Talijanski pisac i esejist Alessandro Baricco u knjizi “The Game”, namijenjenoj, uz ostale, i onima zabrinutima zbog toga što razvoj svih čuda na baterije ide daleko brže od napretka ljudskog uma, piše kako se to dvoje ne može uspoređivati i da nema nijednog povijesnog iskustva koje dokazuje da su produkti najboljih umova pomogli u popravljanju najgorih. Parni stroj, struja, perilica za rublje, televizor, telefon, internet i tako redom, sve do matrice za izvođenje gange na playback, nisu učinili ljude boljima. To, međutim, ne znači da nije bilo obrnutih primjera.

Ustrašenima zbog toga što stručnjaci svake godine smisle novi gadget, Baricco svojim sjajnim rečenicama objašnjava kako je mentalna revolucija potpuno neovisna o digitalnoj te da to što su nam mobiteli sve bolji, internet sve brži, aplikacije sve korisnije, a usisavači sve autonomniji – nije smanjilo broj budala na svijetu. Nešto od toga im, međutim, jest omogućilo da se izraze pred širom publikom. Točnije, najširom mogućom.

Potpuna kontraevolucija je, nažalost, nemoguća: nećemo se vratiti na drvo – što i ne bi bilo loše: poslije bismo mogli pokušati ponovno sići, pa možda i pogriješiti bolje – ali zato galopiramo ka tami u kojoj su ozbiljni mentalni poremećaji pred otvorenim vratima mainstreama, čiju kopiju ključeva imaju pojave poput Elona Muska, koji je prespavao blok-sat na kojem se učilo da sloboda govora nije isto što i sloboda govora gluposti. Tako je na X-u odlučio zadržati spot Kanye Westa za pjesmu čiji naslov vrijedi najmanje pet godina bezuvjetne robije, uz obveznu psihijatrijsku procjenu zatvorenika nakon isteka kazne, pa i mogućnost preseljenja kažnjenika iz ćelije u izolirani odjel najbliže psihijatrijske bolnice. Ta se pjesma zove “Heil Hitler” i u njoj se, navodno, ne repa o nacističkom vođi već o otuđenju, klasnim razlikama i sličnim temama, no pjesmu čine dijelovi iz Hitlerova govora, što potvrđuje da je West, kako bi kazali u Bosni, otiš’o psihički.

Istina, nikada on nije ni bio na ispravnim tvorničkim postavkama, što ne bi bilo strašno kad bi bio sklon redovitom uzimanju adekvatne terapije. West, naime, ne krije da boluje od bipolarnog poremećaja – i to očito takvog da mu je u glavi gužva kao u Dubrovniku u kolovozu. To što među ljude izlazi odjeven u pamučne kondome ili suprugu šeta uokolo kao da su krenuli na casting za pornić, koliko god zvučalo apsurdno, još je i razumno u odnosu na njegov deklarirani antisemitizam, profitiranje od prodaje bijele majice s crnom svastikom i, evo, pjesme i spota kojem Musk garantira milijunske preglede, obesmišljavajući svaki pokušaj da se internet, barem u ovom slučaju, denacificira.

Ludilo može, i to često neuspješno, biti korisno za prozne i filmske likove čiji se motivi i postupci ne moraju objašnjavati, jer je svako objašnjenje podrazumijevajuće. Takvi, naime, mogu bez suvišnih pitanja čekati tramvaj dubeći na glavi, jesti čokoladu s ambalažom, ugušiti babu na spavanju ili za sebe tvrditi da su u radnim danima reinkarnacija Ilone Staller, poznate kao Cicciolina, a vikendom Abebe Bikile.

Ako, dakle, West ima bipolarni poremećaj, onda je problem što se ne liječi. Ako, pak, proračunato i pokvareno, serijsku proizvodnju skandala opravdava samodijagnosticiranom bolešću, onda je – da skratimo – obično ljudsko đubre.

Westova karijera ni prije antisemitskih i nacističkih ispada nije bila imuna na skandale, dapače. No, tabloidima atraktivne veze, privlačenje pažnje izgledom – svojim i partnerica – stvarnim ili simuliranim oralnim seksom u venecijanskim brodovima, činili su ga još poznatijim, uvećavajući mu kapital stečen prvo glazbom, a zatim i raskošnim sponzorskim ugovorima.

Uostalom, cijela povijest rock and rolla i svih njegovih derivata – u koje se svakako ubraja i hip-hop – povijest je skandaliziranja javnosti, s razlikama koje su zajednički proizveli vrijeme, publika i izvođači. Elvis Presley je, primjerice, puritance dovodio do ruba moždanog udara svojim scenskim nastupima, Beatlesi su šok i nevjericu izazivali već time što im se uši nisu vidjele od, za to doba, nepristojno dugih muških kosa. Dakle, i u onim davnim vremenima u kojima se do slave dolazilo isključivo radom i darom, popularnost nije bilo lako održavati samo albumima i koncertima, pa je privlačenje pažnje javnosti postalo dijelom opisa posla – posebice u žanrovima koji su nastali kada više nije bilo vremena za čekanje na karijerni uspon, a konkurencija je bila sve veća.

SKANDAL NA GRAMMYJU Tko je Bianca Censori? Ujak je australski Al Capone, kažu da je iz mafijaške obitelji

Ogromna je, međutim, razlika između dobrovoljnog spuštanja u ideološki i etički mulj i ulaganja truda u motiviranje medija čije su tiraže ili vidljivost proporcionalne trivijalnosti sadržaja i spremnosti da se prostor troši na sudionike sajmova taštine i veletrgovce intimom, ekshibicioniste i apologete nasilja i bezakonja u gangsta rapu. Revizionizam i (neo)nacizam nisu počeli s Westom, niti će s njim završiti, ali su s njim dobili utjecajnog glasnogovornika, jednako poznatog dalmatinskim adolescentima i sredovječnim američkim nositeljima šilterica s natpisom MAGA.

Pojave poput  Austrijanca Mr. Bonda, čija je glazba bila motivirajuća za teroristički napad u njemačkom Halleu 2019., a on je zbog toga osuđen na deset godina zatvora, rasistički Hatecore Hip Hop ili ona naša dva nesretnika, General Woo i Target, koji su kao Tram 11 trabunjali o “jasenovačkom mitu” i sličnim glupostima iz bogatog repertoara radikalne hrvatske desnice, zapravo nikada nisu izašli iz undergrounda.

A ako bi se i malo makli prema mainstreamu, u slobodnom bi padu završili na margini s koje su i krenuli kao, recimo, Zvonimir Redžić Zizi kojem ni duet s Miroslavom Škorom iz 2021. nije pomogao da bude nešto više od ponosnog nositelja tetoviranog grba Nacionalsocijalističke partije Njemačke na junačkim grudima i autora u neprestanom pokušaju da se vrati u vrijeme u kojem postrojavanje ustaša u Zagrebu nije bilo gotovo karikaturalni incident u režiji Dražena Keleminca, već uobičajena dnevna aktivnost kvislinške vojske čiju braću po oružju, zločinima i tehnici bijega, dakle četnike, manje ili više otvoreno slavi Beogradski sindikat, kvazi patriotski srpski hip-hop band brojnog članstva i znatno brojnijih stihova koje Vojislav Šešelj ne bi znao napisati kao oni, ali bi ih, baš kao i njegov politički sin, dakle Aleksandar Vučić kojeg se sada BS grozi jer im nedovoljno brzo ispunjava vlažne nacionalističke snove, sve s radošću potpisao.

Društveni kontekst iz kojeg je hip-hop nastao kao u početku dominantno crnačka glazba usmjeravao je autore ka mnogo čemu, svakako ne uvijek progresivnom, ali je koketiranje s nacizmom bilo očekivano koliko i slavljenje južnoafričkog apartehida – sustava koji tamnoputo stanovništvo nije odvodio u plinske komore, ostavljajući mu gotovo ista građanska prava kakva su u Trećem Reichu imali Jevreji i Romi.

Užas je, parafrazirajući Štulića, bio furka punk, rock i hibridnih bendova čija je brojnost u Srbiji prevelika – ne, nema ih na stotine, ali je i jedan previše, a ima ih puno više – u Hrvatskoj znatno manja, baš kao i njihova vidljivost. U fokusu onih kojima se obraćaju je, naime, Marko Perković Thompson čiji prvi i ultimativni hit, je li tako – tako je, počinje pozdravom “Za dom spremni”, dok mu kroz albume prolaze guste magle u spuštanju i stradanje nevinih bleiburških izletnika koje su pokvareni i zli partizani mitraljezima spriječili u čupanju korova s austrijskih livada.

Nitko od takvih, međutim, nije, poput Kanye Westa, dobio, niti će ikada dobiti četiri najvažnije nagrade za najbolje rap albume, tri za najbolje rap pjesme, isto toliko za najbolje rap izvedbe, zatim “Michael Jackson Video Vanguard Award”, “Billboard Music Award” za umjetničko postignuće, “Nagradu za životno djelo u području glazbenih spotova”, “American Music Award” za omiljeni rap/hip-hop album, “NAACP Image Award” odnosno Nagradu za izvanrednog novog umjetnika, “Nagradu za najbolji suvremeni kršćanski album” – da, i nju – niti će osjetiti kako je to kada ti se album nađe na Rolling Stoneovoj listi 500 najboljih svih vremena. A tamo ih je šest – albuma Kanye Westa!

Glazbenik kojeg se zbog inovativnosti, kreativnosti i utjecaja uspoređivalo s Princeom, Davidom Bowiejem, pa i Davidom Lynchom, i koji je, među ostalim, pokazao kako spojiti duhovnu glazbu i hip-hop – “Jesus Is King” je, što pokazuje koliko je njegovo ludilo galopirajuće, objavio prije samo četiri godine – glorificirajući nacizam izazvao je ogromne financijske gubitke zbog posljedičnog raskida sponzorskih ugovora. No to je, jednostavno, njegov problem i najblaža moguća kazna za slavljenje Hitlera.

Westov utjecaj, međutim, nije nepovratno nestao, a i ako jednog dana nestane, to ne znači da će doći do automatskog ozdravljenja njegove sljedbe koja nije mala, niti beznačajna. Notorni podcast-guru Joe Rogan je, navodno, osudio Westov ispad, ali nije prešutio da pjesmu pod naslovom “Heil Hitler” smatra “zaraznom”, misleći na njezin hitoidni potencijal. U tome je, zapravo, suština užasa prevrata koji se nije desio samo zato što je Kanye zaboravio na terapiju, pa, eto, slučajno inficirao mase koje se ionako nisu zgražale zbog njegovih ispada i tvrdnji da je ropstvo u Americi bilo dobrovoljno.

Westov značaj u glazbenoj industriji nije mjerljiv s onim Knuta Hamsuna u norveškoj i svjetskoj književnosti. Nesreća u nizu nesreća je što je potonji, zbog služenja nacizmu, umro izoliran i prezren – što ne znači da je prestao biti čitan – dok bi West lako mogao, kažimo tako, ostati kvantitativno jednako obožavan. Da, moguće je da će mu se profil publike promijeniti na gore, ali to suštinski ne mijenja ništa. Tko ne vjeruje ili ne razumije, neka provjeri na kojem je radnom mjestu Donald Trump čiji je pristaša, treba li uopće reći, postao i Kanye West kojem to što nije bijel ne smeta da misli i govori kao bijelo europsko smeće 30-ih godina prošlog stoljeća ili ono američko, i ne samo njihovo, sada.