Da je živ, Milan Mladenović danas bi napunio 68 godina. Rođen je 21. rujna 1958. upravo u Zagrebu, gradu u kojem je proveo prvih šest godina života i kojemu se poslije uvijek vraćao s posebnom vrstom nostalgije. Obitelj se potom preselila u Sarajevo, a početkom sedamdesetih u Beograd. Tri grada u kojima je odrastao na neki su način odredila i čovjeka koji će desetljećima poslije postati jedan od najvažnijih autora jugoslavenskog rocka.
Prije Ekatarine Velike bili su Limunovo drvo, zatim Šarlo Akrobata, jedan od ključnih bendova jugoslavenskog novog vala, pa Katarina II i naposljetku EKV. Mladenović je tijekom osamdesetih izrastao u mnogo više od frontmena popularnog benda. Njegove su pjesme bile introspektivne, tjeskobne i često mračne, a krajem desetljeća ta se tjeskoba sve manje odnosila samo na osobni život. Zemlja oko njega počela se raspadati, a taj je raspad ulazio ravno u njegove tekstove.
Za njega je to bilo i izrazito osobno pitanje. Majka mu je bila iz Makarske, otac iz Kruševca, a kada se 1989. sve glasnije počelo govoriti o granicama između jugoslavenskih republika, Mladenović je pokušavao zamisliti što bi takva zemlja značila ljudima poput njega. Nije želio, govorio je, doći u situaciju da na putu prema Vinkovcima mora pokazivati putovnicu. A kamo bi u takvoj podjeli pripadao on?
- Ni tamo, ni ovamo! - odgovorio je.
I onda dodao rečenicu koja će samo nekoliko godina poslije zvučati gotovo proročanski: "Žao mi je što se raspadaju neki dečački snovi".
Ti su dječački snovi bili Jugoslavija u kojoj je odrastao: Zagreb, Sarajevo i Beograd nisu mu bili tri odvojena svijeta nego dijelovi jednog života. Danas njegovo ime nosi i ulica u Zagrebu. Grad je inicijativu prihvatio nakon prijedloga da se Mladenoviću oda priznanje kao čovjeku čiji je rad obilježio jednu generaciju i jednu kulturnu epohu, a Ulica Milana Mladenovića nalazi se u Jakuševcu.
Mladenović je umro 5. studenoga 1994., svega nekoliko tjedana nakon što mu je otkriven rak gušteraće. Imao je samo 36 godina. Njegovom smrću prestala je postojati i Ekatarina Velika.
Ipak, možda se čovjek iza pjesama najbolje može upoznati kroz intervjue koje je davao posljednjih pet godina života. U njima se vrlo jasno vidi put od nelagode zbog onoga što dolazi, preko otvorenog užasa zbog rata, do gotovo tvrdoglavog optimizma nekoliko mjeseci prije smrti.
Zagreb 1989.
U travnju 1989. Ekatarina Velika stigla je u Zagreb na početak velike jugoslavenske turneje. U maloj dvorani Doma sportova okupilo se oko tri i pol tisuće ljudi. Bend je odsvirao gotovo dva sata, uz dva bisa, a nakon koncerta novinar Boro Šantić razgovarao je s iscrpljenim Mladenovićem u jednoj od praznih svlačionica. Razgovor je objavljen u Studiju.
Ploče EKV-a tada su se prodavale u četrdeset ili pedeset tisuća primjeraka. Kada ga je Šantić pitao razmišljaju li zbog toga o većoj komercijalizaciji, Mladenović je bio kategoričan. EKV neće raditi pjesme koje ne osjeća samo zato da bi prodao više ploča. Kao primjer naveo je hipotetsku situaciju u kojoj bi ga Goran Bregović pozvao da pjeva s Bijelim dugmetom i obećao mu veliki uspjeh. Ako mu ta glazba nije bliska, rekao je, nikakve "kule i gradovi" to ne mogu promijeniti.
Od stranih bendova posebno je volio XTC. Spominjao je i Echo and the Bunnymen, Deep Purple, Led Zeppelin, Jimija Hendrixa i Ramonese. Ali najzanimljiviji dio razgovora nastao je kada je pitanje došlo do pjesme "Zemlja"
Publika je, govorio je, upravo na nju reagirala najžešće. Nije ga to čudilo. Osjećao je da ljudima doslovno "zemlja izmiče ispod nogu".
Bila je 1989. Rat još nije počeo. Granice još nisu bile zatvorene. Nije bilo opsade Sarajeva, razaranja Vukovara ni izbjegličkih kolona. Ali Mladenović je osjećao da se nešto ozbiljno lomi.
- Nikad mi se nije sviđalo što se događa, a naročito mi se ne sviđa to što se sada događa. Ne bih želio da, na primjer, idemo svirati u Vinkovce i da na ulazu moramo pokazivati pasoše. Moja je majka iz Makarske, a otac iz Kruševca. Što ja da radim u takvoj situaciji!? Ni tamo, ni ovamo! Žao mi je što se raspadaju neki dječački snovi. Nas su sve do petnaeste godine učili nešto što nije istina. I tebe su sigurno! Znaš već, najčišće more, najrazvedenija obala, najbolji sistem i to. Mislim da je kod nas sada pravo vrijeme za punk. Sada treba svirati punk i pjevati No future, ali to se, naravno, neće dogoditi, jer ima previše prepreka i previše problema i previše pogrešnih ljudi na pogrešnim mjestima, previše gluposti... Daj, pitaj me nešto drugo, nemojmo o tome!
Zagrebačku scenu tada je proglasio mrtvom, beogradsku mnogo boljom. Slovensku je smatrao zanimljivom, ali bio je vrlo kritičan prema Laibachu. Njihov je koncept poštovao, ali mu je smetala manipulacija i distanca. Mladenović je sebe vidio sasvim drukčije - kao čovjeka koji djeluje instinktivno, emocionalno.
Intervju je završio kada je menadžer EKV-a ušao u svlačionicu i upozorio Milana da kombi kreće. Bend je odlazio na slavlje nakon uspješnog koncerta. Četiri godine poslije između Zagreba i Beograda više se nije putovalo kao te večeri.
Beograd 1991.: Osjećalo se da će nešto strašno dogoditi
Dvije godine kasnije razgovor je izgledao potpuno drukčije. Mladenović je za magazin Ćao razgovarao s novinarkom Biljanom Šačić povodom albuma Dum Dum. Rat je tada već bio stvarnost. Ono što se 1989. osjećalo u zraku sada je bilo na televiziji, ulicama i bojištima. Mladenović je objasnio da su pjesme nastajale tijekom zime, prije nego što je rat eskalirao. Bend nije znao što će se točno dogoditi, ali osjećali su da dolazi nešto strašno. Zato je Dum Dum tako mračan album.
Govorio je o pritisku, strahu i osjećaju da se približava katastrofa. Ljudi njegove generacije odrasli su u relativno mirnom vremenu. Možda to društvo nije bilo idealno, ali moglo se planirati život, baviti se glazbom, raditi posao koji voliš.
- Sada se život sveo na preživljavanje - rekao je.
Pjesme je objašnjavao jednu po jednu. Naslovni Dum Dum za njega je bio priča o borbi za vlast i beskrupuloznosti ljudi koji je žele. Siguran je govorio o čovjeku koji pred vanjskim kaosom pokušava pronaći sigurnost u uskom krugu bliskih ljudi. Bledo je opisao kao izrazito tužnu i nježnu pjesmu o osobi koja ostaje sama.
Zanimljivo je koliko je pritom odbijao mistiku koja ga je okruživala. Kada ga je novinarka pitala o čestom motivu neba u njegovim pjesmama i znači li to da je religiozan, odgovorio je da nije. Nebo mu je bilo simbol nečega zajedničkog i iskonskog - života, prirode, ljudi, mora i kamenja. Kada ga je novinarka pitala o djetinjstvu, vratio se upravo Zagrebu. Ondje je živio prvih šest godina i čuvao, rekao je, vrlo lijepe, dječje uspomene - parkove i igru. Zatim je došlo Sarajevo: škola, nogomet, prijatelji i ulične tučnjave. Poslije Beograd. A onda pitanje budućnosti.
Tu je 1991. već bio mnogo pesimističniji nego dvije godine ranije. Više nije znao hoće li se stvari popraviti ili će uslijediti potpuna katastrofa. Najviše ga je užasavalo to što je politika prodrla u svaki dio života - glazbu, kazalište, posao i privatnost.
Na pitanje zašto više nema Jugoslavije nije ponudio veliku povijesnu teoriju.
- Zbog ljudske gluposti - odgovorio je.
Od rock zvijezde do antiratnog simbola
Rat je Mladenovića potom pretvorio u jednu od najprepoznatljivijih antiratnih figura tadašnje rock scene. S članovima Partibrejkersa i Električnog orgazma osnovao je Rimtutituki, projekt nastao s jednom vrlo jasnom porukom - protiv mobilizacije i rata. Njihov "Slušaj ’vamo" postao je jedan od simbola rock otpora ratnoj psihozi.
U vremenu kada je dio javnosti, uključujući i dio rock scene, prihvaćao nacionalističku retoriku, Mladenović je išao u suprotnom smjeru. Nije se uklapao ni u jednu nacionalnu ladicu, a možda upravo zbog toga danas tako dobro funkcionira kao simbol generacije čiji je zajednički prostor nestao pred njihovim očima. Njegova poznata želja bila je jednostavna: probuditi se i otkriti da je ponovno 1990. te da je sve što je uslijedilo bilo samo ružan san.
1994.: Posljednji intervju
Najpotresniji intervju danas je, međutim, onaj posljednji. U kolovozu 1994. razgovarao je s Miljanom Aksić. Dio razgovora objavljen je u Večernjim novostima, a cijeli je intervju nakon njegove smrti u studenome iste godine izašao u časopisu Ritam pod naslovom "I muzika je poruka". Ironija je u tome što taj razgovor nije intervju čovjeka koji se oprašta. Upravo suprotno. Mladenović govori o budućnosti.
EKV je tijekom ljeta svirao niz koncerata. Publika je bila dobra, bend raspoložen, a među ljudima pred pozornicom pojavila se nova generacija koja je početkom osamdesetih bila premlada da bi uopće mogla pratiti novi val. Mladenović je tada rekao da ima "osjećaj nekog novog početka". Plan je bio ući u studio u rujnu. Želio je uključiti i glazbenike iz drugih bendova. Smatrao je da su EKV, Električni orgazam i Partibrejkersi prerasli mladenačku fazu međusobnog natjecanja - tko će napraviti bolju ploču, tko će odsvirati bolji koncert. Sada su jedni drugima pomagali.
Te je godine ostvario i jedan od svojih posljednjih velikih projekata. Otputovao je u Brazil gdje je s Mitrom Subotićem Subom i brazilskim glazbenicima radio na projektu Angel’s Breath. Brazil ga je fascinirao.
- Brazil je ogromna i predivna zemlja koja iz naše perspektive izgleda kao druga planeta. Zaljubio sam se u te ljude koji tako skladno žive jedni sa drugima i sa prirodom. Crnci, Indijanci, Japanci, Njemci, Talijani, svi žive zajedno. Žive pošteno i ne djele se. Među njima nema rasizma. Brazil je siromašna zemlja, ali ljudi zbog toga nisu nesretni. Mislim da bi od njih i mi mogli naučiti kako biti tolerantniji i opušteniji, rekao je.
Nikada nije razmišljao da trajno ode iz zemlje. Mnogi njegovi prijatelji već su bili otišli. Rat, sankcije, ekonomski slom i izolacija ispraznili su čitavu generaciju. Mladenović je, međutim, objašnjavao da se glazbom bavi upravo zbog ljudi i prostora iz kojeg je potekao.
- Ovdje je razlog zbog kojega se bavim glazbom - ova zemlja, ovi ljudi. To su lijepi, pametni, zanimljivi, drugačiji ljudi. Postoje ovdje i oni drugi - glupi i ružni, pa to stvara jedan emotivni naboj koji te hrani i tjera dalje da nešto učiniš, nešto promijeniš zbog onih koji su dobri. Bez obzira na sve, ovo je zemlja u kojoj bi nam svima moglo biti dobro, samo kada bismo se dobro organizirali. Neću zato nikamo otići, ali ću sigurno putovati kako bih upoznao i nešto što je drugačije.
Nije dočekao planirani ulazak u studio. Nakon posljednjih koncerata zdravstveno stanje naglo mu se pogoršalo. Umro je tri mjeseca nakon ovog razgovora.
