Izložba “Ljetni opus Joze Kljakovića”, posvećena motivima ljeta, dokolice i primorskog krajolika, predstavlja ga međutim u znatno intimnijem i senzualnijem registru. Izložena ulja na platnu, nastala između 1928. i 1948. godine, prikazuju prizore kupanja, odmora i života uz more kroz ženske i muške aktove u kojima Kljaković spaja neoklasični ideal ljepote, mediteransku putenost i gotovo arkadijski mir dalmatinskog pejzaža. Upravo su ti radovi, koje su pojedini povjesničari umjetnosti opisivali kao vrhunac njegova ‘herojskog erotizma’, danas rijetko dostupni javnosti jer se većinom nalaze u privatnim zbirkama.
Otvorena 14. svibnja u Likovnom centru na Rokovu perivoju - u nekadašnjoj Kljakovićevoj kući i ateljeu koje je nakon smrti ostavio Gradu Zagrebu - izložba vraća fokus na razdoblje njegova života obilježeno profesorskim radom na Akademiji, intenzivnim umjetničkim stvaranjem i relativno mirnim i sretnim godinama provedenima u Zagrebu s obitelji i prijateljima.
Takvi su periodi, međutim, bili rijetki u životu umjetnika kojeg su obilježili ratovi, politički progoni, emigracija i stalna potraga za osobnom i umjetničkom slobodom.
Odmaranje na plaži, ulje na platnu
Rođen 1889. godine u Solinu, u obitelji s devetero djece, Kljaković je odrastao doslovno među ostacima antičke Salone. Kao dječak crtao je arheološke nalaze koje je u okolici otkrivao don Frane Bulić, obiteljski prijatelj i jedan od najvažnijih hrvatskih arheologa tog vremena.
Upravo je Bulić među prvima prepoznao njegov talent i nagovorio roditelje da ga pošalju na školovanje u Split. Iako je otac želio da postane arhitekt, Kljakovića je mnogo više privlačilo slikarstvo.
Studirao je matematiku i fiziku u Zagrebu, arhitekturu u Pragu i Beču, ali je paralelno obilazio ateljee i galerije tražeći vlastiti umjetnički put. U Pragu je učio kod Vlahe Bukovca, u Beču je otišao čak i do Gustava Klimta, a kasnije ga je snažno obilježio simbolizam Ferdinanda Hodlera, zbog kojeg je neko vrijeme odlazio i u Ženevu.
Jedna od ključnih epizoda njegova života dogodila se uoči Prvog svjetskog rata.
Kako bi izbjegao mobilizaciju u austrougarsku vojsku, pobjegao je u Srbiju, gdje je radio kao profesor crtanja u Zaječaru i Negotinu. Kasnije je preko Soluna i Marseillea došao do Švicarske, gdje se kretao u krugu europskih umjetnika i intelektualaca. U Morgesu na Ženevskom jezeru sudjelovao je u dugim raspravama s Igorom Stravinskim, a družio se i s hrvatskim umjetnicima okupljenima oko Bele Pečića i Maje Strozzi. Nakon rata vratio se u Zagreb gdje je vrlo brzo postao jedan od najtraženijih autora monumentalnog slikarstva. Oslikao je crkvu sv. Marka u Zagrebu, radio je freske za javne zgrade, crkve i banke, a 1925. na velikoj izložbi dekorativne umjetnosti u Parizu osvojio je Grand Prix. Istodobno je predavao na zagrebačkoj Likovnoj akademiji i postao važna figura kulturnog života grada i države između dva rata.
Za sliku ‘Sukob Kaptola i Gradeca na Krvavom mostu’, koju je naslikao za zagrebačku Gradsku vijećnicu, umjesto honorara dobio je zemljište na Rokovu perivoju, gdje je sagradio obiteljsku kuću i atelje.
Izbijanje Drugog svjetskog rata donijelo mu je sudbinsku životnu prekretnicu, kao i milijunima drugih Europljana. U studenome 1941. uhićen je i bačen u samicu ustaškog zatvora u Savskoj ulici, zajedno sa svojim dugogodišnjim prijateljem Ivanom Meštrovićem. Šest godina stariji slavni kipar je i prije tog sudbonosnog događaja imao važnu ulogu u životu Joze Kljakovića, kojega se često smatralo slikarskim pandanom Meštrovićevoj skulpturalnoj monumentalnosti. Upoznali su se i postali prijatelji 1910. godine u Zagrebu, gdje je Kljaković u Umjetničkom paviljonu izlagao sa skupinom ‘Medulić’, čiji je idejni začetnik i središnja figura bio upravo Meštrović.
Vranjić, ulje na platnu, Jozo Kljaković
Bilo je to razdoblje nacionalnog zanosa u kojemu su obojica nastojali definirati hrvatski identitet kroz monumentalnost secesije. Zagrebačka izložba ‘Nejunačkom vremenu u prkos’ predstavljena je i na velikoj Međunarodnoj izložbi u Rimu 1911. godine, gdje je zalaganjem hrvatskih umjetnika izdvojena iz austrougarske selekcije i prebačena u paviljon Kraljevine Srbije.
Dvojica umjetnika i prijatelja nastavila su surađivati i sljedećih godina, kao primjerice na uređenju Zvonimirove spomen-crkve posvećene svetoj Mariji u Biskupiji kod Knina tijekom tridesetih godina.
Budući da su obojica u pojedinim razdobljima života i karijere pokazivala simpatije za ideju južnoslavenskog jedinstva, ustaški ih je režim zatočio pod optužbom da planiraju pobjeći iz zemlje i skloniti se u neutralnu Švicarsku te ondje djelovati protiv NDH i sila Osovine.
Zbog takvih se optužbi tada lako mogla izgubiti glava.
Ipak, na intervenciju brojnih osoba iz kulturnog i političkog života, nadbiskupa Alojzija Stepinca i talijanskih diplomata, Meštrović je pušten u siječnju 1942. godine, te je do ljeta već bio u Italiji.
Uskoro je - pošto je pristao da se njegova slika ‘Bičevanje’ uvrsti u hrvatsku selekciju za Biennale u Veneciji - iz zatvora pušten i Kljaković, ali je morao ostati u kućnom pritvoru sve do početka 1943.
Iste je godine uz dopuštenje samog Ante Pavelića otputovao u Rim kako bi izradio mozaike za pročelje Papinskog hrvatskog zavoda svetog Jeronima, i ne sluteći da će u progonstvu provesti najveći dio ostatka života.
Kako se nije želio vratiti u poslijeratnu komunističku Jugoslaviju, u Rimu je ostao sve do 1947. godine, kad odlazi u novu emigraciju, ovaj put u Argentinu.
Već tada je nastao prvi raskol između dvojice prijatelja: dok je Ivan Meštrović - nakon emigracije u Sjedinjene Države - nastavio graditi veliku međunarodnu karijeru, Jozo Kljaković je počeo postupno gubiti vid.
Isprva su se redovito dopisivali, no njihov je odnos s vremenom postajao sve napetiji.
Kljaković je Meštroviću zamjerao što mu nije konkretnije pomogao u razdoblju bolesti i financijske nesigurnosti: u jednom pismu rezignirano zapisuje kako Meštrović, premda zna za njegovo stanje, ne čini ništa da mu pomogne, dok se oko njega okupljaju ljudi koji ga ‘neprestano dižu kako bi uz njega i sami bili veći’.
Jozo Kljaković, crkva sv. Marka, Zagreb 1927.
Najveći prijepor ipak je izazvalo pitanje povratka u Jugoslaviju.
Kljaković je Meštrovićeve poteze smatrao ‘bizantski perfidnima’ jer je, bez njegova znanja, pregovarao sa Svetozarom Rittigom, pa čak i Milovanom Đilasom, o mogućem Jozinu povratku u domovinu.
Kljaković je bio uvjeren da ga Meštrović pritom koristi kao svojevrsni alibi, odnosno da se ne želi sam vratiti u zemlju bez još jednog velikog emigrantskog imena uz sebe. Dodatne napetosti stvarala je i potpuno različita recepcija dvojice umjetnika kod jugoslavenskih vlasti.
Dok je Meštrović postupno postajao prihvatljiva figura režimu i svojevrsni ‘državni kipar’, Tito je izrazito loše primio Kljakovićevu memoarsku knjigu “U suvremenom kaosu”.
Kako bilo, Kljaković se krajem 1947. našao u Buenos Airesu, gdje se smjestio u obitelji hrvatskih emigranata Ive i Ruže Petrić.
Tada je već postao čovjek koji se nije uklapao ni u jedan politički ili ideološki okvir: za jugoslavenske vlasti bio je reakcionar, dijelu ustaške emigracije sumnjiv i nepouzdan, a sam sebe vidio je isključivo kao slikara koji pokušava pronaći svoj put u kaotičnom svijetu.
S Petrićima je zajednički kupio stan u ulici Solis, pri čemu je Kljaković uložio veći dio novca. U Argentini je nastavio slikati, no upravo tada je počelo njegovo najteže životno razdoblje. Vid mu je dodatno oslabio, a do početka pedesetih stanje je postalo ozbiljno.
Ipak, bolest je pokušavao ublažiti humorom pa je znao govoriti kako njegove slike, što slabije vidi, postaju ‘modernije i bizarnije’ pa je silom prilika postao avangardist.
U Argentini ga nije mučio samo gubitak vida. Bio je uvjeren da ga prate doušnici jugoslavenske tajne službe, koje je ironično nazivao ‘anđelima čuvarima’. Primao je i anonimna prijeteća pisma u kojima su mu neizravno poručivali kako emigranti znaju završiti pod kotačima vlaka ili se otrovati gljivama, uz cinične opaske o njegovim godinama i blizini smrti.
Politički je bio jednako oštar prema svim stranama.
Tita je smatrao gorim od Staljina jer je vjerovao da pod komunizmom prikriva velikosrpski imperijalizam, dok je Pavelića nazivao ‘meštrom sviju hulja’, optužujući ga da je pobjegao i ostavio zemlju u katastrofi.
Maske, ulje na platnu, Jozo Kljaković
Do sredine pedesetih bilo mu je dosta i Argentine.
Gotovo potpuno slijep, ovisio je o pomoći drugih čak i pri svakodnevnim stvarima poput kapanja lijekova u oči nekoliko puta dnevno, a i obitelj Petrić, s kojom je živio, postupno se osipala. Stoga se 1956. vratio u Rim, gdje ga, međutim, nisu dočekale osobito povoljne okolnosti. Rektor Papinskog hrvatskog zavoda svetog Jeronima, monsinjor Juraj Mađerec, strahovao je da bi Kljakovićevi politički istupi mogli stvoriti probleme Zavodu u odnosima s Titovom Jugoslavijom.
U jednom trenutku čak se spominjala mogućnost da njegove mozaike dovrše drugi umjetnici, na što je Kljaković odgovorio rečenicom koja dobro opisuje njegov karakter: “Nitko ne može mojom glavom misliti, niti mojom rukom crtati.”
Unatoč sukobima i sve težem zdravstvenom stanju, upravo je u Rimu ostavio svoj najvažniji emigrantski trag - monumentalne mozaike ‘Pokrštenje Hrvata’ i ‘Krunjenje Zvonimira’ na Zavodu svetog Jeronima. Istodobno je ulazio i u oštre sukobe s urednikom Hrvatske revije Vinkom Nikolićem, kojemu je zamjerao cenzuriranje svojih tekstova.
Prijelomni trenutak za Kljakovićev povratak u domovinu bio je Brijunski plenum 1966. i pad Aleksandra Rankovića, što je slikar doživio kao znak da se jugoslavenski režim ipak mijenja. U tome mu je ključnu pomoć pružio stari prijatelj iz pariških dana, kipar Antun Augustinčić, tada vrlo utjecajan u vrhu jugoslavenskih vlasti. U pismu koje mu je poslao 1967. godine, teško bolestan i gotovo slijep nakon srčanog udara, Kljaković je molio Augustinčića da mu pomogne vratiti se kući kako ne bi umro u emigraciji.
Zahvaljujući vezama s Vladimirom Bakarićem i Ivanom Stevom Krajačićem, Augustinčić mu je uspio osigurati povratak u Zagreb, mirovinu i iseljavanje stanara iz kuće na Rokovu perivoju.
Kljaković se u Zagreb vratio sljedeće godine. Premda teško narušena zdravlja, prije smrti je Gradu Zagrebu darovao svoju kuću, atelje i više od tisuću umjetnina, knjiga i predmeta. Umro je 1. listopada 1969. godine. Njegov sprovod na Mirogoju prošao je bez svećenika i u organizaciji Akademije likovnih umjetnosti, što je kasnije izazvalo gorčinu u obitelji.
Ironija je bila tim veća jer je riječ o umjetniku čiji je čitav život obilježen sakralnim slikarstvom i freskama, među kojima su i one u zagrebačkoj crkvi svetog Marka.
