Iznimno popularan meksički glumac Gael García Bernal bio je prošle nedjelje gostom Filozofskog teatra u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu. Sin kazališnih veterana Patricije Bernal i Josea Luisa Garcíje svoju je glumačku karijeru započeo sa samo godinu dana glumeći Isusa. Nakon što je upisao studij filozofije na uglednome meksičkom sveučilištu UNAM, odlučio je putovati Europom, gdje se kasnije školuje na Central School of Speech & Drama u Londonu i tako postaje glumac. Vrativši se u Meksiko počinje snimati filmove koji su proslavili meksičku kinematografiju diljem svijeta i katapultirali Bernala među svjetske glumačke zvijezde. Na početku je to bio film “Pasja ljubav” Alejandra Gonzáleza Iñárritua, zatim je uslijedio film “I tvoju mamu također” Alfonsa Cuaróna, pa “Loš odgoj” Pedra Almodovara. Glumio je i u “Umjetnosti sanjanja” Michela Gondryja, u ekranizaciji Saramagove “Sljepoće” te u nizu drugih filmova poput “Ne, Neruda”, “Coco”, nedavnom filmu M. Nighta Shyamalana “Stari” te u serijama “Mozart u džungli” i “Stanica jedanaest”. Gledatelji ga pamte i po impresivno odglumljenu liku mladoga Che Guevare u “Dnevnicima s motocikla”. Godine 2019. bio je gost 25. Sarajevo film festivala, gdje je kao redatelj predstavio svoj drugi igrani film “Chicuarotes”, premijerno izveden i u Cannesu iste godine. Uz pozamašnu filmografiju i mnogobrojne nagrade, Gael García Bernal je od ranih dana posvećen društvenom aktivizmu - protestirao je za prava Zapatista, zalagao se za prava izbjeglica, a nedavno je snimio angažirani dokumentarac o posljedicama klimatske krize u Meksiku pod nazivom “El Tema”.

U Zagrebu je govorio o glumačkim počecima, o tome što mu gluma zapravo znači, ali što znači i drugima i na koji način uopće glumac uspijeva reinterpretirati svijet oko sebe kroz likove koje interpretira. Govorio je o društvenom kontekstu i velikim razlikama vidljivima na kontinentu na kojemu živi, o svom aktivizmu, o političkoj klimi u Meksiku, o klimatskim katastrofama s kojima ćemo se tek suočiti, o strahovima koje izaziva ovo vrijeme, ali i njegovim izazovima. Gael García Bernal bio je posljednji gost ovoga ciklusa Filozofskog teatra koji se održavao u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu.

Filozofski teatar pokrenuli smo u jesen 2014. godine Srećko Horvat i ja, u vrijeme kad sam preuzimala mjesto intendantice zagrebačkog HNK. Dugo smo prije govorili o mogućnosti da osnujemo neki specifičan program koji bi gledateljima bio nov i uzbudljiv. Srećko je govorio puno o filozofiji, ja naravno puno o teatru i onda smo se nakon nekog vremena dogovorili da program nazovemo Filozofski teatar jer će u njemu biti riječ o filozofiji, a odvijat će se u teatru. Dakako, sve nije bilo tako jednostavno smišljeno. Bilo je to vrijeme kad sam sa svojim timom promišljala što znači pojam nacionalnog kazališta u ovom vremenu i postavljala si brojna pitanja. Srećko mi je pomogao da na neka od njih nađem odgovore.

Mislili smo tad, a sad se ta misao i te kako pokazuje točnom, da za učvršćivanje izgleda Hrvatskog narodnog kazališta u suvremenom društvu (točnije u državi i gradu) treba reafirmirati njegovu misiju i ulogu, znati ispričati kome se ono obraća i za koga ono postoji. U neartikuliranosti ne samo njegova programa, nego i njegove funkcije u društvenom kontekstu, izgubila se godinama ideja o njegovoj misiji kao vodećoj kazališnoj, pa i kulturnoj instituciji koja se predstavlja kao identifikacijski znak nacionalne kulture u nas, u Europi i u svijetu. Stoga smo zaključili kako se kod svih koji su okupljeni oko tog pojma (umjetnici, kulturni djelatnici i građani, odnosno publika) treba osnažiti ideja da su aktivni kreatori slike kazališta koju neprestance treba iznova promišljati u svjetlu društva koje se ubrzano mijenja i koje kultura ne smije samo pratiti, nego mu je dužna zadavati poseban, estetski ritam. Kazalište, napose ono nacionalno, vjerovali smo, ne smije ostati u raskoraku s onim što se događa u društvu oko nas, nego mora računati na mijene Povijesti i udare novih Priča. Treba preispitati naše prakse, predlagati i djelovati kako bi kazalište ne samo svojim repertoarom, nego svojim djelovanjem i širom misijom postao prostorom individualnih sloboda ojačanih jedinstvenim osjećajem pripadnosti zajedničkoj avanturi, razmjeni fizičkih i mentalnih iskustava: mjesto susreta, dodira i borbe za kulturnu demokraciju. Bile su to nepisane smjernice naše strategije i naše misije da zagrebački HNK u što kraćem vremenu učinimo vidljivijim i pristupačnijim svim građanima Zagreba, naše regije, ove države, u konačnici i Europe.

Postavljajući društvu neka od bitnih pitanje naše suvremenosti, iz tog konteksta, smatrali smo da se Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu mora otvoriti i prema drugim disciplinama koje promišljaju svijet u kojem živimo i naše mjesto u njemu. Uostalom, nisu li kazalište i filozofija nastali na istome mjestu i u istom trenutku - u antičkoj Grčkoj u 6. stoljeću prije Krista i nije li veza između filozofije i kazališta uvijek bila jača nego veza između filozofije i bilo kojeg drugog medija? Tako je originalnim programom Filozofski teatar zagrebački HNK pokrenuo jedinstveni projekt ne samo u Hrvatskoj, nego i u svijetu. Uz premijere, HNK će jednom mjesečno održavati debate o kazalištu i društvu, vraćajući filozofiju u kazalište i kazalište u filozofiju. Kako trenutačno u svijetu ne postoji nijedno nacionalno kazalište sa sličnim programom, cilj je ovog programa da postane i “izvozni brend” HNK, koji će sigurno steći mnogo poklonika ne samo među kazališnom i filozofskom, nego i širom publikom te tako potvrditi zagrebački HNK kao otvoreno mjesto ne samo umjetničkog, nego i društvenog dijaloga, onoga koji nam je godinama upravo u teatru nedostajao - bilo je zapisano u programu prve sezone Filozofskog teatra.

Od godine 2014., kad je utemeljen Filozofski teatar, postao je tako dio redovitog programa kazališta. Činile su ga javne debate, produkcije predstava, izdavaštvo i gostovanja. Zamišljen kao prostor dijaloga i kritičkog mišljenja, Filozofski teatar je, na pozornici HNK kroz razgovore Srećka Horvata s gostima, ponudio novi i atraktivni sadržaj te privukao novu, uglavnom mlađu, publiku u kazalište koja dosad nije bila redoviti gost kazališnih programa. U zadnjih osam godina Filozofski teatar bilježi oko 30.000 posjetitelja. Uz golem interes publike i medija, gosti Filozofskog teatra bili su vodeći filozofi, književnici, ekonomisti, političari, glazbenici i glumci današnjice poput: Slavoja Žižeka, Julije Kristeve, Vanesse Redgrave, M.I.A., Niccola Ammanitija, Thomasa Pikettyja, Julije Kristeve, Margarethe von Trotte, Bobbyja Gillespieja, Richarda Senneta, Terryja Eagletona, Mladena Dolara, Terese Forcades, Franca B. Bifoa, Yanisa Varoufakisa, Eve Illouz, Tariqa Alija, Javier Cercas, Ece Temelkuran, Mila Raua, Renate Saleci...

Nikad se u povijesti HNK u Zagrebu nije dogodilo da se kazalište od 700 mjesta ispuni s tisuće gledatelja koji su sjedili na pozornici, ali i stajali u prolazima te čekali na ulaznim vratima zvijezde Filozofskog teatra. Veliki interes publike praćen je i iznimno zanimljivim dijalozima s gostima i žustrim raspravama tijekom programa, ali i danima nakon. Razvijajući tako publiku, Filozofski teatar nam je pomogao u onim vremenima kad smo se očajnički borili za svakoga gledatelja, na samom početku mog prvog mandata, kad je gledalište često bilo prazno, a naši vječiti kritičari spremni nam pripisati tuđe promašaje. Na neki neobičan način, koji ni sama sebi nisam posve osvijestila, publika Filozofskog teatra kao da je prizvala publiku drugih kazališnih događanja i tako se malo pomalo HNK punio gledateljima koji su postali zalog moje borbe za HNK, na koje sam uvijek tako ponosna.

Na naš nagovor, megazvijezda ne samo europske, nego i svjetske filozofske scene Slavoj Žižek napisao je svoj prvi dramski tekst “Antigonu”, koji je izdala Fraktura u sklopu Filozofskoga teatra. Žižekova smiona reinterpretacija grčke tragedije praizvedena je u Hrvatskom narodnom kazalištu u režiji Angele Richter u rujnu 2019. i krenula je početkom 2020. na europsku premijeru u sklopu europskog projekta Prospero, ali ju je zaustavila pandemija.

Zagrebački HNK je uoči gostovanja Alaina Badioua na Filozofskom teatru, koje se zbog njegove bolesti nije dogodilo, izdao hrvatski prijevod slavne “Rapsodije teatra” francuskog filozofa. Naposljetku, u sklopu suradnje Narodnog pozorišta u Beogradu i HNK u Zagrebu, Filozofski teatar je nekoliko puta gostovao u Narodnom pozorištu u Beogradu, a potom je preseljen na festival BITEF. Filozofski teatar tako je postao i izvoznim brendom našeg središnjeg nacionalnog kazališta, prepoznat u Europi ne samo kao iznimno zanimljiv, nego i u ovom katastrofičnom vremenu iznimno koristan projekt koji je pobudio interes za kazalište kod onih gledatelja, mahom mlađe generacije, koji kazalište ne stavljaju na listu svojih prioriteta. Našim odlaskom iz HNK u Zagrebu, sigurna sam, Filozofski teatar neće nestati. Naći ćemo neki drugi prostor ili neki drugi teatar za pozornicu onih razgovora koji promišljaju ne samo sadašnjost, nego i budućnost filozofije i teatra.