Osam godina bila je intendantica u zagrebačkom HNK i ostat će upamćena kao prva žena na tome mjestu u povijesti ove kazališne kuće, a nakon izbora završit će osmomjesečni mandat na mjestu zamjenice ministra kulture. 

Unatoč tome što je teatrološka znanstvenica i publicistkinja, u čiju je biografiju upisan niz projekata u kojima je sudjelovala, kao i nagrada za znanstveni rad, dr. sc. Ani Lederer neprestano su spočitavali da su joj za oba imenovanja bile presudne njezine privatne veze.

Uoči izbora na Odsjeku za povijest hrvatskoga kazališta pri HAZU, rezimirala je dosadašnji rad u ministarstvu.

Prošli tjedan bili ste na zatvaranju 67. Dubrovačkih ljetnih igara. Kako biste ocijenili ovogodišnje izdanje? Po čemu mislite da će biti upamćene?

Dva dana prije zatvaranja gledala sam energičnu izvedbu sjajnog ansambla ‘Othella’ na Lovrijencu, koji će se sigurno dugo gledati, a i ‘Kafetarija’ je izvrsno prošla kod kritike i publike, za razliku od prošlogodišnjeg debakla s Buljanovim ‘Elementarnim česticama’. U teatru nikad ne znaš kako će proces završiti, hoće li se neka predstava na kraju dogoditi ili ne. Uvijek je važnije promišljanje cjeline festivalskog repertoara, i dramskog i glazbenog, a tu mislim da što se Dubrovačkih ljetnih igara tiče, ima prostora za promjene i pomake. Ne mislim da je jedino problemsko pitanje ambijentalnosti na temu Igara borba s turističkom bujicom. Jedno je od ključnih pitanja koja je publika Igara danas, odnosno za koga se radi repertoar. Iako se ne može reći kako nije bilo vrhunskih imena u glazbenom dijelu Igara, repertoar ravnatelja, maestra Ivana Repušića, prije četiri godine bio je, po mome mišljenju, iznimno umjetnički koncipiran. Pamte se pojedine predstave i koncerti, ali nisam gledala cijeli program da bih ga u tom smislu mogla procijeniti.

Bliži se kraj mandata ove vlade, pa tako i kraj vašeg mandata na mjestu zamjenice ministra kulture. Biste li se i ubuduće prihvatili ovog radnog mjesta ako bi vas pozvali?

Pet mjeseci plus tri ‘tehnička’ ne mogu se ni zvati mandatom, početak i kraj rada Vlade stopili su se u epizodu: po mišljenju mnogih u Ministarstvu kulture, vrlo smo konzistentna ekipa, iako nismo uspjeli formirati ni cijeli tim i promijeniti nelogičan ustroj, a kamoli ostvariti bilo koju od zamišljenih promjena. Pozvana sam kao osoba struke i iskustva u nizu projekata u kulturi, a prije svega osmogodišnjeg upravljanja najvećom nacionalnom institucijom. U kratkom vremenu tek smo analizirali stanje, dotaknuli neuralgične točke, a posebno zlatne interesne mreže: akteri koji su se osjetili ugroženima zatvaranjem slavina novca i utjecaja svojom medijskom harangom zasjenjivali su svaku mogućnost ozbiljnog razgovora o brojnim problemima, pogotovo nakon devastirajuće ‘kulturne politike’ iz mandata Andreje Zlatar Violić. Plesala je gospođa Zlatar Violić nesputano s državnim kreditnim karticama pune četiri godine tzv. uspjeha SDP-ove vlade, a osim stotinu ispraznih intervjua u ‘svojim’ kontroliranim medijima, nije napravila baš ništa sustavno, promišljeno i kvalitetno ni za institucionalnu, ali ni za izvaninstitucionalnu kulturnu produkciju. Nakon te devastacije moram priznati da je bilo izazovno pokušati sustav vratiti isprva na prethodnu razinu stabilnog funkcioniranja, a onda i pokrenuti neke promjene. Iz iskustva vođenja institucije mogu argumentirati zašto su restrukturiranja prijeko potrebna, poznam sustav i probleme zakona u praksi. No sigurna sam da se u nas, i ne samo u kulturi, promjene uglavnom dubinski ne žele, većini odgovara inercija sustava. Zanimalo bi me raditi na tim promjenama, a što se poziva tiče, prihvaćanje uvijek ovisi o tomu od koga poziv dolazi, što se od vas očekuje i koje su mogućnosti realizacija zamisli. Očekivala sam kontinuirane kritike jer sam godinama istrenirana na njih kao na dio javnog posla. Međutim, ostala sam iznenađena proizvodnjom nevjerojatne histerije koju su Zlatku Hasanbegoviću orkestrirali čuvari svojih pozicija i novca koje im je ostavila bivša ministrica, samovoljno ga dijeleći po načelu ‘vaših i naših’. Najveći je problem, međutim, u onima koji šute - i prije i sad.

Koji je opis radnog mjesta zamjenika ministra kulture?

Zamjenik ima ovlasti ministra, odnosno ima ovlasti zamjenjivati ga u Vladi. No hijerarhija je jasna, ministar je taj koji na kraju odlučuje, slagali se njegovi zamjenici i pomoćnici s njim ili ne. A što se tiče odluka u provođenju kulturne politike, uvijek o svemu razgovaramo, o svemu se konzultiramo: bolje je reći da argumentima kroz razgovor možemo utjecati jedni na druge. Na kraju, po meni je ključ u povjerenju, bez toga ništa.

Ministar Zlatko Hasanbegović ostat će upamćen kao najnepopularniji ministar kulture u povijesti neovisne Hrvatske. Je li ugodno biti u njegovu timu?

Prije svega, o ministru Hasanbegoviću ne bih govorila u prošlom vremenu nego kao o intelektualcu konzistentnih i jasno artikuliranih stavova, a koji se u posljednjih osam mjeseci profilirao u političku figuru čija je dosljednost pridonijela njegovoj iznenađujućoj popularnosti u narodu. A tu popularnost su, naime, kreirali upravo ideolozi medijske harange u kojoj su mu se iskrivljavale, dekontekstualizirale, montirale i pripisivale rečenice i stavovi koje on nikad nije izgovorio. U prostoru hrvatske kulture, koji ne počinje i ne završava u kvadraturi od Tesline do Basaričekove preko Markova trga nego opseže prostor cijele Hrvatske, tek kroz direktan kontakt s brojnim kulturnjacima različitih sredina shvatiš kako većina prepoznaje harangu kroz medijsku montažu kao oblik pritiska. Prepoznaju se tako i brojni dobri ministrovi potezi, usprkos medijskim negiranjima njegova rada. Od početaka napada, koji nisu bili bezazleni, ali su mu priskrbili tu popularnost, pokrenuta je stranica podrške, koja sad ima gotovo 40.000 sljedbenika, ljudi ga zaustavljaju na ulici i mislim da se s tisućama već slikao i razgovarao kao rock zvijezda. Ugodno je biti u njegovu timu, lako smo radili jer je ministar iznimno staložena i tolerantna osoba koja prihvaća sugestije.

Ministarstvo je imalo prilično zategnute odnose sa zagrebačkim i riječkim HNK. S prvim zbog financija a s drugim zbog ideoloških razloga, a na kraju je ministar odbio potvrditi Marina Blaževića kao novog intendanta. Mogu li se razlozi za smjenu ili neimenovanje iz političkih razloga kamuflirati nezadovoljstvom umjetničkim kriterijima?

Nismo smjenjivali, izuzmemo li razrješenje ravnateljice Hrvatskog državnog arhiva temeljem nalaza Upravnog nadzora ili odluka Upravnog suda kao što je bio slučaj s Državnim arhivom u Osijeku ili Muzejima Hrvatskog zagorja, što je samo dio ‘ostavštine’ u načinima imenovanja bivše ministrice. I u nekim drugim ustanovama završeni su Upravni nadzori, među kojima je posebno problematičan onaj zagrebačkoga HNK, a koji će uskoro biti javno dostupan. Podrazumijeva se odgovorno financijsko vođenje ustanove na državnom proračunu, ali prije svega se mora razgovarati o programskom vođenju kuće s obzirom na ono što se od nje očekuje. Nema HNK u Zagrebu problem financijske nego repertoarne naravi: između ostalog, prošle je godine posjećenost publike bila na zabrinjavajućoj, najnižoj razini u posljednjih 25 godina, u Drami oko 50%. Što se Marina Blaževića tiče, procedura nepotvrđivanja je provedena temeljem zakona i ovlasti Ministarstva kulture: da je kojim slučajem potvrđen kao intendant, nitko ne bi dovodio u pitanje zakonitost. Da ga ne zanima Zakon o kazalištima, kao ni njegova gradonačelnika, Blažević pokazuje i tako što Ministarstvu kulture uskraćuje dokumente koje Upravni nadzor od njega traži, pozivajući se na poslovnu tajnu kad je riječ o pojedinim ugovorima, kao da je riječ o njegovu privatnom a ne o nacionalnom teatru koji se financira novcem poreznih obveznika. Nadalje, jedna od brojnih insinuacija je i povezivanje potvrđivanja intendanta i Europske prijestolnice kulture 2020., kao da EPK u najmanju ruku ovisi o Blaževiću osobno: EPK je i riječki i nacionalni projekt, a Obersnel dobro zna o čemu se razgovaralo na sastancima države i grada te da je taj projekt jednako važan Ministarstvu kulture. Napokon, ne može se potvrditi program u kojemu zjape napukline neznanja njegova autora, po struci teatrologa, koji, primjerice, piše ‘mezzo-sporanistica’. Na stolu nam se množe i brojne prijave, pisma i pritužbe s različitih adresa iz riječkoga kazališta, ne samo na brojne nepravilnosti u radu nego i s obzirom na narušene međuljudske odnose o kojima se javno šuti. Iako bi se u predizborno vrijeme očekivala odgovornost i oprez u izjavama s obzirom na rad riječkog teatra, kad se Milanović ničim izazvan upliće u kulturu podržavajući Blaževića, posve je jasno da ga ona ni najmanje ne zanima nego je riječ o ideologiji samoj. Tragikomična je i Milanovićeva metafora o kulturi kao simfoniji, jer stvarno smo četiri godine njegove vlade uživali u simfoniji tolerancije, demokracije i kriterija pod dirigentskom palicom njegove ministrice. Inače, dvoje spomenutih intendanata veže isti talent samoreklamerstva, savršeni osobni PR kojemu se treba diviti, jer mogu o sebi i svojim domaćim i međunarodnim uspjesima govoriti unedogled.

Imate osmogodišnje iskustvo vođenja nacionalne kazališne kuće, a i tu ste bili izloženi žestokim kritikama. Kako je biti menadžer u tako velikom sustavu s petstotinjak zaposlenih i što mislite, u čemu ste griješili a što ste radili dobro? Kako ste reagirali kad su vas ponekad kritizirali rječnikom koji se svodio na napade ad feminam?

Nije ništa čudno, nisam ni prvi ni zadnji intendant u povijesti zagrebačkog HNK kojega žestoko kritiziraju, pogotovo kad ste dugo na toj poziciji. No sad mi je ipak drago da nisam još ostala, usprkos podršci kuće koju sam imala u utrci za treći mandat: da nije bilo sustavnog političkog nasilja bivše ministrice i njezine klike, gotovo da bih im danas mogla bila zahvalna što sam otišla. Greške znam sama, a što je bilo dobro – to znaju drugi. Za vođenje velikog sustava s takvom dinamikom rada u kojemu dnevno donosite tisuće odluka, morate imati ne samo znanja nego i mnoge druge osobine, a mnoge morate i razviti. Svoje praktično iskustvo pokušala sam, između ostalog, usustaviti u akreditirani studijski program Menadžmenta i produkcije u kulturi, i zbog niske razine znanja i stručnosti dionika u prostoru naše kulturne produkcije s kojima sam se susretala u radu. Napadi ad feminam bili su iz različitih smjerova i razloga – od Dinka Bogdanića, koji mi je na duplericama objavljivao rat jer sam ga 2005. razriješila zbog problema u komunikaciji s ansamblom i potonje sudske presude, preko insinuacija u Nacionalu, pa je tu i cijelo jedno poglavlje Gotovac-Visković- Banović-Lončar-Čadež (2012/2013.) Zbilja ih je bilo mnogo, cijeli niz figura i polemika za jednu satiričku knjigu. Zanimljivo da su u napadima prednjačile upravo žene. Reagiram hladno ako je riječ o osobama do čijeg mišljenja mi nije stalo.

U svojoj knjizi “Vrijeme osobne povijesti”, u kojoj ste napravili hrvatski dramski repertoarni presjek od početka ‘90-ih do sredine prošlog desetljeća, napisali ste da nacionalne kazališne kuće zaziru od izvođenja hrvatskih mlađih suvremenih autora. No upravo to vam je svojedobno zamjerila Mani Gotovac u pismu nazvanom “Devet pitanja Ani Lederer”?

Repertoari nacionalnih kuća kao da pokazuju otpor prema suvremenom hrvatskom dramskom tekstu, a koliko je on važan, pokazuje interes publike za ‘Tri zime’ Tene Štivičić. Kao intendantica imala sam problema u potrazi za njima jer ih je doista malo za veliku pozornicu, a stalne druge scene nema. Danas mogu reći da je uvijek lakše teatrološki i teorijski govoriti nego sudjelovati u živoj teatarskoj praksi. Što se gospođe Gotovac tiče, svojedobno sam joj odmah i odgovorila, iako u načelu ne vidim razloga za polemike s estradnim zvijezdama.

Nedostaje li Hrvatskoj menadžera u kulturi, ljudi koji bi podjednako poznavali kazališnu umjetnost i financije, i je li dobar model da, umjesto struke, intendante imenuje politika?

Intendant prije svega mora imati kazališno znanje, bez obzira na to koje je teatarske profesije, jer je kreator umjetničkog profila. Poslovni ravnatelj njegov je suradnik za financije. Politika će se uvijek miješati jer je u toj i takvoj poziciji upravljanja, ali mora svoje odluke temeljiti u mišljenjima struke: ako nije tako, događa se mandat bivše ministrice.

Znate li možda zašto je ministar Hasanbegović prekinuo razgovore s ljudima iz audiovizualne branše o financiranju domaće filmske produkcije? Navodno je dijalog zamro nakon samo jednog sastanka. Zašto još nema osiguranih sredstava za isplatu poticaja te zašto još nema ni Povjerenstva za isplatu istih?

Sve što izjavljuju pripadnici te branše i njihovi glasnogovornici zapravo predstavlja oblik javnog pritiska, spin kako je HAVC institucija i sustav koji aktualni ministar želi demontirati te kako svakodnevno ugrožava cjelokupnu hrvatsku filmsku produkciju, a što sve nije istina. Našli smo rješenja za poticaje u dogovoru s Ministarstvom financija, a povjerenstvo će biti imenovano. I Hribar je inače čovjek monologa, koji, usput rečeno, u pozadini orkestrira kulturne simfonije protiv ministra kulture.

Već na početku mandata Hasanbegović je jednostrano smijenio predstavnicu u Euroimagesu? Koji je razlog za smjenu Sanje Ravlić?

Ministar kulture imenuje i razrješuje predstavnika Hrvatske u Euroimagesu, pa je sukladno svojim ovlastima nakon Sanje Ravlić, kojoj je istekao ugovor, imenovao novog predstavnika Davora Švaića.

Vaš otac Petar Šarčević bio je ravnatelj Drame u HNK i poznati kazališni redatelj, a majka sopranistica u Zboru HNK. Koliko su vas oni “zarazili” kazalištem?

Odrasla sam u kazališnome miljeu, dakle kazališno sam dijete po odgoju, po načinu na koji volim i razumijem kazališni svijet, pa i po načinu života, uglavnom noćnom. Od oca sam naslijedila intelektualni profil te djelomice i temperament (tako kažu u HNK oni koji ga znaju), od mame sam naslijedila optimističnu energiju i naučila razumijevati prirodu umjetnika. Teatrolog po struci, izmicala sam se teatru, ali sam svejedno završila u HNK, koji prirodno obožavam kao metaforičko mjesto rođenja. Zadnje tri godine odmičem se od teatra koliko je god to moguće kako bih mu se opet približila s novom energijom.

Nedavno je obilježena 25. godišnjica pogibije vašeg supruga Gordana Lederera. Kako ste svojoj kćeri nadoknadili prerani gubitak oca? Zanima li Petru više kazalište ili audiovizualna umjetnost?

Petri ništa ne može nadomjestiti gubitak oca, iako je centar mojeg svijeta i centar cijele naše obitelji. Dvoumila se između glazbe i medicine, ali medicina je ipak prevladala: kako je sama jednom rekla, ima umjetničku dušu, ali ne i karakter umjetnika. Po svemu Petra je rođena liječnica, ali kao i mnogi te profesije, redovito ide u operu, a skoro svaki dan barem sat vremena svira klavir. Bavi se i fotografijom, puno je interesa naslijedila od tate.