U Atelieru LM u Zagrebu otvorena je izložba “’stanistan” Josipa Mikačića, mladog fotografa i fotoreportera Pixsella. Riječ je o izložbi fotografija snimljenih tijekom autorova putovanja Uzbekistanom, Afganistanom i Iranom, a naziv je inspiriran riječju “stan” koja u perzijskom jeziku označava zemlju te se tako dodaje kao sufiks u imenima država.
Mjesta sovjetske povijesti, ruralna područja i pustinjski teritoriji. Sve to dijelovi su zamršenih povijesti ovih zemalja, ali ujedno i njihove bogate kulture, koja je obilježena teškim životnim uvjetima, potpunim kaosom i bezakonjem te sudbina stranca u takvim krajevima najčešće ovisi o dobroti i gostoljubivosti tamošnjih stanovnika, odnosno potpunih neznanaca. Sve to, a i mnogo više, situacije su s kojima se Josip suočavao na svojem putovanju, na kojem je fotoaparatom pažljivo bilježio ljude koje je susretao i situacije koje je proživljavao, stvarajući tako pravu riznicu uspomena iz onih najudaljenijih krajeva svijeta.
“Ideja o putovanju u Afganistan rodila se prije nešto više od godinu dana, kada sam na solo putovanju po Egiptu upoznao nekoliko ljudi, svi smo se međusobno sprijateljili te smo na kraju proputovali cijelu zemlju skupa. Budući da smo dobro funkcionirali zajedno ta tri tjedna, odmah smo došli na ideju da organiziramo novo putovanje skupa - i to baš u Afganistan, zato što je situacija bila relativno mirna. A zašto baš Afganistan vrlo je jednostavno za odgovoriti. Od svih putnika čuti ćete da su oni najgostoljubiviji ljudi na svijetu. Uostalom, privlače me kulture koje su drugačije od moje, a onaj novinarski duh u meni je također proradio, s obzirom na to da je nekakva medijska slika o Afganistanu vrlo negativna”, govori nam Josip.
Unatoč relativno mirnoj situaciji u Afganistanu u trenutku njegova putovanja, uvjeti u toj državi daleko su od idealnih, no Josipa je prvi pogled na ovu daleku zemlju svejedno u potpunosti očarao.
“Budući da smo u Afganistan ušli neposredno nakon Trumpovih prijetnji da će ponovo zauzeti Bagram bazu u blizini Kabula - zbog čega smo tri dana zapeli u Uzbekistanu, odakle zbog blackouta nismo mogli zatražiti vizu u Afganistanskom konzulatu i već smo planirali što dalje ako nećemo uspjeti prijeći granicu - kada smo napokon uspjeli ući u zemlju, nismo gotovo ništa govorili. Razmijenili smo novac na granici i pronašli vozača koji nas je odbacio do Mazari Shariffa i, ne vjerujući da smo uistinu na afganistanskom tlu, bili smo očarani poput djece. Više nije toliko opasna zemlja, ali jednostavno Afganistan je Afganistan!” kaže nam.
Geografska pozicija, organizacija države, ekonomija i čitavo društvo u Hrvatskoj i Afganistanu gotovo su neusporedivi. Na pitanje je li, prilikom dolasku u jednu takvu državu koja počiva na konzervativnoj islamskoj tradiciji, doživio kulturni šok, Josip nam odgovara:
“Iskreno, i nisam doživio neki kulturni šok, što ima dosta veze sa mojim načinom putovanja. Navikao sam na kaos; u Egiptu nisam imao smještaj sve do dva sata prije leta, u Armeniji sam spavao na divlje u nekakvoj špilji... Putujem sa tri košulje, parom hlača i starim aparatom oko vrata, sve perem na ruke, često sam neispavan, tako da zemlja u kojoj vlada kaos, koja nije naviknuta na strance i putnike, gdje se gotovo ništa ne može planirati niti se mogu pronaći ikakve informacije, već si većinom vođen intuicijom i donošenjem impulzivnih odluka - to je baš mjesto po mojoj mjeri. Zemlja je to o kojoj sam dugo sanjao i divio se fotografijama poznatih fotoreportera, rekao bih da je osjećaj bio gotovo filmski.”
Od kolovoza 2021. godine vlast u Afganistanu, nakon dugogodišnjeg rata koji je odnio živote više od 100.000 civila, potpuno su preuzeli Talibani. U danima koji su uslijedili iz zemlje je evakuirano više od 122.000 ljudi, među kojima su bili Afganistanci, Amerikanci i ljudi iz ostalih država, svi oni za koje je talibanska vlast predstavljala neku vrstu ugroze. Zbog takve krvave povijesti Afganistana, nimalo ne iznenađuje da se posljedice rata mogu i danas uočiti na svakom koraku.
“Posljedice rata neizbježne su za vidjeti. Na gotovo svakom ulazu u mjesto postavljeni su checkpointovi gdje Talibani zaustavljaju sva vozila. U Kabulu su i dalje na svakom koraku visoki i debeli betonski blokovi, bodljikava žica, Talibani koji hodaju sa kalašnjikovima i maltene sve je obilježeno siromaštvom. A uz sve to, zemlja se i dalje nalazi u manjim konfliktima. Tako smo, dva dana nakon što smo napustili Kabul, pročitali vijest da je Kabul upravo bombardiran od strane Pakistana. Nakon toga izbili su sukobi na granici pa je malo bilo primirja, malo bombardiranja, no naposljetku je konflikt samo rastao, gotovo do mjere ponovnog ratnog stanja. Sve se to oslikava i na životne uvjete. Dva brata koji su uspjeli završiti fakultete pričaju nam kako je gotovo nemoguće pronaći posao. Većina ljudi po gradovima prodaje nekakvo dobro, ali čim se izađe van grada, postoji isključivo poljoprivreda i stočarstvo. Začuđujuće je vidjeti selo daleko od civilizacije, u pustinjskom kraju i kako tamo sade krumpire i drže stoku. Kuće su većinski od cigla napravljenih od blata ili su cijele kuće sagrađene od blata i slame. Čak u predjelu Bamyana i dalje ima dosta sela gdje ljudi žive u špiljama koje su prenamijenili u kuće”, govori nam Josip.
Nezaobilazni dio svakodnevice u Afganistanu postale su i vojne patrole, s kojima se Josip više puta susreo.
“Vojne patrole, odnosno Talibani, nalaze se na ulazu u gotovo svako selo. Po gradu i patroliraju te su nas u nekoliko navrata znali zaustaviti i provesti kratko ispitivanje i provjeru putovnica. Jednom su nas prilikom zaustavili jer prijateljica koja je putovala s nama nije imala pokriveno lice. Nakon 20 minuta zadržavanja puštena je zato što je strankinja. No svakako su joj savjetovali da je bolje da pokrije i lice. A nas muške ispitivali su zašto smo obrijani, govorili su da bismo trebali pustiti bradu. I od tada sam odlučio ne brijati se do kraja puta”, kaže nam.
Kao nešto što ga je posebno fasciniralo na putovanju izdvaja gostoljubivost Afganistanaca, ali i njihovu sposobnost preživljavanja u uvjetima koji su za nas gotovo nezamislivi.
“Koliko god sam od drugih iskusnih putnika čuo o toj gostoljubivosti Afganistanaca, i dalje me fascinirala. Fasciniralo me i to kako ljudi žive i preživljavaju po silnim selima kroz koja smo prošli, stotinama kilometara od civilizacije, okruženi planinama i pustinjskim krajem. Kako preživljavaju oštre zime, prehranjuju se, kako će vam, sa tako malo toga što imaju, sve htjeti dati i uvijek vas nečime ponuditi, makar čajem.”
Za kraj ga pitamo, planira li se jednoga dana vratiti u Afganistan?
“Dakako! Ovo je ostalo najluđe putovanje do sada i iz te zemlje nosim samo lijepa sjećanja. Jednostavno smo se na kraju svi zapitali, kako dalje sada putovati i koje zemlje sljedeće posjećivati nakon jednog Afganistana. Iako smo prošli dosta toga, definitivno se želim opet vratiti. Ima još mjesta poput Wakhana, Nuristana i Maimane koja bih htio posjetiti. Većinski me zanimaju ta ruralna područja, život na selu usred ničega, jer sadrže u sebi u surovost ovog teškog kraja. Samo u jednom od brojnih sela koje smo prošli mogao bih se zadržati mjesec dana. Tako da zasigurno ovo nije posljednji moj posjet ovoj čudesnoj državi najgostoljubivijih ljudi na svijetu!” zaključuje Josip.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
afganistan je zemlja maka, a ne caja, zemlja koljaca po europskim ulicama, a povijest i je zaista krvava