Dok ovo pišem, još nije poznato hoće li biti izvedba predstave “Elementarne čestice” na ovogodišnjim Dubrovačkim ljetnim igrama. 

Predstava je rađena prema najpoznatijem romanu pisca Michela Houellebecqa, enfant terriblea suvremene francuske književnosti. “Slučaj Houellebecq” našao se i na dnevnom redu dubrovačkoga Gradskog vijeća, koje je izrazilo “zabrinutost zbog angažmana Michela Houellebecqa” jer smatraju da “nije u skladu s dubrovačkom tradicijom”. 

“Mrzitelj islama” - standard ispod kojeg se ne ide

Pitanje za milijun kuna: Po čemu je to Shakespeare u skladu s dubrovačkom tradicijom, a Houellebecq, na primjer, nije? 

Začuđujuće je kako slični atentati na zdrav razum danas prolaze, jer nečijem uhu očito gode, što u svijetu spuštenih kriterija i spuštenih gaća nikog ne bi trebalo posebno iznenaditi. 

Što reći za izjave Esada Čustovića, vijećnika Dubrovačke stranke u lijevoj koaliciji, koji za spornu predstavu kaže kako “ona niti jednom jedinom riječju ne vrijeđa niti jednu religiju, pa ni islam, no njen pisac je homofob koji iz dna duše mrzi islam”? 

Moram priznati da prvi put čujem da se izraz homofob veže za Houellebecqa (ili nisam dovoljno “informiran”?), dok je “mrzitelj islama” standard ispod kojeg se ne ide. Lakoća s kojom se etikete kače na Houellebecqa imaju, čini mi se, najčešće isto ishodište: Houellebecqovo nepristajanje na uzuse političke korektnosti koja je ključni društveni anestetik neoliberalnog društva danas. 

U poplavi tekstova povodom ovog slučaja zanemareno je, čini mi se, ono najvažnije: Houellebecqov roman. Stvar je “elementarnog” poštenja reći nešto i o tome.

Roman je objavljen 1998. i radi se o drugom romanu ovog pisca, za koji je dobio ugledni IMPAC Dublin Literary Award, široj javnosti poznatiju kao nagradu od 100.000 eura, koju dijele pisac (75.000 €) i njegov prevoditelj na engleski (25.000 €). 

Houellebecq ne pridaje veće značenje književno-teorijskim finesama

“Elementarne čestice” su roman na tragu antiutopije, a pisan je iz vizure druge polovice ovog stoljeća, kao svojevrsna rekonstrukcija puta liberalne zapadne civilizacije u antiutopiju hakslijevskog tipa.

Moglo bi se čak govoriti o nekakvom postmodernističkom referiranju na Huxleya, budući da Houellebecq sustavno gradi apokaliptičnu viziju društva koje nezaustavljivo ide prema “distopijskom raju” kakav je opisao Huxley u svom romanu “Divni novi svijet”. 

Međutim, kod Houellebecqa nije riječ o nekakvim postmodernističkim intelektualnim igricama: naime, Houellebecq ne pridaje veće značenje književno-teorijskim finesama, njemu je ovo poslužilo tek kao idealan okvir u koji će smjestiti svoju priču.

Da ne bi bilo nikakvih dilema, on na jednome mjestu piše za Huxleya da je loš pisac i prikazuje ga u nekoliko scena romana kao ishlapjelog starca kojeg neke skupine hipija iz šezdesetih godina prošlog stoljeća nameću kao svoju intelektualnu ikonu, što je tipičan primjer paradoksa kojim se Houellebecq vrlo često služi. 

Znači, Huxley je prikazan kao stari, potrošeni pisac, ikona pokreta i svijeta u kojemu se njeguje kult tijela, mladosti i seksualnih sloboda. On je ovdje tek simbol suodnosa društva i pojedinca, i to onog pojedinca koji je aktivno sudjelovao u njegovu kreiranju, a u kojem onda za njega nema mjesta.

Svijet koji poštuje samo mladost

Osnovna Houellebecqova teza koju razrađuje u ovom romanu je ta da je osvojeno područje sloboda liberalnog društva osnovni uzrok njegove degeneracije i samoukinuća.

Pogotovo seksualne slobode iz šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, koje su uspostavile kult tijela kao vrhovni kriterij, kao i nasljeđe 68-ške generacije. 

Stoga se sljedeća Houellebecqova teza nameće sama po sebi: u neprestanom širenju seksualnih sloboda, rušenju tabua i moralnih normi, starost se nameće kao nešto ružno, degradirajuće i grešno. 

Tako Houellebecq na jednome mjestu piše: “Svijet koji poštuje samo mladost, malo-pomalo ‘proždire’ ljudska bića”.

Učinci te seksualne revolucije ne staju na ovome, degenerativni procesi se nastavljaju jedan na drugi. 

S ovim, na primjer, Houellebecq povezuje, između ostalog, i ultraljevičarske terorističke skupine koje su sedamdesetih godina sijale strah i smrt u Europi. 

On piše: “Tjelesno nasilje, najpotpunije utjelovljenje individualizcije, uskrsnut će na zapadu kao posljedica žudnje.” (tjelesne, naravno). Glavni junaci romana su Michel Djerzinski, molekularni biolog i genetičar, i njegov polubrat Bruno Clement. Bez obzira što je prvi, Michel, seksualno nezainteresiran, a Bruno patološki erotoman, obojica su emocionalno potpuno prazni. 

Sve teze koje iznosi Houellebecq uvjerljivo argumentira

Upravo je Michel tvorac genetičke teorije koja u konačnici dovodi do propasti ljudske civilizacije. U apokaliptičnom finalu romana ljudska vrsta izumire u rezervatima dok oko njih nastaje i nezaustavljivo se širi civilizacija kloniranih polubogova, kojima je Bog, za razliku od umiruće ljudske vrste, bio tek usputna prepreka koju je trebalo prijeći da bi nastao “divni novi svijet”. 

Houellebecq u romanu to na efektan način rezimira: “Materijalizam je imao svoju povijesnu važnost: trebalo je prijeći prvu prepreku, a to je bio Bog. Ljudi su je prešli, i našli se preplavljeni tjeskobom i sumnjom”. A koje će, potom, dovesti do sumraka njihove civilizacije.

Od izlaska “Elementarnih čestica” neprekidno se vode žučne rasprave o djelu ovog pisca. Dok ga jedni smatraju šarlatanom, za druge je jedan od rijetkih književnih genijalaca današnjice. 

Ne ulazeći u ove rasprave, koje su u većini slučajeva u biti prazne i plitke, stoji jedno: sve teze koje iznosi u svojim djelima Houellebecq majstorski i uvjerljivo argumentira, bez obzira na to je li riječ o konzervativnim stajalištima, kakvih ima i u “Elementarnim česticama”, ili moralno upitnim, kakva su ona u “Platformi” (seksualni turizam). 

Ili odnos očeva i sinova koji Houellebecq slika kao sukob iskonskih neprijatelja, svrha postojanja očeva gubi smisao odrastanjem sinova: jedni isključuju druge.

U Sarajevu, gdje se svojedobno puhalo i na hladno kad je riječ o Houellebecqu, ove godine je objavljeno njegovo “Pokoravanje” (Buybook, 2015.). Prvi put nakon rata čini mi se da je neka važna knjiga prevedena prije u Sarajevu nego u Zagrebu. 

Stvaranje sigurnosnog problema od jedne predstave je apsurdno

U Dnevnom avazu objavljivani su ulomci iz knjige i stječe se dojam da je Houellebecqu “sve oprošteno”. Ako Houellebecq nije problem u Sarajevu, ne vidim po kojoj bi to logici bio u Dubrovniku.

Pozivanje pojedinih sudionika ovog “slučaja” na zaštitu vjerskih osjećaja dubrovačkih muslimana preko Houellebecqovih leđa zapravo je teška uvreda i pljuska tim ljudima.

Neupućeni promatrač sa strane, nakon ovakvih reakcija, pomislio bi kako su dubrovački muslimani neka nazadna i opasna skupina.

Stvaranje sigurnosnog problema od jedne predstave pomalo podsjeća na apsurdne reakcije vezane za početak francuske distribucije Brešanova filma “Svećenikova djeca”, jer je plakat izradio jedan od karikaturista Charlie Hebdoa. 

Tako su novine donosile informacije kako se nitko iz hrvatskog veleposlanstva neće pojaviti na francuskoj premijeri zbog straha od terorističkog napada.

Po nečijem scenariju islamisti su, valjda, trebali kao čin dobre volje prema katoličkoj subraći pobiti kompletnu filmsku ekipu?! Ili je netko pokušao ponuditi odgovor na vječito pitanje: “Kako biti heroj u ova šugava vremena?” 

Tipična privatna inicijativa na hrvatski način

Pozitivan ili negativan? Koga briga! Slučaj Houellebecq ide dalje. Mate Laušić, kojeg hrvatski mediji tituliraju kao “stručnjaka za sigurnost”, “Elementarne čestice” prikazuje kao visoko rizičan događaj. 

Ide se dotle da se predlaže dodatno osiguranje hrvatskih diplomatskih predstavništava u svijetu (zapravo, ovo se sugerira naslovom teksta na jednom portalu, iako se u samom tekstu ne spominje). 

Ovo bi bilo smiješno da se ne radi o tipičnoj privatnoj inicijativi na hrvatski način: stvoriti problem i potom ga sam “riješiti”. U toj jednostavnoj i prozirnoj priči sve je lažno, virtualno, jedino je stvaran novac koji se izvlači iz opasnih, paranoičnih scenarija.

Na primjer, elaborat o dodatnoj zaštiti hrvatskih veleposlanstava mogao bi za sitnu lovu napraviti kakav “stručnjak za sigurnost”, recimo netko tko izgleda tajanstveno, pametno, po mogućnosti netko sa šerlokholmsovskom lulom u ustima koja ulijeva povjerenje. 

A “problemi” se, onda, u jednom trenutku počinju generirati sami od sebe. Tako da će biti posla za sve. “Stručnjaci” koji preko noći odbace navodne znakove zapravo su ključni problem svih postjugoslavenskih društava.

Koga Houellebecq uopće mrzi?

“Slučaj Houellebecq” je, između ostalog, samo jedno u nizu Potemkinovih sela na koja raznorazni eksperti za farbanje i mazanje stvarnosti marljivo nabacuju živopisne fasade.

Druga strana ove priče su navodni Houellebecqovi branitelji, koji ga brane tezom o piščevoj mizantropiji. Prema njima, Houellebecq podjednako “mrzi” islam, katoličanstvo ili Le Penove nacionaliste, tako da njegova “islamofobija”, prema tom principu, nije sporna. 

Zašto bi ga, primjerice, morao ubiti islamski terorist a ne, recimo, kakav Le Penov batinaš? “Nemojte me vi branit, matere vam!”, rekao bi očajni Mujo iz vica. 

Da vidimo, onda, od romana do romana, po logici zabrinutih branitelja lika i djela Michela Houellebecqa, koga to točno “mrzi” ovaj pisac. Izostavit ćemo romane “Platforma” i “Elementarne čestice” jer je o njima nešto rečeno u gornjem tekstu.

U posljednjem romanu, “Pokoravanje”, na primjer, Le Penovi nacionalisti su fašističke horde koje marširaju ulicama Pariza, islamisti su najvitalniji dio društva, zapadna demokracija je politička trgovina dovedena do perverzije, mediji su strogo kontrolirani, akademska zajednica degradirana, površna i dovoljna samoj sebi... 

U Houellebecqovu, po mojemu mišljenju najboljem romanu, “Karta i teritorij” (dobitnik Goncourove nagrade), to su neoliberalna ekonomija, za koju jedan ženski lik iz romana kaže kako nije znanost, kako je u većoj mjeri znanost astrologija nego današnja ekonomija.

“Mrzi”, zatim, suvremenu umjetnost, hedonizam... I konačno, najveći predmet piščeve “mržnje” u ovom romanu zove se Michel Houellebecq. Knjiški istražitelj, naime, istražuje brutalno ubojstvo pisca Michela Houellebecqa.

Dojam svemu napisanom (ili iskonstruiranom) o Michelu Houellebecqu pojačava njegov sjajan književni stil, koji kod čitatelja ostavlja osjećaj konstantne mučnine u želucu i tjeskobe (može li književnost danas više?), sličan onome kod Jeana Paula Sartrea, kod kojeg naslov njegova najpoznatijeg književnog djela, “Mučnina”, najbolje opisuje njegov književni postupak.