"Zašto Pariz, zašto ne Rim, London, New York, Rio de Janeiro, Berlin? Što je to što Pariz čini posebnim, što on ima, a drugi nemaju? Zašto njegova privlačnost i karizma ne slabe, zbog čega ne izlazi iz mode? Jesu li njegovi aduti arhitektura i povijest? Moda? Slavne ličnosti? Filozofi, književnici, umjetnici? Restorani, zgodne Parižanke i druge djevojke i žene koje su se doselile u Pariz? Noćni život?", pitaju se autori u uvodnom dijelu knjige. "Odgovor je naravno kompleksniji, uključuje sve nabrojano, ali i puno više od toga", odgovaraju,

Pokušat ću, kronološkim redom, izdvojiti samo neke fenomene kojima autori pokušavaju odgonetnuti "enigmu Pariz", pri čemu ću svjesno izostaviti neke, poput studentskih demonstracija iz 1968. godine, Deklaracije o pravima čovjeka i građanina, Francuske revolucije, Marseljeze, Louvrea, Pariške komune, mode, Francuske akademije, Trijumfalnih vrata, Eiffelova tornja, metričkog sustava, Pont Neufa, o slavnim umjetnicima koji su u jednom periodu svog života živjeli u Parizu, Sorbonnei i brojnim drugima, o kojima se manje-više sve zna, a staviti fokus na neke manje poznate fenomene:

Atila

Pariz su pokoravale brojne vojske, od Rimljana do nacističkog Wehrmachta, ali ga je jedna, možda najstrašnija sila u povijesti čovječanstva, čudesno zaobišla: "U proljeće 451. hunski vođa Atila krenuo je s vojskom u pohod na rimsku provinciju Galiju. Nakon što je spalio gradove Metz i Strasbourg, krenuo je na Pariz, čiji su stanovnici u panici izbjegli iz grada. Prema legendi, u to vrijeme u Pariz je stigla pobožna djevica po imenu Geneviève. Počela je građane uvjeravati da će Pariz biti pošteđen i da joj je to Bog objavio. Narod joj nije odmah povjerovao, smatrajući je naivnom, ali je, doista, nakon njezinih molitava Atila odlučio zaobići Pariz te je udario na Orléans, koji je strašno stradao".

Katedrala Notre-Dame

Izgradnju katedrale Notre-Dame, koja se gradila gotovo dvije stotine godina, potaknula su teološka učenja iz 12. stoljeća koja su pratila novi vidovi pobožnosti, usmjereni na Kristovu ljudskost: "Stoga se razvija marijanski kult - kult Djevice Marije. Štuje se Marija kao univerzalna posrednica (universalis mediatrix) i pomiriteljica (reconciliatrix) između Boga i vjernika, supatnica u zemaljskim nevoljama i zagovarateljica kod Krista. Ona sudjeluje u otkupljenju čovjeka i njegovih grijeha". Takva vjerovanja su svoj izraz našla u likovnoj umjetnosti i arhitekturi, a to je potaknulo pariškog biskupa Mauricea de Sullyja, koji je 1163. srušio katedralu Saint-Etiennea na Île de la Citeu kako bi sagradio novu, "koja će svjedočiti vjeru i odanost kraljevstva kršćanstvu, a ujedno simbolizirati i moć crkve kao institucije".

"Legenda kaže da se De Sullyju ukazala nova, golema pariška katedrala te ju je nacrtao na zemlji ispred tadašnjeg zdanja - zato je stara katedrala morala biti srušena."

Francuski kralj Luj IX. kupio je u 13. stoljeću u Carigradu krunu od trnja kojom je Krist navodno okrunjen i s kojom je umro na križu, a uz nju još dvadesetak drugih relikvija, za koje je ukupno isplaćena polovina godišnjih prihoda kraljevine: "Kad je 1239. stigla u Pariz, relikvija je izazvala oduševljenje. U svečanoj procesiji, u nazočnosti kralja i tisuća hodočasnika, položena je u katedrali Notre-Dame. Kralj je za tu priliku obukao jednostavnu tuniku, nalik onoj koju je nosio Krist, i bosonog u pratnji svećenika i dvorjana, koji su također bili bosi, predvodio povorku s relikvijom do katedrale Notre-Dame. Pariz je u očima srednjovjekovne Europe postao 'novi Jeruzalem' i centar pobožnosti".

Kuga

Europu je polovinom 14. stoljeća poharala crna kuga, koja je ubila gotovo trećinu europskog stanovništva, a proširila se na Europu iz središnje Azije. U Parizu, koji je tad brojio oko 200.000 stanovnika, dnevno je umiralo oko 800 ljudi. Kuga je u gradu, ovisno o podacima, usmrtila između 40 i 80 tisuća ljudi: "Najveći problem je pokapanje tijela. U početku se kopaju jame uz najstarije gradsko groblje - cimetière des Innocents - koje se nalazi nedaleko od tržnice Les Halles. Tijela se prevoze na kolima naslagana jedno na drugo i bacaju u zajedničku grobnicu. No vrlo brzo ponestaje prostora. Na kraju, grad unajmljuje brodove kojima se svakodnevno dovozio svježi kruh iz gradića Corbeilles te se tijela umrlih ukrcavaju u pariškoj luci i voze nizvodno izvan grada kako bi ih se spalilo i zakopalo".

'Grad svjetla'

Pariz su tijekom stoljeća nazivali mnogim imenima, ali onaj najpoznatiji, koji se koristi i danas, je "Grad svjetla". Pariz je ovaj nadimak dobio još u 17. stoljeću: "Policijski namjesnik Gabriel Nicolas de La Reynie je 1669. naredio da se sve ulice trebaju osvijetliti, kako bi se spriječilo kretanje lopova i prosjaka. Uskoro je i najmanja gradska ulica imala svijeće u fenjerima na pročeljima kuća, a građani su imali obavezu paliti svijeće na prozorima. Osvijetljeni grad fascinirao je putnike i goste pa su ga uskoro prozvali Gradom svjetla".

Francuska kuhinja

Neki kulinarski stručnjaci, što je podatak koji sam negdje pročitao i ne znam koliko je točan, govore kako u svijetu postoje samo dvije autonomne kuhinje: meksička i francuska. Francuska kuhinja stvorena je u Parizu, na kraljevskom dvoru, u vrijeme Luja XIV.: "Raskoš i bogatstvo kraljevskoga stola ogledalo je raskoši i snage države. Uspostavljena su pravila o tome što je 'dobar okus' hrane i namirnica, kao i načini pripremanja, posluživanja i konzumacije. Objavljeno je i pedesetak knjiga recepata koje su već tad prevedene na strane jezike. Francuska kuhinja postaje izvozni proizvod. Versailles sljedećih 100 godina postaje kulinarski laboratorij u kojemu se eksperimentira s namirnicama, tehnikama i kombiniranjem okusa. Teletina, perad i riba zauzimaju središnje mjesto. Umaci od pečenja odvajaju se i serviraju uz priloge. Povrće postaje glavni prilog jelima. Grašak, šparoge, artičoke, cvjetača, prokulica, kao i mrkva, repa, krumpir, tikvice i koraba se kuhaju, pirjaju i pasiraju. To je novitet jer do tada je sve što raste u zemlji ili na zemlji smatrano prljavim i nedostojnim kraljevskoga stola".

Higijena u 18. stoljeću

"Parfem", kultni roman njemačkoga pisca Patricka Süskinda iz osamdesetih, započinje opisom smrada koji je vladao u Parizu tog vremena. Razlog je bio taj što su se otpadne vode, smeće i fekalije bacale neposredno na ulicu ili u Seineu: "U Seinei su završavali i ostaci zaklanih životinja, kao i otpadne vode nakon prerade kože i bojenja tkanina. Parižani su bili svjesni da je voda iz Seine zagađena i da je nije preporučljivo piti". Svemu tome pridonijele su i loše higijenske navike Parižana: "Do 18. stoljeća se voda, pogotovo topla, percipira kao izvor zaraze i sredstvo širenja bolesti. Razlog su brojne epidemije kuge i vjerovanje da se bolest širi vodom koja kroz pore na koži ulazi u tijelo. Vjerovalo se i da voda uzrokuje gubitak životne snage, imbecilnost i pobačaj. Kupanje i pranje se izbjegavaju upravo zbog toga. U modi je tzv. suha toaleta - tijelo se prebriše tkaninom pošpricanom parfemom kako ne bi širilo neugodne mirise. Čitav Versailles smrdi - tvrde današnji historičari, ali jednako tako tvrde da u to vrijeme higijena kao riječ praktički ne postoji, a pojam čistoće nema ista značenja kao danas". To se promijenilo polovinom 18. stoljeća, nakon otkrića mikroorganizama: "...do polovine 18. stoljeća u obrazovanim je krugovima već općeprihvaćena činjenica da voda nije 'štetna', pa se i ne izbjegava, nego, naprotiv, kupanje postaje navika. Bogati Parižani plaćaju nosača vode da im nosi vodu u kantama kako bi napunili metalne kade. Ostali, siromašniji, kupaju se u gradskim kupalištima koja se tih godina otvaraju. Seljaci iz okolnih sela se, pak, kupaju u rijeci, potoku ili jezeru ili griju vodu na štednjaku i kupaju se u koritu".

Giljotina

Drugu fazu Francuske revolucije obilježio je revolucionarni teror. Jedan od simbola tog terora bila je giljotina, mehanička naprava kojom su se odsijecanjem glave izvršavala pogubljenja. Dobila je ime po izumitelju, liječniku Josephu-Ignaceu Guillotinu. Ironijom sudbine, kralj Luj XVI., koji ju je odobrio, tri i pol godine kasnije bio je pogubljen na giljotini: "Kralj nije podvrgnut redovnom sudskom postupku pred građanskim sudom, nego su mu sudili zastupnici u Konventu. Naposljetku je Luj XVI. osuđen na smrt tijesnom većinom glasova i pogubljen na današnjem Place de la Concordeu 21. siječnja 1793. godine. Paradoks je da je baš Luj XVI. dovršio izgradnju i uređenje tog velikog trga koji je nazvan po njegovu prethodniku - Place Louis XV., a giljotina se nalazila uz podnožje velikog konjaničkog spomenika tog istog Luja XV.". Prvo pogubljenje giljotinom izvršeno je u travnju 1792. godine. U sljedeće dvije godine giljotinirano je u Parizu više od dvije tisuće ljudi, među kojima su bili kraljica Antoaneta te revolucionarni vođe Danton i Robespierre. Izvršenje smrtne kazne na giljotini, koje je obilježilo dio francuske i povijesti Pariza, službeno je ukinuto 1981. godine. Posljednje pogubljenje na giljotini izvršeno je 1977. godine.

Boem

Izraz "boem" u francuskom jeziku pojavio se u 17. stoljeću. Opisuje osobu koja ne živi prema pravilima društva: "Francuska akademija 1835. bilježi upotrebu fraze 'živjeti kao boem, voditi život boema'. Ona opisuje novi društveni tip koji se pojavio u Parizu. Obično su to bili studenti ili umjetnici, ljudi slobodnih profesija, bez novca i zaposlenja, ležerni, bučni, lijeni, prezreni prema standardima srednje klase. Nosili su odjeću koja je odudarala od pravila, ležernu i kitnjastu, kako bi se isticali u gomili". Naziv "boem" u početku je označavao Rome koji su emigrirali u Francusku iz istočne Europe u 15. stoljeću i za koje se pogrešno vjerovalo da dolaze iz Češke (Bohemie).

Fotografija

Pariz je, uz sve drugo, i rodno mjesto moderne fotografije. Nastala je 1839. godine, kad su Louis Daguerre i Nicephorea Niepce prezentirali u Francuskoj akademiji svoj izum dagerotipije, koji je Akademija potom otkupila: "Ubrzo dagerotipija postaje jedno od najpopularnijih otkrića o kojemu svi pišu i pričaju. Smatraju to magijom, čudom. Svi se žele fotografirati, ali mnogi žele i posjedovati tu veliku drvenu kutiju na nogama koja zauvijek bilježi trenutke onakvima kakvi su bili u tom času. Ubrzo se dagerotipija tehnički razvija i nastaje fotografija koja se može umnožavati, a izrađuje se u kratkom vremenu".

Intelektualac

Pojam intelektualac prvi se put počeo koristiti u Parizu 1880-ih, i to u književnoj kritici: "Međutim, u društvenom, političkom smislu 'intelektualac' je rođen s Dreyfusovom aferom i u tom se značenju iz francuskog proširio u druge jezike i kulture. Riječ 'intelektualac' tih je godina zamijenila stoljećima poznatu riječ i osobu 'filozofa', koji je svoja promišljanja razvijao unutar mnogo užeg konceptualnog okvira. Ukratko, intelektualac je 'mislilac' koji javno djeluje kao moralna i humana snaga u javnoj sferi. Jean-Paul Sartre definira intelektualca kao 'osobu koja se miješa u ono što ga se ne tiče', koja je svjesna svoje individualne odgovornosti u datoj situaciji i koja, odbijajući biti suučesnik u šutnji u odnosu na počinjene nepravde ili zločine - govori i piše".

Erotska fotografija

Izumom fotografije pojavio se novi medij koji je najširoj publici prikazivao polunaga ili naga tijela "pariških gospođica": "U početku fotografija prikazuje gola tijela koja ispružena na sofi imitiraju sliku neke mitske boginje ili odaliske, a kasnije su to već izazovne poze koje otkrivaju sve ono što je zabranjeno - erotska fotografija postaje prava pornofotografija. 'Pariške razglednice' - kako su ih popularno zvali – nisu se, naravno, slale poštom jer bi bile zaplijenjene. Umjesto toga, prodavale su se na kioscima ili direktno na ulici te vrlo brzo postaju unosan izvozni proizvod za kojim luduju prvo Britanci, a onda i Amerikanci".

Henri Desire Landru

Jedan od najpoznatijih masovnih ubojica u povijesti bio je Parižanin Henri Desire Landru, koji je u Parizu, tijekom Prvog svjetskog rata, nakon rastave, počeo tražiti bogate udovice, kojih je u to doba, zbog masovne pogibije vojnika, bilo iznimno mnogo: "Prvu je žrtvu upoznao u parku Luxembourg, a potom ih je pronalazio u rubrikama 'usamljena srca' pariških novina. Kasnije je ustanovljeno da je bio u kontaktu s najmanje 283 žene, ali neke od njih nije zaveo, neke od njih su imale rodbinu i prijatelje s kojima su se intenzivno družile, pa nije htio riskirati, neke pak nisu imale vrijednu imovinu. One koje bi zaveo i koje su mu omogućile pristup imovini bi ubio, raskomadao i spalio u kuhinjskoj peći. Od početka 1915. do 1919. ubio je deset žena i sina jedne od njih". Uhićen je 1921. godine, osuđen na smrt i pogubljen na giljotini: "Njegova slava posmrtno se još dodatno proširila, postao je zvijezda, jedan od mračnih tipova francuske prijestolnice u vrijeme rata".

Hrvati u Parizu

Završit ću, čime sam svjesno narušio kronologiju, poglavljem o Hrvatima u Parizu. Prvi Hrvat za kojega se zna da je posjetio Pariz bio je Herman Dalmatin, "jedan od pionira hrvatske znanosti koji je u Parizu boravio od 1134. do 1135. i slušao glasovitog Thierryja iz Chartresa te prijateljevao i putovao od Bliskog istoka do Španjolske s isto tako poznatim Robertom iz Kettona".

Mnogo kasnije, krajem 13. i 14. stoljeća, u Pariz su došli Augustin Kažotić, potom Juraj iz Slavonije, koji će u Parizu ostati desetak godina: "U drugoj polovini 15. stoljeća barem je petnaestak poznatijih hrvatskih intelektualaca boravilo u Parizu. U sljedećim stoljećima bit će ih neusporedivo više". Književnik i političar Eugen Kumičić bio je prvi hrvatski umjetnik u modernom razdoblju koji je dulje boravio u Parizu. U Pariz je otputovao 1875. godine na dvogodišnji studijski boravak. Nakon njega, u Pariz se 1876. doselio 21-godišnji slikar Vlaho Bukovac: "Još kao student 1878. izlaže na pariškom Salonu.

U Parizu mnogo radi i karijera mu ide u dobrom smjeru. Na nagovor istaknutih ličnosti hrvatskog javnog života i kulture (Franje Račkoga i Izidora Kršnjavija) te uz obećanje i narudžbe svojih djela, vraća se u Hrvatsku, u Zagreb, gdje će, između ostaloga, raditi i monumentalni zastor HNK". Slikar Josip Račić stigao je u Pariz 1908. godine: "U sljedećim mjesecima napravio je seriju akvarela s motivima pariških mostova, avenija i parkova. U lipnju je nađen mrtav, s pištoljem u ruci, u hotelskoj sobi u sirotinjskom hotelu u Rue de l'Abbé-Grégoire (6. arr., metro Rennes), jedva navršivši 23 godine. Razlog samoubojstva po svemu je sudeći bila neimaština".

Osim pobrojanih, u Parizu su jedno vrijeme boravili Stjepan Radić, Nikola Tesla, Josip Broz Tito, kipar Miroslav Kraljević, Miroslav Krleža, Tin Ujević... Ipak, najveći "Parižanin" među Hrvatima je nesumnjivo bio Antun Gustav Matoš, koji je u Parizu boravio pet godina i koji je u hrvatskoj kulturi stvorio mit o Parizu koji je obilježio hrvatsku kulturu 20. stoljeća.

"Iako je i prije Matoša u hrvatskoj književnosti i kulturi bilo velikih frankofila i parizofila, u urbanu topografiju hrvatske književnosti Pariz ulazi na velika vrata zahvaljujući upravo njemu. A. G. Matoš je u hrvatskoj kulturi stvorio mit Pariza. Bez obzira na sve nedaće koje je u Parizu proživio, 'Grad svjetlosti' je za Matoša 'najkulturniji', 'najduhovitiji' i 'najnonšalantniji' grad. Da ga kojim slučajem zadesi potres, proguta rat ili vulkan, svijet bi - piše Matoš - 'izgubio najljepšu svoju krunu, najagilniji faktor kulture i harmonije, a čovječanstvo bi nekoliko stoljeća svog napretka izgubilo'. Matoš je idealizirao Pariz, stvorio je sliku idealnoga grada - 'Pariz je /.../ nešto živo, organsko - ličnost, najveća ličnost današnjeg svijeta' - te riječi najbolje opisuju Matošev idealizirani Pariz koji uspoređuje s 'jedinom koketom na svijetu koja kanda nikad ostarjeti neće'."

Kraj prvog dijela