U mirnoj, gotovo pustoj ulici u Beču, koja i sama pomalo podsjeća na kadrove iz istoimenog filma, nalazi se Muzej “Treći čovjek” (njem. “Dritte Mann” Museum). Riječ je o turističkoj atrakciji koja posjetiteljima otvara prozor u svijet spomenutog klasika, ali i austrijske povijesti te onog Beča koji su nakon Drugog svjetskog rata oslobodile savezničke sile i koji je tada bio mjesto poraza, siromaštva, straha, ali i bezbroj priča, kako filmskih, tako i onih stvarnih.

“Početkom 90-ih počeo sam skupljati predmete povezane s ‘Trećim čovjekom’. Od otvorenja muzeja 2005. godine moja je zbirka dobila značajan zamah. Najviše se ističu originalna citra korištena u filmu, kopije scenarija članova filmske ekipe, filmske kamere i nadgrobni spomenik koji se ističe u scenama snimljenima na groblju. U našoj zbirci našao se i kinoprojektor iz toga vremena, isti onaj model koji se koristio u bečkim kinima 1950. godine, odnosno u godini premijere. Kao posljednje, ali ne manje važno, u kolekciju je integrirana i opsežna dokumentacija o ratnom i poslijeratnom Beču. Sveukupno je izloženo više od 3.200 eksponata iz više od 30 država, i to samo originali”, kaže nam s ponosom Gerhard Strassgschwandtner.

Muzej je nastao kao ideja dvoje entuzijasta, Gerharda i njegove supruge Karin Höfler. Sami su prikupljali sve izloške, sami su osmislili čitav koncept, sami rade na proširenju kolekcije, a ljubav koju su uložili u ovaj projekt osjeti se na svakom koraku.

“Žene udane za kolekcionare trebale bi imati na umu ovo ozbiljno upozorenje: ako vaš suprug ikada odluči ukrasiti vaš ured filmskim plakatima, budite na oprezu! Ako ga se ostavi bez nadzora, moglo bi se dogoditi da se niotkuda pojavi veliki kinoprojektor, a vaš radni stol preselit će se u vaš stan. Odjednom ćete shvatiti da ste se nesvjesno pretvorili u direktoricu muzeja i iznenadit ćete se kada otkrijete da ste dizajnirali čitav interijer muzeja, njegovu web stranicu te čak i katalog! A najstrašnije od svega je što ste sve to napravili potpuno svojevoljno”, šaljivo ističe Karin Höfler.

Ulazim u prvu prostoriju u kojoj su zidovi ispunjeni kadrovima iz filma i portretima glumaca (Josepha Cottona, Orsona Wellesa, Alide Valli te brojnih drugih), a među njima se nalaze i scenarist Graham Greene te redatelj Carol Reed. Prije pisanja scenarija Greeneu je austrijska prijestolnica bila nepoznanica. Tamo je prvi put otputovao tek 1948. godine, nakon što mu je producent Alexander Korda predložio da napiše scenarij o životu u gradu na koljenima. Za bečku podzemnu mrežu, koju upoznajemo u klimaksu filma, Greene je pak saznao od svojeg prijatelja Harolda “Kima” Philbyja, visokopozicioniranog pripadnika Britanske tajne službe (MI6), koji je kasnije postao ozloglašen po tome što je bio dvostruki agent KGB-a. Philby je sudjelovao u Austrijskom građanskom ratu 1934. godine, a u podzemnim tunelima skrivao je članove Komunističke partije i njezine simpatizere. Greene ga je ovjekovječio u liku Harryja Limea (Orson Welles). Philby je 1963. godine pobjegao u Moskvu, a Greene je unatoč veleizdaji 1968. napisao predgovor njegovoj autobiografiji “Moj tihi rat”.

U muzeju se može vidjeti i nekoliko primjeraka nacrta scenarija. Prvi od njih pripadao je Joyceu Hedgeru, tajniku Carola Reeda, i upravo je on korišten tijekom snimanja u Beču. Drugi nacrt rezultat je brojnih diskusija Grahama Greenea, Alexandera Korde, Carola Reeda i legendarnog američkog producenta Davida O. Selznicka, a primjerak finalne verzije koji se čuva u muzeju pripadao je kamermanima Trevoru Howardu i Jacku Causeyu. Snimanje u Beču trajalo je od 29. prosinca 1948. do 31. ožujka 1949. godine. Prema sjećanjima Hugha Percevala, jednog od producenata filma, snimanje je ponekad trajalo 24 sata u komadu, zbog čega su on i Carol Reed samo povremeno mogli zadrijemati na nekoliko minuta, a ruski vojnici jednom su ih prilikom pokušali protjerati iz sovjetske zone. Dok je Perceval razmjenjivao uvrede s vojnikom, Reed je nastavio snimati, nakon čega su brzo pobjegli u hotel. Tijekom snimanja u podzemnim tunelima, glumci i svi ostali koji su radili na filmu nisu imali vremena za normalne pauze za ručak te im je hotelsko osoblje u tunele donijelo stolove sa stolnjacima i stolice. Obroke su tako imali na poprilično neugodnoj lokaciji, no bečko je podzemlje, kako je istaknuo Perceval, bilo bez mirisa, poput postaja podzemne željeznice.

Drugi dio muzeja pak započinje prostorijom posvećenom plakatima filma iz 40-ih i 50-ih godina (kojih u muzeju ima više od 80 i koji dolaze iz čak 25 različitih država) i skladatelju Antonu Karasu, čija se citra također nalazi u muzeju. Riječ je o istom onom instrumentu koji se pojavljuje u uvodnoj špici i koja na rubovima još ima tragove paleži od cigareta (Karas ih je, navodno, pušio 60 na dan i redovito bi ih, kad je svirao, položio na citru). Nakon uspjeha filma Karas je otvorio i vlastiti wine bar “Treći čovjek” koji je radio od 1954. do 1966. godine. U istoj prostoriji nalazi se i ranije spomenuti kinoprojektor iz 1950. godine, uistinu monumentalna naprava s izuzetno dugom filmskom vrpcom uz pomoć koje posjetitelji mogu vidjeti i kratak isječak iz filma. Iduća prostorija posvećena je nezaboravnom Orsonu Wellesu te sadrži brojne fotografije iz njegovih filmova, ali i one iz privatnih arhiva. U toj se prostoriji može poslušati i intervju s Ojom Kodar (rođenom kao Olga Palinkaš), hrvatskom glumicom, redateljicom, scenaristicom i kiparicom te dugogodišnjom ljubavnicom i muzom Orsona Wellesa.

Treći dio muzeja prikazuje kolaps Beča. Naime, Moskovskom deklaracijom iz 1943. godine Austrija je proglašena prvom žrtvom Hitlerove agresije, a nakon što je sovjetska vojska 13. travnja 1945. godine oslobodila grad, vlast u njemu podijeljena je između Sovjeta, Britanaca, Amerikanaca i Francuza. Posljednji dani Drugog svjetskog rata, dolazak sovjetskih vojnika i bijeg njemačkih vojnika zabilježeni su na seriji od čak 400 fotografija, čiji je autor nepoznat, no zna se da su neke od njih snimljene s prozora stana u Gumpendorfer Strasse, vrlo vjerojatno istog stana u kojem je nepoznati fotograf živio. Rijetko gdje je Beč toga vremena prikazan tako detaljno i tako vjerno kao u “Trećem čovjeku”. Od međunarodnih patrola, popularno prozvanih “Četvorica u džipu” (vozač je uvijek bio Amerikanac, na suvozačkom mjestu sjedio je Britanac, iza vozača Francuz, a iza suvozača Sovjet), do siromaštva, gladi i procvata crnog tržišta. Sve to savršeno je prikazano na filmu, a jednako tako savršeno i u muzeju, preko niza fotografija, novinskih isječaka i propagandnih plakata.

Tijekom Hladnog rata Beč za Ameriku postaje mjesto političke i vojne važnosti te pritom čine sve kako Austrija ne bi potpala pod komunistički utjecaj. Marshallov plan kasnije će pomoći Austriji da se oporavi od rata. Britanski vojnici pak već u travnju 1943. godine pripremaju memorandum “Budućnost Austrije” te upravo oni početkom 1945. godine predlažu podjelu na četiri zone. Sjedište britanske vlasti bilo je u palači Schönbrunn sve do 1948. godine, kada je palača vraćena austrijskoj vladi, a boravak Britanaca u Beču karakterizirala je i politika denacifikacije stanovništva, u filmu prikazana preko lika Crabbina, koji predstavlja “Cultural Re-education Section”. Krajem 1944. godine oslobođena je i Francuska te njezini vojnici također ulaze u Austriju kao pobjednička vojska. Tijekom svojeg boravka u Beču, francuske vlasti naglašavale su da dolaze u miru, a na ulazima u njihovu zonu u gradu stajale su table s natpisom “Autriche, pys ami” (hrv. “Austrija, prijateljska država”).

Četiri su velike sile tada na vlasti, a grad se raspada, doslovno i metaforički. Vlada glad, sve do 1953. godine na snazi je posebna preraspodjela hrane, za svakog stanovnika određeno je da će dnevno dobiti 891 kaloriju, a 1946. godine taj broj raste na 1200 kalorija (za usporedbu, podatci o kalorijskim potrebama iz 2000. godine propisuju 2900 kalorija za muškarce i 2300 kalorija za žene). Stanovnici postaju ovisni o međunarodnoj pomoći te u organizaciji Švicarskog Crvenog Križa više od 30.000 djece odlazi u udomiteljske obitelji u Švicarskoj (“Butter Children”), gdje ostaju otprilike tri mjeseca. Skupine djece odlaze i u druge države, primjerice u Švedsku, a procjenjuje se da ih je ukupno poslano više od 80.000. Međunarodna pošta i međunarodni telefonski pozivi ostaju cenzurirani sve do travnja 1953. godine. Raste i crno tržište, jedini izvor hrane za velik broj stanovnika, na kojem se trguje dragocjenostima koje se mijenjaju za hranu i lijekove. Zanimljivo je kako je upravo u periodu kada je Graham Greene boravio u Beču, pao lanac krijumčara i ilegalnih trgovaca penicilinom, što je njemu zasigurno poslužilo kao inspiracija za scenarij jer Harry Lime ilegalno trguje upravo penicilinom. Od svibnja 1945. godine uvedena je obavezna registracija za sve članove nacionalsocijalističke stranke, kojih je bilo otprilike 530.000 i kojima je bilo zabranjeno kandidirati se na novim izborima.

Takav život traje do 15. svibnja 1955. godine, kada je u palači Belvedere potpisan sporazum za ponovno osnivanje nezavisne i demokratske Austrije (potpisale su ga austrijska vlada i četiri savezničke sile koje su povukle svoje trupe u roku 90 dana). Osnovne točke sporazuma bile su zabrana ujedinjenja s Njemačkom, zabrana širenja nacističke propagande te obaveza plaćanja odštete SSSR-u (u iznosu od 150 milijuna dolara u roku šest godina).

Tako završava to poslijeratno poglavlje u bečkoj i austrijskoj povijesti (o kojem se u muzeju više može saznati iz svjedočanstava običnih ljudi koji su tada živjeli u Beču), no treći dio muzeja krije i jedno iznenađenje. Tamo se, naime, nalazi i dio posvećen filmu “Treća žena” Zorana Tadića iz 1997. godine, hrvatskoj verziji “Trećeg čovjeka” u kojoj glavne uloge tumače Alma Prica, Vedran Mlikota, Ena Begović i Filip Šovagović.

Izlaz iz muzeja ponovno me vodi na onu istu mirnu, gotovo pustu ulicu, no više je nije moguće gledati istim očima. Ako je prije ulaska u muzej samo podsjećala na kadar iz filma, sada djeluje kao njegov esencijalni dio. Jer upravo je o tome u filmu i riječ. Nije Harry Lime taj koji nosi svu bit i snagu “Trećeg čovjek”, nije to ni Holly Martins. Ono što “Trećeg čovjeka” čini toliko specifičnim i posebnim upravo je Beč, sa svim svojim ulicama, trgovima i podzemljem. Ulice poput one u kojoj je smješten Muzej “Trećeg čovjeka” mjesta su na kojima se prelamala povijest, na kojima su se proživljavale brojne traume, ali i stvarala sjećanja na jedan razoreni i podijeljeni poslijeratni svijet, koji nam danas ponovno visi nad glavama.