Nazvao ga je u svom romanu 'Joe', unatoč tome što je Joe bio Sarajlija. Da zbog rata nije morao bježati iz opkoljenog Sarajeva, zadnju godinu gimnazije Joe bi dočekao slušajući The Cure, furajući se na blagu depresiju i odijevao bi se u crno, u prvom redu zato što su to djevojke tad jako voljele. Umjesto toga, Andrej Nikolaidis je u svojoj 'Mađarskoj rečenici' opisao košmar u koji se izrodio život tog mladog čovjeka kojemu je riječ Stevana, njegova oca, imala snagu prirodnog zakona.

Otac je rekao da će doći za njim iz Sarajeva... i nikad nije došao. A Joe ga je čekao jako dugo. I kako je doživio slom očeva prirodnog zakona, bio je to kraj Joeova svijeta, svih mogućnosti i katastrofa koje bi inače proživio. Od izbjeglice iz svoga grada, koji je relativni zaklon od manijakalnog ratnoga klanja našao u staroj obiteljskoj kući u Ulcinju, postao je izbjeglica iz života, iz postojanja uopće.

Postao je samoubojica koji samo što se nije ostvario, koji milost više nije tražio, a nikome ju nije imao niti dati. Na ovaj način Nikolaidis je svoj totalno atipičan roman, pisan u monologu, na 90-ak stranica, a cijeli u jednoj jedinoj rečenici, pretvorio u žestoki obračun, među ostalim, s nacionalističkom opsjednutošću dokazivanja 'svoje' žrtve.

"Danas se ljudi ponašaju kao da je biti žrtva najveća vrlina. A nije. Niti najveća niti ikakva. Ako dovoljno dugo požive, žrtve imaju dobre izglede postati krvnici. Govor u ime žrtava je dobar biznis", objasnio je Nikolaidis što misli o tome. Sasvim slučajno ovakav razgovor poveli smo samo nekoliko dana uoči još jedne obljetnice Bleiburga. Nismo se doticali ničega niti o tragediji niti o mitologiji tog mjesta.

Kao niti bilo kojeg drugog, bilo da je riječ o Srebrenici, Jasenovcu, o masakru u Štrpcima iz 1993., za koji Joe u romanu u jednom trenutku počinje vjerovati da je njegov otac bio među 20 otetih putnika iz vlaka na liniji Beograd - Bar. Ali je zato Nikolaidis definirao valutni razvoj političke vrijednosti mjesta takvih stradanja.

"Prvo ide proces sakralizacije žrtava. Nacija/država žrtve tretira kao svoj iznimno vrijedan resurs. Iz sakralizacije žrtava potom se prelazi u proizvodnju novih žrtava, ali ovog puta ne 'naših' nego 'njihovih' ili 'vaših'. U ime 'naših' žrtava past će neke nove 'njihove' ili 'vaše' žrtve. Da ne govorimo o onome što je očito, da se pozivanjem na žrtve etički i politički pokušavaju legitimizirati svakakve gadosti. U ime ustaških žrtava mi ćemo vam pokušati uzeti pola Hrvatske. Nije to bilo davno.

A u ime vaše žrtve i nepravde iz vremena Jugoslavije Karađorđevića, vi ćete stvoriti NDH i svečano otvoriti Jasenovac. I tako stalno. I tako na sve strane. Pri čemu prebrojavanje i eksploataciju mrtvih po pravilu predvodi crkva, jednako katolička kao i pravoslavna. A Isus kaže: 'Neka mrtvi pokopaju mrtve'. Naše su kulture po tome kultovi mrtvih. Ovdje se voli i slavi smrt, uz sveopći prijezir prema životu", kazao je, slijedeći isti onaj duh kojim odiše njegova priča iz romana o smrti svake nade u vlaku na liniji Beč - Budimpešta.

Nikolaidis je otkrio da je roman, pored sve simbolike, još i tako naštimao da je za njegovo čitanje potrebno oko tri sata, otprilike isto onoliko koliko je potrebno da vlakom prijeđete put od stanice Keleti u Budimpešti do Hauptbahnhofa u Beču. U ta tri sata Nikolaidis je sabio sav apokaliptički opis razorenog svijeta i prostora nekoć jedne zemlje i jednog života.

Ljuti na Moskvu Upozorenje Rusima: Prestanite se petljati u politiku Balkana

Pa ako ne vjeruje ni u što dobro nakon svega viđenog u posljednjem ratu, smatra li da bi moglo doći do nekog novog rata u dobu u kojem se čini da novoj generaciji nacionalista na Balkanu opet postaje tijesno? "A, to je uvijek moguće, čak vrlo vjerojatno. Onaj tko se kladi na ono najgore u ljudima ima mnogo veće izglede za dobitak od onoga koji računa na ono dobro u njima", kazao je Nikolaidis.

I već u nastavku je izmigoljio višeznačnom konstatacijom 'da se on ne kladi'. Takav stav može biti posljedica mnogočega, lako moguće i života u zemlji koja je nedavno preživjela pokušaj, kako je rečeno, puča dirigiranog iz Moskve, a koji je spriječen uz pomoć 'partnerskih službi NATO saveznika'. No danas nije čak niti to najveći problem Crne Gore; opljačkane, odumrle države i oslabljenih institucija.

"Pravi problem je kako provesti neku vrstu tranzicije vlasti a da se ne ponište sve emancipacijske i prosvjetiteljske odluke koje je provela Đukanovićeva vlast. Da nakon smjene vlasti Crna Gora i dalje bude nezavisna, članica NATO-a, a u roku od pet godina i članica EU. Svjestan sam svih prigovora pozicije emencipacijske ljevice na ovu tezu, ali kad vam je startna pozicija kotačić Miloševićeva ratnog stroja i takozvana 'srpska Sparta', dakle najmilitantnije jezgro militantnog srpskog nacionalizma, što je precizan opis Crne Gore u prvoj polovici devedesetih, završiti nakon 25 godina u NATO i EU definitivno je napredak", kazao je Nikolaidis, koji ne vjeruje da je to uopće moguće bez pomoći Zapada.

Najnovija crnogorska povijest pritom mu potpuno daje za pravo, a alternativa je nepodnošljiva. Lako je zamisliti da bi Demokratska partija socijalista, čijim pripadnicima slijedi suđenje za 'ono' u izbornoj noći, u jedan ili dva izborna kruga krenula pretvarati Crnu Goru, kako kaže Nikolaidis, u 'treću srpsku državu'.

"Pritom se u dogledno vrijeme ne bi mijenjala činjenica da Crna Gora jest međunarodno priznata država, ali bi došlo do velikog identitetskog inženjeringa; duplo više Srba, duplo manje Crnogoraca, potom i do promjene koncepta građanske države, koji je Crna Gora praktično, kao i manje-više sve što u njoj vrijedi, naslijedila od komunističke vlasti. E, to je problem", objasnio je.

Nešto od svega toga već je viđeno u ‘90-ima, čak i nagli skok u postotku Srba u toj maloj mediteranskoj državi. Kako bi to išlo, Nikolaidis uopće ne dvoji. S prosrpskim strankama na vlasti mnogi bi se Crnogorci stali izjašnjavati kao Srbi.

"Ovdje se čak i unutar jedne obitelji brat i majka izjašnjavaju kao Crnogorci, a sestra i otac kao Srbi, što nas podsjeća na to da je svaki identitet konstrukcija i stvar slobodnog izbora pojedinca. Nije to nešto uklesano u kamen, što se upisuje u vas po rođenju. Da jest uklesano, stvari kakva je asimilacija ne bi bile moguće", kazao je.

On zato nije romantičar i ne sumnja da su i EU i NATO dobra vijest za građanska društva na Balkanu, ugrožena nacionalizmima. Za Dodika kaže da se preigrao, da je zaboravio da je na vlast došao voljom Zapada, te da je već tad bio zapisan i način na koji će tu vlast izgubiti. Jedini razlog, kaže, zbog kojeg je Dodik pomislio da bi mogao biti državnik, katastrofalna je 'pod-politika' bošnjačkih elita.

"Ta on je po svemu profil provincijskoga kabadahije, šerif kakve zabiti u istočnoj Bosni", definirao ga je Nikolaidis otprilike kao da mu zakiva čavao u politički lijes. Koja riječ o užasu u Makedoniji, u usporedbi s čim Hrvatsku i Srbiju, o Sloveniji da se i ne govori, ne vrijedi ni spominjati... Uglavnom, koliko su nacionalisti s Balkana u doba nove multipolarnosti svijeta te 'slobodnog protoka ljudi, roba i kapitala' uspjeli doista povećati razinu suvereniteta u svojim nacionalnim državama u odnosu na Jugoslaviju?

Timothy Less Mračna prognoza: "Balkan će vam opet gorjeti!"

"Titova Jugoslavija je bila do danas apsolutni civilizacijski, kulturni i politički vrhunac svih naroda koji su u njoj živjeli, uključujući tu i u njoj objektivno potlačene Albance. Što se tiče suvereniteta nastalih država, već sam vam govorio o Crnoj Gori, za nju je sretan scenarij već i kontrolirana tranzicija vlasti koju sam spomenuo. To jest očit primjer strane uprave preko domaćih pro-EU, pro-NATO političkih izvršitelja.

To nipošto nije dobro, ali je i to i dalje bolje od alternative, od ruske uprave preko nacionalističkih partija. Usporedba s Titovom Jugoslavijom je praktično nemoguća najprije jer govorimo o državi koja je bila višestruko snažnija od zbroja onoga što je iz nje nastalo, ali i zato što je svijet značajno drukčiji", odgovorio je.

Andrej Nikolaidis je, osim po svom književnom opusu, već godinama poznat kao žestoki zagovaratelj crnogorske neovisnosti, istodobno i prava manjina, antiratni aktivist. Tipičan primjer osobe koja je potpuno jasna i logična ljudima koji žive na Balkanu, ali i krajnje nerazumljiva zbrka, kako bi mu se činilo, kontroverzi nekom neupućenom sa Zapada.

Primjerice, prije pet godina je zaključio da bi bio civilizacijski iskorak i pravedno da je kakav tamošnji radnik, Srbin, dvoranu u kojoj su politički i vjerski glavešine proslavljali obljetnicu Republike Srpske, natrpao dinamitom i u tom trenutku detonirao. Jer je on opljačkan u ime te nacije i vjere. Samo, kao što je ljevica krajnje egzotična pojava u Dodikovu dvorištu, slično je i u Crnoj Gori. Dotle da je Nikolaidis u razgovoru zaključio kako je tamošnja lijeva scena lijeva još jedino u odnosu na Erdogana i Orbana. Nije ju, dakle, nešto nahvalio.

"Vi barem imate Markovinu i Kapovića, nema spora da oni jesu ljevica. Ako ne mogu danas, ne znači da neće moći sutra. A kod nas ‘komunisti’ u Nikšiću u borbi prsa u prsa sprečavaju LGBT prosvjednike da izađu na ulice toga grada jer ih smatraju sramotom", očito je ogorčen.

On je svojedobno religiju doista postavio kao opijum za narod, a u tom slučaju fašizam bi narodu bio speed. Još malo i prisjetili smo se kako je u svoje vrijeme ipak i jedan notorni Jean-Marie Le Pen komunistima odao priznanje. Rekao je, naime, da su 'komunisti jako dobri patrioti, ali toga uopće nisu svjesni'. Doskočicu je Nikolaidis dočekao potpuno spreman.

"Nacije budu pa nestanu, država ima pa ih nema. U središtu našeg identiteta je fantazija. Neki identitet grade oko fantazije o državi i naciji, neki, poput ljevičara, oko fantazije o pravdi i nadnacionalnom, o postdržavnom svijetu. Šta ćete, čovjek mora nekako vidjeti svijet i sebe u njemu. Ali ja vam zbog toga ne bih prolijevao krv. Osobito ne svoju."