je imao nekoliko blokova kuća. Investirao je, razmjerno pametno, u brodarske tvrtke, Škodu i banke. Njegovi ružičnjaci u Konopištu u Češkoj smatrani su najljepšima na svijetu. Baš prije putovanja u Sarajevo u lipnju 1914. otvorio ih je za posjetitelje. Najljepši pogled na ružičnjake, tvrde, bio je iz nadvojvodina zahoda na trećem katu. Bio je strastven lovac – prema pretjeranim procjenama njegova liječnika, ubio je oko milijun komada divljači, 5000 jelena samo do 1913. Te procjene vjerojatno su zlurade jer Franz Ferdinand nije bio osobito omiljen, odnosno, kako je zapisao diplomat Emerich Csaky neposredno nakon ubojstva, Ferdinand je “makar i u ograničenom broju imao sljedbenike, ali prijatelja nije imao”.

Vojvotkinja Sophia von Hohenberg

Iako visokog roda, Habsburgovcima je bila, ha, gotovo pa plebejka. Veza s Ferdinandom otkrivena je kad je ovaj zaboravio džepni sat na tenisu, a znatiželjna vlasnica dvorca ga je otvorila nadajući se da će naći sliku neke od svojih kćeri. Skoro je pala u nesvijest kad je vidjela sliku svoje dvorske dame! Gotovo ni na jedan službeni skup nije mogla ići sa svojim suprugom. Na sve balove ulazila bi sama i uvijek posljednja jer je imala najniži plemićki status, što se nije promijenilo čak ni kad joj je car dao titulu vojvotkinje od Hohenberga (u to vrijeme u monarhiji je bilo oko 70 nadvojvotkinja i nadvojvoda).

Ali zato je predvodila kolonu katoličkih prosvjednika u Beču koji su tražili da se vrati primat vjerskim (katoličkim) školama. Dio puta do Sarajeva išla je sama, vlakom, jer je bilo protiv protokola da plovi na carskom bojnom brodu Viribus Unitis, koji je prevozio Ferdinanda. Ipak, radovala se putovanju u Sarajevo. Dvorska stega nije dopirala do srca Bosne, pa je s mužem mogla sudjelovati u mnogobrojnim ceremonijama. Bila je oduševljena dočekom naroda, i to toliko da je na večeri uoči kobne nedjelje “napala” potpredsjednika Sabora dr. Josipa Sunarića (možda i pod utjecajem žilavke koja se obilno točila na večeri), koji ih je odgovarao od posjeta. Ovaj joj je smireno odgovorio kako će mu “pasti kamen sa srca tek kada odu”.

'ZASTAVE' Slavija igra silno, čisti englezkoprofesionalni stil

Svi atentatori izrazili su žaljenje što je i ona ubijena. Dio njih tvrdio je da nisu pucali iz straha da nju ne pogode, a i sam Gavrilo Princip rekao je da tri dana prije atentata nije pucao na Ferdinanda, kad su on i Sophia nenadano posjetili dućan s ćilimima na Baščaršiji, jer ga je bilo strah da ne pogodi prestolonasljednikovu ženu.

Ponižavanje se nastavilo i nakon smrti – Sophia nije mogla biti pokopana u carskoj kripti u Beču. Ona i Ferdinand pokopani su u kripti ljetne rezidencije Habsburgovaca jedno kraj drugoga.

Guverner BiH, general Oskar Potiorek

Vojni guverner Bosne i Hercegovine, general Oskar Potiorek, bio je jedan od glavnih zagovornika Ferdinandova posjeta Sarajevu. Navodno mu je prestolonasljednikov posjet, ako sve prođe kako treba, trebao osigurati mjesto načelnika glavnog stožera, odnosno šefa vojske. Prilično je traljavo sve to organizirao (neki tvrde i zato što ga je već nagrizao sifilis, za što, doduše, nismo našli potvrdu, iako u tim krugovima sifilis nije bio daleki znanac), ali je poslije atentata umislio da je upravo njemu suđeno da “osveti smrt prestolonasljednika”. Nije se baš proslavio. Srbi su ga potukli do nogu. Na trenutak se činilo da je dotaknuo vojničku slavu kad je osvojio Beograd (koji je, doduše, bio na pljucomet od Austro-Ugarske, granica je bila Zemun, i strateški nebitan). Ozaren tračcima slave, jer ga je osvojio uoči careva jubileja stupanja na prijestolje, već je počeo pisati autobiografiju te velik i detaljan izvještaj o velikoj pobjedi izvojevanoj u čast cara. Izvještaj nije dovršio zbog srpske ofenzive koja je vratila Potioreka na početne položaje s one strane granice, u sveopćem rasulu i bježaniji. Na njegovu sreću, i Srbi su pretrpjeli previše gubitaka, pa nisu mogli napredovati. Uskoro je došla depeša da je smijenjen i naredba da se vrati u Beč, kamo je krenuo nadajući se, kako protokol nalaže, audijenciji kod cara. Na njegovo silno razočaranje, s dvora mu je javljeno “kako trenutačno car nema vremena za audijenciju”, što je habsburška fraza koja bi kod nas glasila “odj..i u troskoku”. Umro je zaboravljen i bez vojničke slave.

Gavrilo Princip, atentator i mladobosanac

Trebao se zvati Špiro, ali je rođen slab i nikakav, pa je pop zaključio kako je bolje da mu se da ime po arkanđelu. Rođen je u zaseoku Obljaj kraj Grahova, u kmetskoj obitelji s mnogo djece (navodno je jedan od razloga nezadovoljstva mladobosanaca bilo to što Austrija nije provela agrarne reforme, odnosno što je uvela nešto poput dobrovoljnog oslobađanja od kmetstva, što bi prema izračunima i tempu kojim je oslobađanje išlo završilo tek ove godine, 2025.). Nasreću, išla mu je dobro knjiga, pa su ga roditelji htjeli dati u časničku školu, ali su ih od toga odgovorili. Zato je Princip, umjesto za oficira, krenuo u trgovačku školu pod pokroviteljstvom starijeg brata Jove, koji je u Sarajevu već pokrenuo biznis prijevoza drvene građe.

Ali Gavrilu to nije pretjerano pasalo, htio je u gimnaziju, te ju je uspio upisati, a na prvi dan nastave došao je s Cezarovom biografijom u džepu. Kao i većina đaka, preko knjiga - većinom zabranjenih - upoznao se s revolucionarnim, nacionalističkim, jugoslavenskim i anarhističkim idejama. Plešući non-stop na rubu bijede i izbacivanja iz škole te raznih tajnih udruženja, dva razreda završio je u Beogradu. Navodno je pisao pjesme, ali ih nikad nije pokazao Ivi Andriću, iako je to obećao. Posljednju pjesmu napisao je u tamnici u Terezinu. Dobro je igrao biljar i često je nosio cvijeće na grob Bogdana Žerajića, neuspješnog atentatora na guvernera Bosne, generala Marijana Varešanina, koji je radikalnoj omladini bio idol. Cvijeće, za koje uglavnom nije imao novca, uzimao bi s drugih grobova, a policija je svako jutro čistila Žerajićev grob. I noć uoči atentata bio je na Žerajićevu grobu, kao i dio drugih atentatora. Želio je u balkanske ratove kao komita (danas bi se reklo četnik), ali ga je vojvoda Vojin Tankosić odbio jer je “preslab”.

Kasnije će upravo Tankosić naoružati urotnike i poželjeti da ih vidi prije nego što odu u Bosnu, ali mu Princip nije zaboravio uvredu i odbio je sastati se s njim.

Prvi put je pio vino noć prije atentata, sjedeći u kavani, da “zavara trag”. Možda je riječ o legendi, ali sustezanje od tjelesnih užitaka, osobito pića, bio je kredo većine urotnika. Definitivno je bio djevac.

Od vješala ga je spasilo to što je u trenutku ubojstva bio mjesec dana do punoljetnosti (granica je tad bila 20 godina), ali je osuđen na 20 godina teške robije, u samici, non-stop u 10 kilograma teškim željeznim okovima, s obaveznim postom svakih mjesec dana i svakog 28. lipnja. Iako je tuberkulozu imao i prije, u tamnici i zbog konstantnoga gladovanja ona se razvila u smrtonosnu. Amputirali su mu ruku, a tijelo mu je bilo prekriveno golemim krastama. Umro je 28. travnja 1918. u zatvorskoj bolnici, nekoliko mjeseci prije kraja Prvog svjetskog rata, za koji se nije osjećao odgovornim. Pokopan je tajno, ali je jedan češki vojnik napravio skicu groblja i nakon rata njegovi su ostaci preneseni u Sarajevo. Vjerojatno je najpoznatiji Srbin u povijesti, a autori ovih redaka smatraju da su njegovi pucnji porodili zlosretno 20. stoljeće.

Conrad von Hötzendorf

Bio je načelnik glavnog stožera Austrougarske vojske od 1906. do 1917. Jedan od najcjenjenijih vojnih teoretičara, ne samo u Austriji. Od 1. 1. 1913. do 1. 6. 1914. godine 24 puta je tražio rat protiv Srbije, a nekoliko se puta zalagao i za preventivni rat protiv Italije. Franjo Josip jedanput ga je otvoreno napao: “Ovi stalni napadi, osobito optužbe za Italiju i Balkan, koje se uvijek iznova ponavljaju, usmjereni su protiv mene, ja vodim politiku, to je moja politika! Moja politika je politika mira. Svi moraju biti zadovoljni ovom mojom politikom.” Na kraju je prevagnula Hötzendorfova. Kad je dobio rat, Conrad ga je, nizom potpuno pogrešnih odluka, odmah i izgubio, skupa s trećinom svih vojnika u prvoj godini rata. Već krajem 1915. vojska Austro-Ugarske bila je nesposobna za ozbiljnije operacije bez ozbiljne pomoći Nijemaca. U Conradovoj teoriji sve je štimalo, jedina greška bila je što su vojnici masovno umirali u izravnim jurišima na utvrđene i strojnicama načičkane rovove.

1913. Protuslovne viesti s ratišta: Dan kad su bugarske čete prešle srpsku granicu

Unatoč nevjerojatnim porazima i pogrešnim procjenama, neke vojne institucije i danas nose njegovo ime.

Zlobnici tvrde kako je njegovo inzistiranje na ratu, iz kojeg će se – kako je mislio – vratiti kao heroj i pobjednik, bilo uzrokovano ljubavlju prema mlađoj, ali udanoj aristokratkinji Gini von Reininghaus. Naime, kao heroju Gina neće odbiti razvod niti će aristokratsko društvo rogoboriti protiv braka udovca i razvedenice. Pomalo bedasto, jer cijeli je Beč znao za njihovu aferu. Conrad joj je navodno napisao više od 3000 pisama, od kojih su neka bila dulja od 60 stranica. Rat je uporno gubio, ali Ginu je ipak osvojio, pa su se, iako nije bio ovjenčan slavom niti pobjedama, vjenčali. U Prvom svjetskom ratu Austro-Ugarska je mobilizirala 8 milijuna ljudi; 1,5 milijuna poginulih, 3,62 milijuna ranjenih i 2 milijuna zarobljenih. Većina profesionalnih časnika i vojnika poginula je, ranjena ili zarobljena u prvoj godini rata na ruskom i srpskom bojištu.

Viribus Unitis

Zlosretni bojni brod koji je iz Trsta prevezao Franza Ferdinanda na putovanju u Sarajevo, a istom je rutom vratio njegov lijes. Brod je trebao biti perjanica Austrougarske mornarice, bio je to moderni bojni brod tipa Dreadnought, kakav su posjedovale samo velesile (današnji pandan bilo bi atomsko oružje), ali već nakon gradnje izbio je skandal jer je Viribus Unitis bio nenormalno spor. Točnije, upola sporiji nego što je trebao biti. Naravno, uzrok sporosti bila je neviđena korupcija odgovornih, koja ni Austro-Ugarskoj, za mnoge i dalje uzoru pravne i uređene države, nije bila strana. Dapače, u Habsburškoj Monarhiji to se, ako je čovjek bio dovoljno visoko, smatralo napojnicom. Pa je tako, kad se srušio neki željeznički most i otkriveno je da su članovi nadzornog odbora željezničke tvrtke primili mito od 100.000 guldena, jedan od članova začuđeno ustvrdio: “Zar je zabranjeno primiti napojnicu?”. Možda je dio “mitologije” koja vlada Hrvatskom naslijeđen ne samo od Osmanlija, prve i druge Jugoslavije, nego i iz pravne i organizirane Austro-Ugarske.

Viribus Unitis postao je i prvi bojni brod Države Srba, Hrvata i Slovenaca - trajalo je to doslovno jedan dan. Talijanski diverzanti postavili su minu na njegov trup u luci u Puli i Viribus Unitis potonuo je u pulskoj luci s tristotinjak mornara i admiralom Jankom pl. Vukovićem Podkapelskim.