Obitelj Polesini sedam je stoljeća imala ključnu ulogu u političkom i ekonomskom životu Istre. Fotografije te obitelji s kraja 19. i početka 20. stoljeća sada se nalaze u Zavičajnom muzeju Poreštine, a na njima se vide vjerne scene nestalog društva koje naslov čuvenog djela austrijskog pisca Stefana Zweiga najjasnije identificira. Jučerašnji svijet. Trenuci su to prije raspada Austrougarskog carstva, prizori koji su nastali prije no što će intelektualci i pjesnici te civilizacije– kako je opisao Claudio Magris, čovjek iz istoga kulturnog i geografskog prostora kao i posljednji potomak obitelji Polesini koji je o svojoj obitelji i životu otvoreno govorii za Express- iznenada ugledati urušeno "vlastito društvo i zajedno s njim i temelje vlastita života i kulture". Ovdje prvi put donosimoprizore iz dva obiteljska albuma koje je novinar i pisac Gian Paolo Polesini darovao muzeju, slike iz zadnjih dana habsburškog carstva u Istri, koje tu još djeluje kao sretno, skladno, uređeno i bajkovito...
Gian Paolo Polesini, posljednji istarski markiz, talijanski novinar i pisac
Gian Paolo Polesini, posljednji istarski markiz, talijanski novinar i pisac
Zavičajni muzej Poreštine proteklih je godina došao do dijela ostavštine obitelji Polesini, stoljećima najuglednijih i najmoćnijih plemića u Istri. Njihovo prezime nosio je profesor prava na Sveučilištu u Padovi u XVI. stoljeću, Girolamo, rođen u Poreču, u Motovunu je bio rođen Francesco (1729.–1819.), pulski i porečki biskup, pravnik i političar. Biskupov je brat Gian Paolo Sereno (1739.–1829.), nakon pada Mletačke Republike (1797.) bio upravitelj Poreča, a za francuske vlasti predsjednik suda za područje od Mirne do Pule. U drugoj polovici 19. stoljeća je Gian Paolo (1818.–1882.) bio pokrajinski kapetan i predsjednik Istarskoga sabora. Njegov sin markiz Benedetto bio je vlasnik dvorane Istarske sabornice, koju je 1922. godine darovao Istarskoj pokrajini.
Polesiniji su imali posjede na području Červara, Zamaska, Motovuna, Motovunskih Novaki i Poreča - izgradili su fantastične dvorce na otoku Sveti Nikola, u Poreču i u Svetom Ivanu od Šterne vilu Polesini. Od 18. stoljeća nose titulu markiza.
Danas je talijanski novinar Gian Paolo Polesini (69) jedini živući muški potomak te nekoć slavne i moćne loze i on je najzaslužniji da je velik dio materijalne baštine obitelji došao do muzeja u Poreču. Još je prije dvadesetak godina, želeći napisati knjigu o precima koji su skoro sedam stoljeća imali ključno mjesto u političkom, društvenom, ekonomskom i kulturnom životu Istre, došao u Poreč istraživati obiteljsku povijest. Novinar i filmski kritičar koji živi i radi u Udinama, o obitelji je potom pisao u knjizi “Sangue blu” (Plava krv, 2007.), zatim i u djelu “Polle. Il figlio unico” (Polle. Sin jedinac), Zavičajnom je muzeju poreštine darovao značajan broj predmeta – razne tiskovine, knjige i rukopise, liturgijsku opremu porečkog biskupa, čašu s obiteljskim grbom. Posljednjih desetak godina porečki muzej je od Polesinija otkupio i srebrni servis, minijature obiteljskih portreta, korzet te jedan jastučić za bebe. Na njega su polagani muški potomci. No, novinar je muzeju darovao i dva fotografska albuma. Većina je fotografija snimljena prije 1914. ili u godinama Prvog svjetskog rata, ima ponešto i kasnijih prizora, iz Drugog rata, mnoge bilježe prizore obitelji kraj vile na Svetom Nikoli, ali ima i slika iz njihovih austrijskih posjeda, sa zimovanja, sela i gradova. Obitelj je pred kraj Drugog svjetskog rata u velikom egzodusu iz Istre otišla u Italiju, a Gian Paolo Polesini sada otvoreno govori o svojoj obiteljskoj prošlosti, o osjećajima koji ga prožimaju kad vidi dvorce i vile Polesinijevih u Istri, o sjećanjima na odrastanje u obitelji koja je dugo držala do plemićkih normi. Novinar i pisac koji je desetljećima bio revni kroničar Sanrema i Mostre, u svojoj knjizi “Polle. Il figlio unico” opisuje kako se, još kao dijete, pobunio protiv ljubljenja ruke starim groficama koje su “vonjale na početak dvadesetog stoljeća” i kako je to u njemu izazvalo neočekivanu preobrazbu u malog chaplinovskog mangupa. Pisao je o svemu s dozom neskrivene ironije, koja se jasno osjeća i u drugim njegovim tekstovima.
Sjećanja na djetinjstvo
- Iako sam još bio dijete, iz priča svojih roditelja slutio sam da se naša sudbina zauvijek promijenila. Zamišljao sam život u dvorcu — otac me odveo na otok kad sam počeo doista razumijevati povijest — i bio sam očaran likom Vittorija, barkariola, koji je svaki dan, prkoseći i lošem vremenu, veslao kako bi moje vodio u Poreč. Da, istina je: često se nisam osjećao doraslim, osobito kad smo bili pozivani kod onih koji su posjedovali palače i zemlju. Mi smo, naprotiv, živjeli u malom stanu u središtu Udina. S vremenom sam se, međutim, prepustio onoj ironiji koja očito pripada mom DNK-u: prevladao sam sputanost i povratio određenu drskost, naučivši se čak i zabavljati na njihov račun. Nisu svi bili simpatični i gostoljubivi: neki nimalo, drugi itekako. Nakon godina druženja, ipak sam se udaljio od tih salona s izloženim srebrom, dajući prednost pučkoj autentičnosti prijatelja bez titula, ali istinskih.
S vremenom je u meni sazrela jasnija svijest o stvarnosti. Tako je bilo i tako treba prihvatiti. Naravno, svaki put kad stignem u Istru ponovno se javi neizbježan bijes, koji, međutim, ubrzo ublaži ljepota Poreča. Volim tamo voditi prijatelje i s njima dijeliti to stanje duha. Nemam djece: obitelj Polesini, nakon sedamsto godina, završit će sa mnom, kad Gospodin odluči pozvati me k sebi. I to prihvaćam, bez žaljenja. Elena, ravnateljica muzeja, posebna je osoba i duboko poznaje našu povijest. Zato sam odlučio ubrzati stvari i omogućiti precima da se ‘vrate kući’ kroz svoje portrete, kako bi turisti u godinama koje dolaze mogli upoznati povijest jednoga malog istarskog grada i kroz one koji su u njemu živjeli stoljećima- rekao je u razgovoru za 24sata o obiteljskom ostavštini.
Priznao je potom da se, kad razmišlja o precima i vidi zapuštene palače u Istri koje su nekoć pripadale njegovoj obitelji, osjeća rezignirano:
- Boli vidjeti kuću Polesini, ondje dolje uz obalu, uvijek zatvorenu iza svojih vrata. Gledam dvorac i ne mogu a da ne proklinjem talijansku vladu, koja je za sitniš likvidirala golemo bogatstvo. Mislim na patnju svoga djeda i oca, prisiljenih napustiti sve; mislim na tisuće prognanika; mislim na previše stvari odjednom. Onda stanem i kažem si: dosta. I ponovno gledam more.
Barbarska karijera mladog markiza
Novinar koji je upoznao Nicole Kidman, Harrisona Forda, Georgea Clooneyja, Kevina Costnera, Vittorija Gassmana, Marcella Mastroiannija, Alberta Sordija, Maria Monicellija, Claudiju Cardinale, u svojim autobiografskim zapisima navodi:
“U svojoj kratkoj karijeri djeteta mogu se pohvaliti da sam bacio dragocjenu svilenu torbicu u jezero Garda, da sam priređivao razne zasjede ispod stolova kako bih zavirio što se skriva pod suknjama gošći (sa 6 godina), da sam priredio brojne nezgode za dvoje jadnih roditelja nesposobnih zaustaviti divlju i barbarsku karijeru vrlo mladog Gian Paola Antonija Francesca Marquarda Marije, da sam otkrivao perike,
zubne proteze i umjetne udove već ostarjelih plemića, kao i gotovo izazvao srčane udare bacajući petarde na najneočekivanijim mjestima. Sve dok jednog lijepog dana moje lice nije susrelo odlučnu šaku mog oca. Snažan desni udarac koji me srušio na pod, uz majčine krikove: ‘Te lo ga copà!!!’ (Ubio si ga!!!). U stvarnosti me to, međutim, prilično ojačalo. Tko zna!”
U matičnim je knjigama doista upisan sa svim tim imenima, ali on se potpisuje samo kao Gian Paolo:
- Od kraja devetnaestog stoljeća Polesini su imenovani markizima, ali danas je to titula bez vrijednosti. U nekim krugovima ostavlja dojam, recimo, ali nisam tip koji bi je koristio neprimjereno ili da bi impresionirao. Stalo mi je do imena obitelji i na sve načine nastojim odati počast tom imenu svojim skromnim djelima. Vrlo skromnim, ali ipak poštenima. Moj otac Benedetto bio je dobar čovjek, ali u jednome nije popuštao: nepoštenju. Vjerovao sam mu kao dijete, a još više sada kad živim u svijetu u kojem su loši u većini. Baš me briga za njih i idem dalje. Slobodan sam čovjek i ne dam se nikome zastrašiti. Kao mlad, doduše, morao sam znati svoje mjesto i trpjeti. Na poslu se to često događalo. Moram reći da se plemstvo još doživljava kao nešto bajkovito i ima određenu privlačnost.
Politička uloga predaka
Njegov je otac Benedetto (1915.–1998.) tijekom Drugog svjetskog rata u Rusiji bio potporučnik–tumač između talijanskih i njemačkih časnika; obitelj je, između kraja XIX. i početka XX. stoljeća — u onome što bismo mogli nazvati Belle Époque, zlatno doba ili secesijsko razdoblje — bila prirodno vezana i uz Beč i Graz:
- Moj je otac ispravno govorio njemački sa svojom majkom, rođenom barunicom Fisher. Zato je u Rusiji spasio živu glavu: kao tumač. Veza s Austrijom nastala je u dvadesetom stoljeću, kada je moj djed Gianpaolo oženio svoju Margheritu. I dvije su se obitelji neizbježno spojile. U devetnaestom stoljeću Gian Paolo Polesini, rođen 1818., kao predsjednik Istarskog sabora, suprotstavio se Austriji predloživši kolegama da na glasački listić napišu ‘nitko’. Taj je čin ušao u povijest kao ‘Sabor nikoga’.” (Sabor nikoga ili Dieta dell Nessuna je događaj koji se zbio nakon konstitucije prvog saziva Pokrajinskog sabora Markgrofovije Istre, danas znanog kao Istarski sabor, u Poreču početkom travnja 1861., kada je za prvog predsjednika i pokrajinskog kapetana imenovan porečki markiz Gian Paolo Polesini. Prva zadaća tog saziva bio je izbor dva predstavnika za Carevinsko vijeće u Beču, što je stavljeno na dnevni red sljedeće sjednice. Međutim, zastupnici nisu izabrani jer je 20 od 29 prisutnih na svoje glasačke listiće napisalo riječ “nessuno” - nitko. Prema nekim izvorima, takvo glasanje je predložio talijanski političar Antonio Madonizza, dok se Polesini, zbog svoje funkcije, držao rezervirano, premda je sve jasno poddržavao. Takvim su glasanjem “nessunisti” željeli jasno dati do znanja da se predstavnici Pokrajinskog sabora Markgrofovije Istre neće pridružiti radu Zastupničkog doma Carevinskog vijeća, što je protumačeno kao otvoreno nepriznavanje austrijske vlasti. Time je talijanska većina u Istarskom saboru (od 30 izabranih i imenovanih zastupnika njih 25 bili su Talijani) Beču javno uputila svoj prosvjed i nepriznavanje. Svi “nessunisti” bili su iz grupacije talijanskih, nacionalno opredijeljenih, liberala koja je imala većinu u Saboru, op. a.).
Na fotografijama obitelji Polesini koje su sada u porečkom muzeju vide se vjerne scene nestalog društva koje naslov čuvenog djela austrijskog pisca Stefana Zweiga najjasnije identificira. Jučerašnji svijet. Trenuci su to prije raspada Austrougarskog carstva, prizori koji su nastali prije no što će intelektualci i pjesnici te civilizacije– kako je opisao Claudio Magris, čovjek iz istoga kulturnog i geografskog prostora kao i posljednji potomak obitelji Polesini- iznenada ugledati urušeno “vlastito društvo i zajedno s njim i temelje vlastita života i kulture”. Posljednji su to prizori habsburškog carstva koje djeluje kao “sretno i skladno doba, kao uređena i bajkovita Mitteleuropa u kojoj kao da vrijeme nije protjecalo tako brzo i s tolikom željom da se zaborave jučerašnja zbivanja i osjećaji”.
“Žaljenje za postojanim i sigurnim svijetom, usidrenim u starim i čvrstim vrijednostima, u prisjećanju” koje se miješa “s nostalgijom sjećanjâ iz djetinjstva, s mirisima i bojama preko kojih se to ozračje neizbrisivo usjeklo u pamćenje”, Magris će dočarati Zweigovom rečenicom koja podsjeća na onaj isti osjećaj kojeg je mali dječak Gian Paolo Polesini imao kad je, desetljećima kasnije, morao ljubiti ruke groficama koje su još htjele živjeti kao da se ništa nije promijenilo: “Ni danas još ne mogu zaboraviti onaj ustajali vonj natrulosti koji je vladao u toj zgradi kao i u svim austrijskim službenim prostorijama i koji smo zvali ‘erarskim’ vonjem.”
Talijanski novinar i pisac, posljednji istarski markiz, u svojim je sjećanjiam i autoru ovih redaka priznao da je sve doživljavao s istom ironijom prema onima koji još pomalo vjeruju u davno izgubljenu građansku pristojnost i poštovanost, onu koju će Joseph Roth (rođen 1894. u Galiciji, studirao u Lembergu, danas Lviv u Ukrajini, i Beču, nakon rata živio i u Berlinu a 1933. emigrirao u Pariz gdje je umro 1939.) u svom djelu “Radetzky mars” 1932. opisati rečenicom: “Danas su pojmovi staleške i obiteljske časti [...] preostaci nevjerodostojnih i djetinjastih legendi, kako se to nama katkad čini”.
Hedonističko ozračje
Ostaci jučerašnjeg svijeta, onog za kojeg će Magris napisati da je poharan “olujama toliko većim od njega”, sada se u jednom muzeju čuvaju i kao blijede fotografije. One govore o bajkovitom i uređenom društvu, malo je tu prizora iz grube stvarnosti i golemih socijalnih nejednakosti, a puno više onoga što je jedan drugi veliki austrijski pripovjedač, Robert Musil, svojom ironijom brisao kao “beskorisnu prašinu koja je padala u suton franjojosipovskog doba”. Ali i takve su slike vrijedno podsjećanje na davna vremena i zaslužuju biti snažnije upisane kao dokument posljednjeg poglavlja jedne duge povijesne i kulturne tradicije. Iz fotografija se naslućuje i eskapizam, bijeg od stvarnost koji je motiviran željom da odvrati pozornost od utopijskog državnog ustroja Monarhije, pokušaj da se taj svijet brani i svakodnevnim osjećajima, načinom života u kojem ima mnogo vremena za hedonizam, za razonodu, razbibrigu i zabavu. U tim dobrohotnim scenama “bliske nepristupačnosti” hedonističko je ozračje, kako tumači Magris, treći temeljni motiv habsburškog mita, nakon kategorija nadnacionalnog i birokratskog. Uz hranu, vino, trpko pivo, birane kolače i torte, glazbu, ples i kazalište i valcere, tu su sada i mediteranske palače i vile, plemeniti psi, prvi automobili i hidroavioni, obala s koje se motre čista i bijela jedra brodova.
Slične su fotografije iz ostavštine Vranyczanyjevih, o njima je u svom eseju “Theatrum mundi ili fotografska saga obitelji Vranyczany” pisala i povjesničarka umjetnosti i talijanistica Marija Tonković, gdje je primjetila kako je očito i Miroslav Krleža “dobro poznavao tematski repertoar” tog fotografskog opusa, pa pri tom citira Krležine rečenice iz prvog sveska Zastava: »(...) fotografije, mnogo fotografija, jedna Nadvojvotkinja sa svojom plavokrvnom djecom, jedan nadvojvoda na lipicaneru, u srebrenom okviru, s vlastoručnim potpisom, jedna Grofica, dvije Grofice, tri Grofice, Grofice na konjima, Grofice u kočijama, čaj u Starim Dvorima, čaj u Tikvincu, u Štakorovcu, piknik u Torbarskom donjem, konji, psi, lovci, lovovi, izleti, piknik u Galavaru, piknik u Csurgu kod Fesztetichevih, jedna budimska jednokatnica, i još jedna budimska jednokatnica na starom zidu iznad Krvave poljane, grofovski park oko dvorca na Balatonu, engleski seteri, pointeri, jedan glumac u hamletskom kostimu, jedan Pierrot u srebrenom okviru s vlastoručnim potpisom, sve je mirisalo na sindetikon, i čovjek je imao dojam da je čitava ova scenerija slijepljena gumiarabikom.«
Ovdje nema palača u Starima dvorima i Štakorovcu, ali ima ih na Svetom Nikoli i u Poreču, u Beču i Grazu, imanja u Tirolu, tu su piknici na obali Jadranskog mora, a mnogo je i setera, francuskih buldoga, špiceva, ovčara i foksterijera, mnogo grofovskih parkova i kočija, parobroda, čak i jedan majmun, obiteljski ljubimac Spezi.
U tim danima prije Velikog rata, kako će zapisati Joseph Roth, “još nije bilo svejedno je li neki čovjek živ ili mrtav. Kad bi netko nestao iz zemaljskoga jata, na njegovo mjesto još nije smjesta stupao drugi kako bi mrtvoga poslao u zaborav, nego je ostajala praznina u kojoj je on nedostajao [...]. Svemu što je raslo trebalo je za rast mnogo vremena; a svemu što bi nestalo trebalo je mnogo vremena da bi se zaboravilo [...], pa se onomad živjelo od sjećanja kao što se danas živi od sposobnosti brzog i trajnog zaboravljanja.” Dio porečkih fotografija snimljen je i u godinama kad je rat već grubo otimao ljude iz “zemaljskog jata”.
Nad glavama mnogih likova na tim fotografijama stoji, rukom ucrtan, mali križ. Oznaka da taj čovjek više nije među živima.
