U dijelu Sofije koji će svatko nazvati onim "lijepim" dijelom, u jednoj od tihih i zasjenjenih ulica, nalazi se Timeless cafe; tamo možete naručiti koktel naziva Time Shelter. Osmislili su ga kada je 2023. godine nagradu Booker za svoj roman "Vremensko utočište" dobio čest gost cafea, pisac Georgi Gospodinov. Tamo se nalazimo jedne lipanjske nedjelje, on dolazi ranije i čeka me; po svemu što u svojim knjigama piše, ne može biti nego tako.

"Bili su me pozvali, kada su osmišljavali koktel, dali su mi da probam više varijanti pa sam im govorio što mi se više sviđa, kakav bi trebao biti…"

"Pa stvarno ste zvijezda ovdje!"

"A tako ispada! Ova lila boja, to je od ljubičica. Napravili su prah od latica ljubičica – htjeli su da ima okus tog vremena, nešto cijeloj mojoj generaciji poznato. Podsjeća na sokove koje smo pili u djetinjstvu." Prvo sam pomislila na ljubičice koje su se nekada prodavale na ulicama istočnih, ravničarskih gradova, u to vrijeme pa i neko nedavnije, kojega se i ja mogu sjećati.

A to vrijeme o kojemu on piše je ono bugarskog socijalizma i Živkove Vlade, društva u kojemu je odrastala generacija što je morala "izmisliti vlastita sjećanja", najednom se upisati u kolektivnu svijest svijeta koji im je dotad bio dalek i nedohvatljiv; sok je po svoj prilici slovenski Fructal koji je, zahvaljujući jugoslavenskom nešto ipak otvorenijem društvenom i ekonomskom modelu, stizao do polica cijelog istočnog bloka i do kuhinja radničkih obitelji pa i na istoku Bugarske. Odnos prema nacionalnoj književnosti ogleda se upravo u takvim gestama, u tome koliko ona postaje dio svakodnevnog i općeg, svima poznatog i općeg. "Ali morao sam prvo uspjeti u svijetu da bih uspio i ovdje. To je stvar s ovim našim narodima, uvijek se čeka neka vanjska, svjetska potvrda da bismo zaista cijenili naše."

Georgi Gospodinov rođen je u Jambolu, manjem gradu upravo na jugoistoku zemlje. Odrastao je skromno, u obitelji radnika koji nisu pretjerano simpatizirali tadašnju vlast, ali ta je pobuna bila tiha i time nekako književnosti prikladnija. U novom romanu "Vrtlar i smrt" piše o svom ocu, kroničar je njegove bolesti te naposljetku i umiranja, sa čime se nosi upravo kroz uspomene na djetinjstvo, na očevu spremnost da promijeni posao kada se ne želi pokoriti nečemu sa čime se temeljno ne slaže – na to kako na dan državne parade njegov otac radije u tišini peče paprike. U trenutku raspada Istočnog bloka, Gospodinovu je dvadeset i jedna godina. Dvije su mu se značajne stvari, kaže, tada dogodile. Pad Zida i prijevod Borgesa u Bugarskoj. Možda i više od promjene čitavog sustava, na njegovo je shvaćanje svijeta utjecao upravo taj pisac.

Iako ga na našem prijevodu čitamo kao proznog pisca, u književnost je ušao kroz poeziju. Pisati je počeo kao srednjoškolac, nadahnut pjesmama bugarskih pjesnika Peje Javorova i Nikole Vapcarova. Te je prve pjesme krio; one kasnije donijele su mu lijep književni život.

"Pišete li još uvijek poeziju?"

"O da! Jako to volim. I volim čitati romane koje napišu pjesnici. Svaka rečenica, ma svaka riječ, mora biti važna, mora imati svoje mjesto. A to se osjeti kod pjesnika, naprosto je drugačije."

Iz nacionalne u svjetsku književnost iskoračio je svojim prvim romanom. Godine 1999. objavljuje "Prirodni roman", a život mu se uskoro posve izmjenjuje. Roman je preveden na više od dvadeset jezika i slijedom tih jezika vodi ga po svijetu, zajedno s proznim uspješnicama koje su mu uslijedile.

"Sada sam u Sofiji neko vrijeme, ali to je rijetkost. Živim tamo gdje me knjige odvedu."

"A vaša obitelj?"

"Da, to je uvijek teško. Kada mi je kći bila mala, voljela je svuda ići sa mnom. Bila joj je godina dana kada smo otišli u Berlin, tamo sam boravio dvije godine. Berlin je čudesan, to je bilo dobro doba za živjeti tamo. U New Yorku sam proveo godinu dana, tada kći i supruga bile sa mnom. Naravno da im je to bilo jako drago. A New York je… Berlin svijeta. Puno toga mi je donijela književnost, zaista sam zahvalan. Ali to je usamljenički život. Kako je kći odrastala, htjela je biti doma i sa svojim prijateljima, to je razumljivo. Nije samo do obitelji, nije lako nemati stalno mjesto, svoju mikro-okolinu. Zato često znam sjediti ovako kao ovdje i sam, volim boraviti među ljudima pa i kada ne komuniciram direktno s njima. To je jedna vrsta posredne bliskosti. Bilo je zahtjevno i kada su mi se roditelji razboljeli." Otac mu je bolovao od raka, a nedugo nakon njegove dijagnoze, doznali su i kako mu majka boluje od leukemije. Ona je preminula nedavno, a otac prije dvije godine. "Puno je toga palo na mog mlađeg brata. Uvijek je prisutan osjećaj krivnje, što zbog djece, što zbog roditelja… I to je možda jedna tema za pisanje, jednom."

"A kod kuće ste onda ipak u Sofiji?"

"Da. Nemam drugo. Bugarska je ipak moja zemlja, uz sve svoje probleme. Opterećena nostalgijom, ali to je nostalgija s kojom se još znam nositi."

A u njegovom su dijelu Sofije, nedaleko od mjesta gdje sjedimo, ceste još popločane kaldrmom, a kuće iz doba historicizma i modernizma; u ulicama drvoredi lipa. Čini se kao najbolji dio grada za zvati ga svojim, kažem.

"To je istina. Krajem 19. stoljeća u Sofiju su dolazili češki arhitekti, zato možete vidjeti utjecaj austrougarske arhitekture na ovim zgradama. Tu na uglu je jedna neobična kuća, impresivna bečka secesija, a danas je u njoj Tursko veleposlanstvo. Bio sam unutra kada je gostovao Orhan Pamuk. Dragi su mi slojeviti prostori, to su opet priče, književnost."

U rujnu ide ponovno na rezidenciju, ovaj put na jezero Como. Pitam ga znači li to da radi na nečemu novom?

"Pišem novi roman, barem pokušavam. Zasad je još u bilješkama." Svuda sa sobom nosi notes, dobro dođe upravo u tim samotnim, a posredno ljudskim situacijama. Nosim i ja notes, kažem.

"Pokazat ću vam svoj ako i vi pokažete meni." Dogovoreno. U kratkom prelistavanju, vidim i njegove crteže, kroki isječke vizura gradova.

"Zato ne mogu doći u Zagreb na Festival svjetske književnosti, zbog te rezidencije. A to mi je žao, jako mi je drag taj festival, volim nastupati u Hrvatskoj. To je prva zemlja osim Bugarske u kojoj sam se osjećao prihvaćenim kao pisac. Dolazio sam na festival koji je vodio Roman Simić, ima tome već… i preko dvadeset godina! Roman je sjajan, odlično je to organizirao. Bio sam blizak i s Dubravkom Ugrešić. Često je dolazila u Sofiju, majka joj je bila iz Bugarske. Bilo nam je zajedničko to da smo se voljeli žaliti", smije se. "To je gotovo neka naša slavenska šala. Uvijek je govorila da nas nikada neće shvatiti ozbiljno u svijetu, uvijek ćemo biti, rekla bi, neki tamo istočnoeuropski pisci."

"A gle vas sada…"

"Da… Danas puno putujem s knjigama i znate gdje još ljudi najbolje reagiraju? U Španjolskoj i Italiji. I u Turskoj. To su sve zemlje koje su imale neku vrstu patrijarhalnog nasljeđa. U novom romanu, kada pišem o toj generaciji odsutnih očeva koji nisu pokazivali ljubav, koji su naučeni biti hladnima prema obitelji… To su čitatelji koji razumiju. Iako je svaka od tih država posve drugačija. Pisao sam knjigu s idejom da je to priča o ovom našem društvu, o socijalizmu koji nam je odvlačio te očeve i ostavljao praznine u djetinjstvima… A onda se u priču uvukao i Odisej, ima nešto vječno i opće u tome. To mi potvrđuju i čitatelji. Nikad prije nisam dobivao toliko poruka od ljudi koje je knjiga pomjerila, pišu mi kako im je moje iskustvo bilo značajno u nekom njihovom i sličnom. Osobno je uvijek jače od kolektivnog."

"A vi ste prema svom ocu u knjizi ipak bili nježni…"

"Jesam, ne bih znao drugačije. Bio je i on nježan otac, ali na svoj način." S ocem je proveo zadnje tjedne njegova života, ovdje u Sofiji, u stanu koji ipak zove svojim domom. Tijekom razgovora s ocem, zapisivao je u svoj notes očeve priče, iste one koje je čuo nebrojeno puta kroz život i koje mu je otac ponavljao sve dok je mogao. Kada bi otac zaspao, nastavio bi pisati sam sa sobom. "Bila je to neka vrsta 'prve pomoći' za suočavanje sa smrću, taj je roman pokušaj jednog ponovnog proživljavanja i života i rastanka. I vrtovi nas uče da vrijeme zapravo ne teče linearno, da su ponavljanja nužnost opstanka."

Tako je, čini se, i on sam opstajao ponavljajući svoje priče.

"On je bio zapravo veliki pripovjedač naše obitelji. On i moja baka imali su sposobnost utišati sve oko sebe kada bi krenuli pričati, svi bi zanijemjeli i sve bi se glave okrenule prema njima. Onda bi se prolomio smijeh i opet tišina. Nevjerojatno. Sve što znam o pripovijedanju naučio sam od njih dvoje i Borgesa."

"Ta Šeherazada, moj otac", piše na jednom mjestu u "Vrtlaru i smrti". Ali on sam ipak, usudim se primijetiti, nije klasični pripovjedač i njegovo pripovijedanje zapravo i jest bliže jednoj usmenoj književnosti, to je proza gotovo kao razgovorna, ujedno djeluje nehajno i neplanski prepričanom, takvom da bi pri nekom drugom prepričavanju i pred nekim drugim mogla zazvučati i malo drugačije, a onda ipak, sve je na svom mjestu, nema riječi viška…

"Da, ja sam svakako više stilist. To primjećujem kod dijela književnosti danas, znate, puno toga je površno, pisano kao po formuli. Zna se što prolazi, priča je korektna, nema istraživanja, nema izazova… Mene zapravo ne zanima nikad što će se dalje dogoditi. Uvijek se nešto dogodi. Ali to kako je to ispisano, što se dogodi s riječima… To me zanima. A to je već rijetko, to je pitanje velike književnosti. No to je stvar ovog doba, sve postaje roba." Radi i kao urednik, govori mi, često radi i s mladim autorima i autoricama, zanimljivo mu je promatrati i kako im se, osim pisanja, mijenjaju i stav, način držanja, odnos općenito; koliko zaista sazrijevaju, a koliko tržište nadvlada književnosti. "Imam zaista sjajne izdavače po svijetu i izvrsne urednike, ja se tu ne mogu požaliti, ali zna mi se dogoditi, recimo, da me neki moj urednik pita za nekog mladog autora, češće autoricu. I onda shvatim da nije ni pročitao knjigu. 'Ali trebaju nam takve autorice', znaju mi reći. Pitam kakve? Takve da znaju zauzeti stav, da dobro nastupaju… A što s pisanjem? Teško se mirim s time da u književnosti pisanje postaje sporedno."

Osim proze i poezije, piše i dramske tekstove, autor je i scenarija za kratke filmove, a prema njegovoj je kratkoj priči "Slijepa Vajša" snimljen i kratki animirani film redatelja Teodora Uševa koji je bio nominiran za nagradu Oscar 2016. godine. Isti je redatelj 2019. godine snimio i animirani film prema njegovom drugom romanu "Fizika tuge". Roman je to koji mu je donio i značajne nagrade Angelus te Jan Michelski, ali i potvrdio prethodnim romanom zasluženu poziciju velikog suvremenog pisca.

Novu sezonu u Narodnom kazalištu 'Ivan Vazov' u Sofiji u rujnu će otvoriti upravo predstava prema romanu, redateljice Margarite Mladenova. Kako knjiga poput takve uopće može postati kazalištem, pomislim, iako dakako da sve može ako radi netko tko kazalište zaista razumije. Govori mi kako je prisustvovao probama, glumci su prvo razgovarali o vlastitom djetinjstvu, dijelili su svoje rane strahove i boli, bit će to, kaže, predstava i o svima njima.

"Bili ste nekada u Splitu?" pita me tada. Jesam, odgovaram, upravo sam iz Splita došla u Sofiju.

"A da?! U Splitu sam završio 'Fiziku tuge'. Bilo je to taman nakon sezone, grad je opustio i nije moglo biti boljeg mjesta za to, činilo mi se, to je strahovito melankoličan grad."

"Mislite?"

"Antičke građevine u koje se onako utiskuje novogradnja, pa socijalistički neboderi iznad njih, taj se prostor toliko preklapa da je zadivljujuće. Pa onda kad pogledate same kuće, to kako ih ljudi grade iz različitih materijala, dodaju, nadograđuju, postoji neki protok vremena u svim pravcima. I zalazak sunca tamo iz nekog mi je razloga silno melankoličan. To mi je bila 'Fizika tuge'."

Da, zbilja jest, ne mogu nego se složiti.