Pippo Delbono, glumac, redatelj i pisac, jedan od najnekonvencionalnijih i najvećih europskih kazališnih umjetnika, već je svojom prvom, revolucionarnom ali nadasve produhovljenom, predstavom “Tišina”, koja je gostovala na Festivalu svjetskoga kazališta, izazvao prave ovacije i osvojio srca publike. 

Slični scenariji ponovili su se i nakon gostovanja komada “Poslije bitke” i koncerta s rumunjskim violinistom Balanescuom. 

A sad se s velikim nestrpljenjem očekuje što je Delbono napravio u zagrebačkom HNK, gdje će se u petak navečer praizvesti njegov autorski projekt “Evanđelje”.

U toj suvremenoj operi, kako Delbono naziva svoj projekt “Evanđelje”, govori se o ratu i izbjeglicama, a uz izvođače iz Delbonove kazališne kompanije, u kojoj rade i hendikepirane osobe, poput gluhonijemoga glumca, sudjeluje desetak zagrebačkih glumaca, plesača i pjevača. 

Originalnu glazbu je napisao Enzo Avitabile, a kako se Delbono bavi i filmskim istraživanjima i glumio je u 40-ak filmova, među njima i u “Io e te” Bernarda Bertoluccija i “Goltzius and the Pelican Company” Petera Greenawaya, sam je snimio fotografije i filmove koji se prikazuju u predstavi. 

Nakon Zagreba, predstava “Evanđelje” kreće na veliku međunarodnu turneju te će gostovati u Bologni, Rimu, Liegeu i Parizu, zatim u Švicarskoj, Austriji i drugim zemljama, što će, prema Delbonovu mišljenju, promovirati HNK u cijelom svijetu. 

Za svoj rad Delbono je dobio mnoge nagrade, između ostalim i prestižnu Europsku nagradu za novo kazalište.

Zašto ste odlučili prihvatiti poziv i raditi u kulturnoj instituciji duge tradicije kakva je Hrvatsko narodno kazalište?

Smatram da kazalištu treba pogledati u lice. Moje kazalište je revolucionarno, ali nije provokativno, a moje predstave nisu komplicirane nego kompleksne. Kazalište je danas u cijelom svijetu mrtvo, a ja s te učmalosti pokušavam otpuhnuti prašinu i skinuti maske. U Italiji su sva kazališta takva, lijepa izvana ali pokrivena debelom prašinom i raznim maskama. Danas se u Italiji rade predstave po Passoliniju na klasičan način, bez ikakvog revolucionarnog pomaka, što nije u duhu tog autora. Radio sam i u Parizu, na Champs-Elysees, i tamo je slična atmosfera. Naravno, radim i u malim modernim kazalištima na periferiji grada, no jako mi se sviđa postavljati predstave u takvim klasičnim kazalištima, u koja dolaze pretplatnici, koji očekuju klasične predstave, i onda malo razbucati klimu.

Vaše su predstave već tri puta gostovale u Zagrebu na Festivalu svjetskoga kazališta. Kako vas se dojmio Zagreb? Jeste li u kontaktima s ljudima osjetili da je tu prije 25 godina bio rat?

Ponekad osjetim u gradu i u kontaktima s ljudima neku zatvorenost, zgrčenost. Ja sam seropozitivan već 25 godina, pijem lijekove i osjećam se dobro, jedino se ponekad moram suočiti s moraliziranjem rigidnih struktura. Kad sam prvi put izjavio u javnosti da sam HIV pozitivan, svi su bili izvan sebe, no meni je to dalo dodatnu snagu, čak i u političkom smislu. Danas to ne izaziva sablazan kao nekad. Danas je manje opasno biti seropozitivan nego imati dijabetes, koji je puno rasprostranjeniji i teže ga je držati pod kontrolom. Kad sam sad u Zagrebu završio u bolnici zbog prehlade, osjetio sam neku suzdržanost u vezi moje dijagnoze, i u tom odnosu prema mom stanju prepoznao sam posljedice rata. Dakle, u tom unutrašnjem ratu u ljudima, u njihovoj borbi s vlastitim demonima. Sjećanje na rat može izazvati i vrlo pozitivne reakcije. Ako ste bili izbjeglica i bili prisiljeni bježati, možete iskoristiti svoja sjećanja i otvoriti vrata onima koji danas bježe od rata. U tom slučaju rat je u vama izazvao pozitivnu promjenu. Ali ako zatvorite i sebe i vrata svoje kuće, kao što sad čine neke zemlje, to onda znači da nikad niste ni izašli iz tog rata. Postoje samo dvije mogućnosti: ili postaješ napredniji od drugih ili puno gori od drugih.

U svojoj najnovijoj predstavi “Evanđelje” s jedne strane nadahnuti ste ratnim pričama zagrebačkih glumaca, a s druge strane izbjegličkim valom. Kako ste povezali te dvije teme?

Sjetimo se Picassove “Guernice”, koja tematizira rat, zatim djela Čajkovskog i Stravinskog, koji su u svojim skladbama ili reagirali na rat ili skladali pod utjecajem rata, i vidjet ćemo da je kod svih njih u prvom planu bilo kazalište i jezik kazališta. Važno je što se kaže, ali je najvažnije kako se to kaže. Kada dođem u ovakvu instituciju kakva je HNK u Zagrebu, najvažnije mi je napraviti revoluciju jezika kazališta. Ako predstava ostane na razini jezika političkih, ekonomskih i kulturnih struktura, odnosno, ako se samo taj njihov jezik prebaci u kazalište, niste napravili apsolutno ništa jer ništa niste promijenili. Dakle, temu izbjeglica, koji bježeći od ratova traže sklonište u Europi, i sjećanja glumaca na rat i traumatične ratne događaje u Hrvatskoj povezuje evanđelje kao jedna od osnovnih tema življenja, sa svim svojim važnim porukama, bez obzira govorimo li o kršćanstvu, islamu ili budizmu. Jedna od najvažnijih i najdubljih poruka odnosi se na pitanje kako biti čovjek. To je pitanje u današnje vrijeme, kad gledamo obespravljene ljude kako stižu iz Afrike i s Bliskog istoka i kad se ne može razaznati istina od laži, iznimno važno. Upoznao sam neke od tih ljudi, ugostio sam ih u svojoj kući, a oni mene u tim kampovima, te smo podijelili priče, hranu i vrijeme. Iako se i danas sjećam tih slika, osjećam životnu snagu i radost koju sam tamo pronašao.

Vaše predstave teško je kategorizirati, radite na specifičan način, a teatrolozi u vašim projektima prepoznaju naoko teško spojive utjecaje, od Dantea i Pasolinija do Fellinija, od plesa do muzike. Što vam je najvažnije?

Nikad ne radim predstave po unaprijed napisanim tekstovima, radim slike, kao slikar ili glazbenik, koji doslovno kreiraju svoje djelo. Ne radim onako kako se radi u klasičnom kazalištu, moj svijet je svijet slikara i glazbenika, a kako i sam držim koncerte, znam da je nemoguće objasniti glazbu. Muzičar i pjevač Frank Zappa, čija je muzika imala značajnu ulogu u mom životu, jednom je lijepo rekao “Objasniti glazbu je isto kao plesati arhitekturu”. To vrijedi i za kazalište. S jedne strane radi se o intuiciji, govorim o stvarima o kojima se ne priča, ali se one osjećaju, a s druge strane vrlo precizno gradim dio po dio. Moje kazalište ima jasne poruke. Primjerice, Bobo, gluhonijemi glumac iz moje kompanije, koji je više od 40 godina proveo u ludnici blizu Napulja, prošle je godine igrao u mojim predstavama “Madame Butterfly” i “Cavaleria Rusticana”. Zar nije revolucionarno da netko tko je toliko godina proveo u ludnici danas glumi u važnim operama?

Što je najviše utjecalo na vaše formiranje i na vaše kazalište? Prelazak na budizam, susret i rad s velikom koreografkinjom Pinom Bausch u Njemačkoj ili suradnja s društveno marginaliziranim i hendikepiranim ljudima, koji su dio vaše kazališne grupe?

Svoju kazališnu kompaniju osnovao sam prije 25 godina i to je najvažnije u mom životu. Prvo sam studirao klasično kazalište, a zatim sam počeo proučavati orijentalni teatar u Danskoj. Dobro sam se upoznao s orijentalnim tehnikama glume, koje su bliže Baliju i japanskom teatru, što je bilo jako važno za moj razvoj, no nisam ‘postao’ balijski glumac. Pina Bausch je drugo važno iskustvo. Ona mi je u jednom trenutku mog života, prije skoro 30 godina, dala mogućnost da radim slobodno. Bili smo prijatelji, ona je i danas u meni. Što god posebno napravim, neku skladbu, neku koreografiju, to je Pina Bausch. No tu su i druge tehnike i različita životna iskustva. Na mene je utjecao i Grotowsky, zatim budizam, sida... Učio sam mnogo raznih tehnika i pod njihovim sam se utjecajem transformirao, a onda sam rekao “Dosta!”, što mi je omogućilo da se danas izražavam kao Bobo. Upoznao sam ga kad sam 1997. radio predstavu “Barboni” s društveno marginaliziranim i hendikepiranim osobama, među kojima je bio i Bobo. Ta predstava je bila prekretnica u mom životu. Tradicionalna glazba je također imala važno mjesto u mom radu, zatim mjuzikl i posebno Frank Zappa. Snimao sam i dokumentarce, glumio u brojnim filmovima, pisao skladbe, održavao koncerte... Svi ti utjecaji doveli su me do ovog sadašnjeg trenutka i pomažu mi da smišljam nešto svoje.

Vaše su predstave bogate religioznim simbolima, pa i ova najnovija zove se “Evanđelje”. Kakvu ulogu u vašem životu ima religija, odnosno, vjera?

Prakticiram budizam već 27 godina. Mnogi ljudi ne znaju što je budizam, oni misle da se trebaju popeti na vrh planine i meditirati, i da će odmah biti sretni. Budizam nije samo meditiranje i odricanje od želja, treba živjeti, voljeti i željeti punim plućima, i truditi se da ostvarite svoje snove. Budizam je za mene vještina i sličan je kršćanstvu. Ima različitih vrsta budizama, a ovaj koji ja prakticiram postoji u 220 zemalja, samo ga u Japanu prakticira desetak milijuna ljudi, u Italiji oko deset tisuća, a u Hrvatskoj 23. Temelj ovog mog budizma jest da svaki čovjek ima u sebi svjetlo koje može izraziti. Također, on daje konkretne beneficije i prednosti, u što sam se i sam uvjerio kad sam bio jako bolestan, a sad sam dobro. S vremenom shvatiš da slava i novac ne donose sreću nego da postoji nešto dublje - ljubav, mir i suosjećanje, ali ne u smislu Boga i Majke Božje nego harmonije sa svemirom. Međutim, ta spoznaja mora doći a da ne ubiješ sebe. Prakticirajući budizam, želimo se vratiti u mir univerzalnog svemira i postići harmoniju s prirodom koju smo izgubili. Isključimo mozak, izgubimo se u tom svemiru i stopimo s prirodom. U budizmu ne možete postati fanatik. Bit je u tome da prihvatite sebe i onda kada ste najljući i ponašate se demonski. Važno je da cijelo vrijeme znate da imate i jednu i drugu stranu, znači, da možete biti Buda, koji je našao svjetlo i unutrašnji mir, ali i potpuno drukčiji, ljut, bijesan ili razočarani čovjek, kojeg život baca od nemila do nedraga. Trebate shvatiti da ste vi taj koji odlučuje o tome, a ne Bog. Ako si gay, onda voliš sebe takvoga kakav jesi i ne zanima te što o tome kažu Crkva ili Bog. Ja mogu voljeti svog dečka i istodobno biti budist. Problem i zbrku stvaraju religije, koje zbog straha od slobode određuju moralne vrijednosti. Budizam je blizak marksizmu pa kaže: “Svi su ljudi isti”. Marx je bio jako produhovljen čovjek, a tek kasnije su došla pravila, borba za moć i razni utjecaji.

Kakvo mjesto zauzima politika u vašem životu? Koliko vas inspirira, odnosno, demotivira, u kreiranju predstava?

Jako sam skeptičan u vezi politike. Jedan od mojih najvećih prijatelja je političar, koji kaže da sam mu ja svojevrstni uzor, nešto kao savjetnik. Što se on više penje i postaje važniji u političkom životu, sve više navlači masku i iz dana u dan sve se više mijenja. Savjetovao sam mu da počne prakticirati budizam jer kao političar mora njegovati i svoju duhovnu stranu, koju će moći razviti tek onda kada postigne odmak od politike. Primjerice, da mogu jednim telefonskim pozivom kao moćni američki predsjednik Obama uništiti neku zemlju i to odlučim učiniti, tim bih potezom uništio sebe iznutra i pretvorio se u monstruma. Vođama poput Mahatme Gandhija i Martina Luthera Kinga, koji su imali razvijenu duhovnu stranu i zalagali se za mirno rješenje konflikta, takvo što nije padalo na pamet. Jedan od najvećih budističkih vođa današnjice, Daisaku Ikeda, rekao je da političari moraju misliti na buduće generacije a ne na buduće izbore. To je temelj dobre politike. Političari bi trebali vlastitim primjerom i svojim životom pokazati veličinu, ljudskost i socijalnu osjetljivost, a ako to ne iskazuju, pretvaraju se u suprotnost. Trebali bi biti svjesniji vrijednosti i važnosti života i povezanosti s univerzumom, a u isto vrijeme i svake sitnice oko sebe te pomagati ljudima u okolini. Političari bi trebali steći realno životno iskustvo, primjerice, otići na mjesec dana u izbjeglički kamp i pohađati tečajeve filozofije i duhovnosti i onda to iskustvo primijeniti u svom radu.

Kako se izbjeglički val i ekonomska kriza odražavaju na život i kulturnu klimu u Italiji?

U Italiji, velikoj zemlji katolicizma i komunizma, sve je postalo prodaja, a kulturna klima je nikakva. Italija ima prekrasne povijesne građevine, divne muzeje i lijepe crkve, koje govore o duhu nekog prošlog vremena, ali nakon toga nije stvoreno ništa značajno. Nema inventivnosti niti kreativnosti, čak niti u teatru, gdje se godinama ponavljaju stari repertoari. Italija ima talentiranih i zanimljivih umjetnika, no oni su nevidljivi jer politika u kazališta postavlja već više od 20 godina stalno iste ljudi, koji služe politici a ne umjetnosti. U starim teatrima, poput HNK, uvijek su na repertoaru predstave za gospodu, koje im tobože osiguravaju status u društvu, jer misle da će odlaskom u te teatre pokazati kako su jako pametni i moderni. Kultura vas ne može opametiti. Ako to namjeravate postići tim putem, već ste mrtvi. Naravno, nikad mi ne bi dopustili da upravljam takvim kazalištima, jer “oni” međusobno dijele vlast i moć. No od ove sezone upravljam festivalom Asti Teatri u Piemontu, koji nema veliki budžet i zamišljen je kao festival bez granica. Na njegovo otvorenje nisam pozvao niti jednog predstavnika političkih struktura nego samo izbjeglice i slične goste, što je izazvalo polemike u javnosti. Talijani ne vole nezgodne situacije na koje nisu navikli i u kojima su prisiljeni misliti. To ih plaši. Oni vole sigurnost obitelji. Italiji nije važno ono što jesi nego ono kakvim se prikazuješ na van. Italija je u tom smislu bolesna zemlja.

Kad ćete završiti svoj sljedeći film?

Paralelno s predstavom radim i film “Evanđelje”, o izbjeglicama. Imao sam ideju da u filmu sudjeluje i politički izbjeglica iz Afganistana, međutim, zbog zatvaranja granica on ne može doći ovamo čak ni kao dio moje ekipe, pa sam odustao od toga. Zato sam odlučio da će svi moji budući projekti biti o izbjeglicama. Ubacit ću ih i u Bachovu operu “Ivanova muka”, a san mi je da s njima dođem i u Cannes. Kad nešto odlučim, jako sam tvrdoglav. Zbog toga mi je bitno što sam u kazalištu postao važan jer mogu pokazati velike, značajne teme.