Nenad Puhovski ne plače i ne stenje pod teretom sumornih činjenica hrvatske svakodnevnice, koje ne izgledaju ništa vedrije ni u audiovizualnom sektoru koji, prema njegvu mišljenju, nije pametno zvati "industrijom". Puhovski se s Factumom bori, i pobjeđuje.

Za manje od mjesec dana počinje 15. ZagrebDox. Što ćemo sve moći vidjeti? Kako ćete proslaviti?

Uz neka manja događanja, proslavljamo, kao i uvijek, ponajviše sjajnim filmovima. Ovdje ću, prije svega, spomenuti filmove koje prikazujemo, a koji se, gotovo istodobno, 'vrte' i na najpoznatijim svjetskim festivalima te natječu za najprestižnije nagrade. Tu ponajprije mislim na četiri filma koji se natječu za dokumentarne Oscare - 'Minding the Gap', 'Free Solo' i 'Hale County This Morning, This Evening' koji se natječu u dugometražnoj te 'Black Sheep' iz kratkometražne konkurencije. Na ovogodišnjem Berlinaleu se prikazuju 'In Between' i 'The Stone Speakers', na Sundanceu 'The Magic Life Of V.', dok se za BAFTA-u, nagradu Britanske akademije, natječu filmovi 'They Shall Not Grow Old', 'Three Identical Strangers' i, već spomenuti, 'Free Solo'. Također, kao i svake godine, predstavljamo i nove programe, poput 'Poznati o poznatima', gdje prikazujemo filmove poznatih redatelja o poznatim suvremenicima - recimo film Wim Wendersa o papi Franji ili Emira Kusturice o bivšem urugvajskom predsjedniku Joséu 'Pepe' Mujici. Zatim program 'Ljubav i moda', koji tematizira svijet mode i njezinu ulogu u suvremenom globaliziranom svijetu kroz sudbine Yvesa Saint-Laurenta, Vivienne Westwood i kineske dizajnerice Guo Pei. Veliku pozornost poklanjamo, naravno, i premijerama hrvatskih autora, kao što su 'U ime Republike Hrvatske' Gorana Devića, 'Susjedi' Tomislava Žaje, 'Na kraju tame' Ranka Paukovića ili 'Fajrunt' mladog Davida Lušičića. Nemoguće je čak i samo spomenuti sve, više od stotinu filmova koji će biti prikazani. No mi imamo doista sjajnu publiku u kojoj svatko zna izabrati nešto za sebe.

Koliko se zapravo isplati raditi takav festival? Ponajprije zbog termina, ali i stalnih promjena u kulturnim politikama, stalno vam se događa da pripremate festival bez da znate hoćete li, kad i kolika sredstva dobiti? S druge strane, nove tehnologije, prelazak na kablovsku TV, on demand i streaming servise, kao i druge nove platforme bitno mijenjaju poziciju dokumentaraca. Jer novi igrači, poput Netflixa, Amazona ili YouTubea, ne samo da prikazuju, nego i proizvode filmove koji se natječu za Oscare?

Kad smo počinjali, 2005., rekao sam ekipi festivala - nikad se nećemo javno žaliti ili kukati. U ovoj zemlji to ionako svi čine. Istina je da nije lako, pogotovo zbog nesigurnosti u kojoj se, kao što ste i sami spomenuli, nađemo svake godine iznova, krajem jedne ili početkom sljedeće kalendarske godine. No također je istina da nas nitko ne tjera da to radimo i da vjerujemo da radimo nešto dobro. To je izravno vezano i za drugi dio vašeg pitanja. Da, premda je dokumentarna produkcija, između ostalog i zbog sve pristupačnije tehnologije, sve veća, paradoksalna je činjenica da je do kvalitetnih filmova sve teže doći. S jedne strane, njihove su cijene sve više, često posve izvan naših mogućnosti, a s druge, novi 'igrači' koje ste spomenuli vrlo često nisu zainteresirani za festivalska prikazivanja, osim možda na nekoliko najprestižnijih svjetskih festivala. Svejedno, duboko vjerujem u budućnost festivala. Ne samo zbog filmova koje je danas često doista lako pronaći na jednoj od spomenutih platformi, nego prije svega zbog jedinstvenog ugođaja, velikog izbora filmova u kratkom vremenu, susreta s ljudima, razgovora o filmovima, njihovim temama i autorima, ispijanja kava... Jednom riječju, onog ljudskog okruženja koje može pružiti samo festival.

A Factum, kuća koju ste osnovali 1997. i u njoj, do sada, producirali više od 80 filmova? Prikazujete li na DOX-u i te filmove?

Prikazujemo ih na što više domaćih i stranih festivala. Samo posljednjih pet naših dokumentaraca prikazano je na šezdesetak festivala i dobilo petnaestak nagrada. No premijere, kao i kino distribuciju, uvijek imamo najprije u Hrvatskoj. Tako je film 'Glasnije od oružja' Miroslava Sikavice imao premijeru na Motovunu, Žilnikova 'Najljepša zemlju na svijetu' na Human Rights festivalu, a 'iOtok' Mihe Čelara spremamo za ovogodišnji ZagrebDox, naravno izvan konkurencije. Uz to, završavamo još dva dugometražna dokumentarca, radimo na njih još nekoliko, a pripremamo puno. No to u velikoj mjeri ovisi o HAVC-u.

Da, to je bilo moje sljedeće pitanje - u kakvom je stanju danas HAVC? Hribar se odrekao karijere da bi uzdigao HAVC, onda su se prijatelji odrekli Hribara kad je na nj krenula hajka, DORH je na kraju proglasio Hribara nevinim, ali on više s tim ništa ne može, izjeo vuk magare...

Nažalost, HAVC je, a bojim se da će tako biti još neko vrijeme, još u nekom stanju 'tranzicije'. S obzirom na snagu udara na tu instituciju i njezina čelnog čovjeka, činjenicu da su ne samo njezini namještenici, nego i vanjski suradnici bili pozivani na razna, vrlo neugodna, ispitivanja, u ljude se, a tu mislim, naravno, i u filmsku 'zajednicu' uvukao 'oprez'. Drugim riječima - strah, koji je izravno u suprotnosti s bilo kakvom kreativnom djelatnošću. Čak i da postoji, a ne vidim da je tako, čvrsta volja da se kaže o čemu se zapravo radilo, trebat će godine da se vratimo na onu živost koja je karakterizirala HAVC kao jednu od vodećih hrvatskih kulturnih institucija. Ovako, paradoksalno, ispada da je DORH jedini koji je imao petlje reći da su stvari bile krive.

Jednom ste rekli da je 'šutnja najgora vrsta reakcije', a taj tip reakcije evidentno postaje sve češći. Kakva su tu vaša iskustva? Usporedimo li ranija razdoblja sa suvremenošću, čini se da je prije stanovitim kulturnim proizvodima pripisivana veća specifična težina nego danas. Nekad ste riskirali zabrane, danas ipak, uglavnom, ide prema formuli 'psi laju, karavane prolaze'?

O šutnji kao dominantnoj karakteristici hrvatskih kulturnjaka pisali su mnogi, pa i Krleža. Osobno sam doživio i preživio svašta, od sovjetskih 'špija' na generalki 'Travestija', preko zabrane televizijskih dokumentaraca do braniteljskih 'poziva' da napustim zemlju. No najgore sam se osjećao u drugoj polovici devedesetih, kad su prošli mjeseci da telefon u stanu nije zazvonio. Mene je ta šutnja natjerala da se okrenem novim stvarima, pokrenem Factum, ZagrebDox... No znam mnogo sjajnih ljudi koji su naprosto bili drugačiji... i - 'nestali' iz hrvatske kulture. Ne vidim (još) da netko žali za njima.

Spomenuli ste HRT? Katedrala duha postaje katedrala duhova, svakog dana bombardiraju nas reklamama za madrace, grudnjake, usisavače... Kakve to veze ima s javnom TV? Kakva je njezina uloga u hrvatskoj audiovizualnoj industriji?

Kao prvo, moram reći da, kad se radi o filmu i televiziji, pa i da je sve u najboljem redu, u Hrvatskoj ne vidim neku 'industriju', u najboljem slučaju - manufakturu. Svi ti veliki i važni nazivi, preuzeti iz zakonskih regulativa posve drugačijih sredina, kod nas ponajviše znače birokratiziranje, sivilo i anonimnost u donošenju odluka, a inzistiranje na međunarodnim koprodukcijama, kad je dokumentarac u pitanju, odricanje od mnogih tema koje nama jesu, a Europi ne moraju biti važne. No vratimo se televiziji. TV Zagreb je jednako bila 'državna' televizija kao što je to danas (ili jučer, s tek ponekom svjetlom iznimkom) HRT. S tom razlikom da su tad na televiziji djelovali ljudi s biografijom, umjetnici i intelektualci. Spomenimo samo Štivičića, Gotovca, Miladinova, Etu Midžić... Najveći dio dokumentarne produkcije morao bi biti su(financiran) od javne televizije jer je ona (trebala bi biti) i njezin najveći 'potrošač'. Činjenica da tome nije tako, činjenica da, npr. Factum nikad nije proizveo ni jedan film za ili u koprodukciji s HRT-om, najbolje govori koliko su stvari krive.

Mislite li da bi bilo vrijeme za preispitivanje zakona koji regulira ta područja?

Mi smo ionako jedno preregulirano društvo, a stvari svejedno ne funkcioniraju. Javna televizija jednostavno nema ni želje ni interesa do proizvodi ili emitira bilo što osim informativnog programa koji je na doista niskim granama, licencnih formata i sporta. Sveopća površnost i estradizacija programa, voditelji kojima je važnije da se pojave u Gloriji nego da izgovore neku autentičnu rečenicu, apsolutna nevoljkost hvatanja u koštac s gorućim i kontroverznim pitanjima suvremene Hrvatske - sve to predstavlja smrt već i za pokušaj produkcije kreativnog i/ili društveno relevantnog dokumentarca. Uzmite samo 'Gazdu' kao najbolji primjer...

Vi ste šezdesetosmaška generacija, snimili ste i film pod imenom te godine. Onda je postojao socijalni idealizam, četvrt stoljeća kasnije, nacionalni, a danas, stranke koje okupljaju mlade ljude - npr. Živi zid, nalikuju na anarhistične likove iz Demona Dostojevskog, koji nemaju nikakvih ideala. Vidite li na političkoj, odnosno društvenoj sceni ikakvu pozitivnu utopijsku energiju? Bez snova smo mrtvi.

U jednom od mnogih razgovora nakon projekcije 'Generacije '68.' pitali su me u čemu vidim najveću razliku između tadašnjih i današnjih prilika. Odgovorio sam da je tad bilo puno više nade, ali i realnijih osobnih ambicija. Danas, pogotovo u Hrvatskoj, nade je sve manje, a možda su nam je i posve ukrali. Mislim, naravno, na nadu za životom u boljem i pravednijim društvu. Bojim se, međutim, da je ona 'zamijenjena' poticanjem osobnih, nerealnih ambicija u kojima se ljudima obećava da mogu ostvariti apsolutno sve, postati slavni preko noći, imati milijune 'lajkova', puno novca i živjeti na crvenom tepihu. Naravno, na račun drugih. I ne nužno u okviru zakona. Iskreno bih volio da je ovo samo 'laprdanje starog prdekala'. No bojim se da mi najkvalitetniji mladi ljudi koji stalno odlaze iz Hrvatske barem djelomično daju za pravo.

Kad smo kod toga - bližite se sedamdesetoj. Imate li još energije za Akademiju, Factum, ZagrebDox? Jeste li stvorili nasljednike?

Imam. Najviše adrenalina i uživancije dobivam u u tome što radim. S Akademije moram ove godine, no prije mnogo godina doveo sam kolegu Gorana Devića koji je polako preuzimao sve veći broj obaveza i koji se već neko vrijeme brine za daljnji razvoj dokumentarne katedre. Kad su Factum i ZagrebDox u pitanju, tu su stvari kompliciranije jer moramo održavati čitavu vlastitu infrastrukturu. No i ovdje se okupila skupina sjajnih mladih ljudi, na čelu s Lucijom Parać, koja već sad suvereno drži sve konce u rukama. Želim se nadati da će se država prenuti i omogućiti tim ljudima ne samo egzistenciju, nego i priliku za razvoj i napredak. Jer, bez toga, Berlin će doista (p)ostati drugom hrvatskom filmskom metropolom.