Roman "Hurije" alžirskog pisca s francuskom adresom Kamela Daouda krajem srpnja objavila je Fraktura u prijevodu Maje Zorice Vukušić i pod uredničkom paskom Magdalene Blažević. Riječ je o romanu koji je 2024. godine dobio Nagradu Goncourt te je Daoud postao prvi alžirski pisac dobitnik te najprestižnije francuske literarne nagrade. Ali roman "Hurije" donio mu je i probleme, pa je zbog njega u Alžiru osuđen na tri godine zatvora i veliku novčanu kaznu jer se u romanu bavi islamističkim zločinima iz vremena građanskog rata s kraja 20. stoljeća, koji se ne smiju spominjati zbog Povelje o miru i nacionalnom pomirenju, koja očito ima snagu zakona. Kako živi u Francuskoj i nije dostupan alžirskim vlastima, protiv njega je podignut i međunarodni uhidbeni nalog.

Portal Bestbook.hr možete posjetiti OVDJE.

No problemi tu ne prestaju. I u Alžiru i u Francuskoj protiv Dauda se vode privatni procesi u kojem tužiteljica, alžirska građanka, tvrdi da je bez dozvole roman izgradio na njezinu tragičnom slučaju. I njoj je, naime, baš kao i Daoudovoj literarnoj junakinji, nožem razrezan vrat, zbog čega im je itekako otežan život te su trajno traumatizirane i označene. A da čitava stvar bude još gora, Alžirku je liječila psihijatrica koja je kasnije postala Daudova supruga, pa ih se oboje tuži i zbog nepoštovanja liječničke tajne.

U obranu pisca, ali i romana kao literarne forme, treba reći da su "Hurije" fikcionalni roman, koji je na mahove iznimno brutalan i direktan, ali i sustavno poetičan, napisan visokim književnim stilom. Izbrušen i domišljen, a nikako ne huškački i prizeman. Daoudov motiv je jasan i u osnovi etičan. Pisati o temama koje su u Alžiru proglašene tabuom. Pisati o žrtvama čiji su krvnici naglo prerušeni u kuhare (navodno su brojni islamistički ekstremisti nakon izglasavanja Povelje tvrdili da su se u vrijeme građanskog rata bavili kuhanjem!?) te su najnormalnije uključeni u svakodnevni život, dok se žrtve moraju zadovoljiti državnim financijskim ustupcima u vidu mirovina ili stambenog prostora, ali i trajno šutjeti.

Daoud je svoju fikciju umotao u nekoliko zaštitnih slojeva celofana. Glavnoj junakinji dao je dva imena, Fajr i Aube, unutarnji i vanjski jezik, unutarnji i vanjski identitet. Ona ima dvije majke (veći dio obitelji, pa i starija sestra stradao je u pokolju u silvestarskoj noći 1999. godine u jednom zabačenom selu na sjeverozapadu Alžira). A kad 26-godišnja Aube, vlasnica frizerskog salona Šeherezada u alžirskom Oranu, ostane trudna nakon romantične ljubavi s mladićem koji žarko želi pobjeći u Španjolsku, odlučuje se na abortus, prije čega ipak želi iskupiteljski posjetiti mjesto svoga ranjavanja. Tako bi i nerođenom djetetu pokazala da je doista žrtva okrutnih islamista te da se na svijetu gdje okrutnici postaju ugledni članovi društva ne isplati niti živjeti niti rađati djecu.

Ovaj doista pesimistični pogled na život, Daoud svojim romanom prepunim simbolike, ali i otvorenog kritiziranja današnjeg alžirskog društva koje je pod velikim utjecajem religije, ipak dovodi u pitanje epilogom romana. Ima nade za Aube i prijatelja Aissea, nakladnika i prodavača knjiga (koji smije objavljivati samo kuharice i vjersku literaturu), čovjeka koji pamti gotovo sve žrtve nemilosrdnoga građanskog rata i koji u mladoj djevojci vidi krunsku svjedokinju tog prešućenog vremena. "Hurije" je i snažan roman o položaju žena u društvu koje uspješno bježi od sekularizacije te ga i zbog toga treba preporučiti. A zanimljivo je da je ne tako davno i jedan hrvatski književnik, Dražen Katunarić u romanu "Zbogom, pustinjo", literarno uvjerljivo progovorio o pokolju nad Hidroelektrinim radnicima u Alžiru, također kršeći tabu šutnje o zločinima alžirskih militantnih "kuhara" iz pakla.

Portal Bestbook.hr možete posjetiti OVDJE.