Jedan od najuglednijih suvremenih španjolskih pisaca Fernando Aramburu početkom rujna bio je u Zagrebu kao gost Festivala svjetske književnosti (FSK). Dolazak ovog nagrađivanog autora poklopio se s objavom hrvatskog izdanja njegova novog romana “Dječak” (Fraktura, prevela Željka Somun), potresnog literarnog suočavanja s jednom od najtragičnijih epizoda novije baskijske povijesti, eksplozijom plina u školi u gradu Ortuelli u kojoj je smrtno stradalo pedesetero djece. Rođen 1959. u San Sebastianu, Aramburu posljednja četiri desetljeća živi u Njemačkoj. Autor je brojnih romana, kratkih priča, eseja, te pjesničkih zbirki. Njegova proza - prevedena na više od 30 jezika - obilježena je etičkom odgovornošću i sposobnošću da kroz intimne priče osvijetli velike društvene i povijesne teme. Njegov najpoznatiji roman “Patria”, koji tematizira posljedice djelovanja ETA-e na dvije povezane baskijske obitelji, doživio je međunarodni uspjeh, a HBO ga je adaptirao u zapaženu televizijsku seriju. Povodom gostovanja u Zagrebu, Aramburu je ljubazno pristao na razgovor za Express.

BestBook: Vaš roman ‘Dječak’ govori o tragičnoj eksploziji plina u školi u Ortuelli 1980. godine. Što vas je potaknulo da se vratite toj povijesnoj traumi i pretvorite je u književno djelo?

Ovaj je roman s jedne strane nastao iz sjećanja na tragediju koje nikad nije prestalo biti živo u mom umu, i s druge strane iz činjenice da sam pokrenuo projekt narativne serije pod naslovom ‘Baskijski ljudi’ (Gentes vascas), usmjerene na priče ljudi iz moje rodne Baskije. Recimo da sam prišao toj temi istodobno kad je ona došla k meni. Više od dva desetljeća radio sam kao nastavnik u Njemačkoj. U razredima koje sam podučavao bilo je djece iste dobi kao ona koja su poginula u nesreći u Ortuelli. To je jedan od razloga zašto nikada nisam zaboravio taj događaj. Samo sam trebao pronaći odgovarajući glas, i način da počnem pisati knjigu.

BestBook: U roman ste uključili desetak poglavlja u kojima progovara sam tekst, pokušavajući sam sebe pojasniti. Zašto ste odlučili koristiti tu metanarativnu tehniku i koja je njezina svrha unutar romana?

Radi se o formalnom sredstvu koje sam razvio u svojim posljednjim romanima i koje se sastoji u dodjeljivanju narativne odgovornosti samom tekstu. Tekst je svjestan da je tekst i da služi kao podloga za naraciju. Osim pružanja dodatnih podataka o onome što sam priča i upuštanja u rasprave s autorom, u slučaju romana “Dječak” njegove dozirane intervencije činile su mi se prikladnima za stvaranje predaha unutar neizbježne intenzivnosti novelizirane tragedije, služeći kao most između različitih blokova radnje i za upozoravanje čitatelja na nepriličnost brzopletih interpretacija. Ta tehnika je osmišljena tako da romanu pruži narativnu supstancu, ali i da intervenira u način pripovijedanja te da priči podari neku vrstu jedinstvene osobnosti. Dodat ću da me vesele formalni izazovi. Zapravo, nema nijednog naslova iz serije ‘Baskijski ljudi’ koji ne sadrži neku vrstu tehničkog izazova. Zašto to radim? Pa, jer na taj način, izazivajući samoga sebe, ostajem produktivan. Neću niti pokušati poreći da određeni stupanj eksperimentiranja - koji uključuje i komponentu zaigranosti - pridonosi tome da mi rad bude ugodan.

BestBook: Vaš najpoznatijii roman ‘Patria’ bavio se posljedicama separatističkog nasilja ETA-e, dok su ‘Čiope’ bile intimnija priča. Sada s ‘Dječakom’ ponovno se dotičete stvarne tragedije, ali iz vrlo osobne, obiteljske perspektive. Središnji lik romana je Nicasio, djed preminulog dječaka, a kroz njegovu se priču istražuje kolektivna trauma. Kako u svom pisanju kombinirate opsežne povijesne narative i duboko intimne pojedinačne sudbine? Što vam takav pristup omogućuje?

Ne polazim od povijesti, već od likova. To jest, osmišljavam privatne živote i zatim im tražim prostorni i vremenski kontekst, koji mi ponekad - ne uvijek - pruža povijest. Može se reći da radim obrnuto od autora povijesnih romana, do te mjere da često počinjem naraciju čak i bez temeljitog dokumentarnog istraživanja. To radim u hodu prema potrebama romana i namećem si to na prirodan način, jer od početka znam da će se moji likovi definirati kako svojim intimnim iskustvima tako i svojom posebnom vezom s društvenom skupinom.

BestBook: Kao što ste već spomenuli, ‘Dječak’ je dio narativne serije ‘Baskijski ljudi’. Kako se taj roman uklapa u serijal i na koji način produbljuje razumijevanje baskijskog društva i kulture?

Ono što ujedinjuje knjige serije je njihova pripadnost zajedničkom projektu. Romane i priče pišem prvenstveno zato što sam si zadao pismeno izraziti, unutar mogućnosti koje mi fikcija nudi, svoje ideje o ljudskim bićima. Među raznim je informativnim izvorima kojima se služim moje vlastito iskustvo. Zato se svi moji romani odvijaju u vremenu u kojem sam i ja živio i često su naseljeni likovima inspiriranim ljudima koje sam poznavao. Ništa drugo mi nije namjera kao piscu nego da, uz pomoć književnosti, oslikam što složeniji ljudski portret svoga doba. Moji likovi često prikazuju osobine osoba koje su mi bliske ili su mi bile bliske. Moje djetinjstvo, adolescencija i dio mladosti protekli su u Baskiji, gdje sam dobio temeljna iskustva svakog mladića. Upoznat sam s njezinim ljudima, krajolicima, običajima i poviješću, stoga bi bilo vrlo neobično da pisac koji namjerava književno prikazati ljude svoga vremena ne smjesti mnoge svoje priče u zemlju u kojoj se rodio i odrastao.

BestBook: Ipak, od 1985. živite u Njemačkoj. Kako život izvan domovine utječe na vaše pisanje o baskijskim temama? Omogućuje li vam život u inozemstvu drugačiju i jasniju perspektivu?

Živim već četrdeset godina kao stalni stanovnik u Njemačkoj. Ta okolnost nedvojbeno utječe na moj rad, iako nemam instrument kojim bih mogao točno izmjeriti u kojoj mjeri. Utječe na njega jer mi pruža određenu perspektivu. Je li ona dobra ili loša? Ne znam, budući da ne poznajem neku drugu koja bi mi omogućila usporedbu. Druga važna točka odnosi se na pisanje. Vjerujem da moji romani mnogo duguju mom bliskom kontaktu sa srednjoeuropskom književnošću, od koje sam nastojao učiti. Da sam ostao živjeti u Španjolskoj, ne mogu zamisliti kakve bih knjige pisao. Ono što znam jest da bi bile vrlo različite od onih koje sam do danas napisao.

BestBook: Po vašim romanima već su snimani filmovi i serije, a prošle je godine Netflix najavio filmsku adaptaciju ‘Dječaka’ u režiji Mariana Barrosa. Kako je došlo do te suradnje i sudjelujete li izravno u tom projektu na bilo koji način?

Filmske adaptacije mojih djela uvijek su potekle od tuđih inicijativa i bile su vođene preko moje izdavačke kuće. Drugim riječima, nakon potpisivanja ugovora ne sudjelujem aktivno u projektu jer mi pisanje romana stvara dovoljno posla, ali i zato što sam svjestan da stvaraoci, u ovom slučaju ljudi iz filma, snimaju svoj film s više strasti i želje ako im se dopusti donošenje odluka. Naravno, primam informacije i nadgledam scenarije, ali to je sve. Zapravo, jednom sam prisustvovao snimanju “Patrije” i tehničar me je došao izbaciti misleći da sam znatiželjnik koji smeta.

BestBook: Kako biste ocijenili tu HBO-ovu adaptaciju ‘Patrije’? Kako se općenito osjećate kad vaša djela dobiju novi život u drugom mediju, poput televizijske serije?

“Patria” je optimalno adaptirana. Svidio mi se rezultat. Kad sam je gledao, sam kod kuće, teško sam susprezao emocije. Bilo je trenutaka kada mi se činilo da izvođači ne glume, to jest, da gledam stvarnost uživo. Općenito, imao sam mnogo sreće s filmskim ili kazališnim adaptacijama svojih romana. Ideja da inspiriram druge stvaraoce ispunjava me zadovoljstvom. Nikad nisam osjetio da je bilo koja moja knjiga zbog toga oštećena.

BestBook: U ‘Patriji’ ste govorili o traumi separatističke pobune, a u ‘Dječaku’ o traumi izazvanoj nesretnim slučajem. Smatrate li da je pisanje o takvim kolektivnim traumama dobar način da se one obrade i da se pomogne društvu u suočavanju s teškom prošlošću?

Obično ne koncipiram svoje romane na temelju njihovih mogućih društvenih reperkusija. Ne vjerujem u pisanje za određenu publiku; u svakom slučaju, za veći ili manji broj ljudi koji čitaju sami i koji razvijaju vlastite dojmove čitanja. Ako knjiga postigne širok društveni odjek, to je obično iz nekog izvanknjiževnog razloga i sumnjam da o tome može odlučivati netko tko piše sam u svojoj radnoj sobi.

BestBook: Smatrate li u tom smislu da je primarni cilj književnosti estetski doživljaj? Trebaju li književnici biti odgovorni samo svojim muzama?

Vjerujem da je glavna odgovornost pisca, kao i pekara ili kirurga, da dobro obavlja svoj posao. Ideja o edukaciji potencijalnih čitatelja meni je užasna. Bilo bi me sram predstavljati se kao netko tko se usuđuje educirati druge, tretirajući ih kao nezrele. Ideja o ‘angažiranom piscu’ mit je 20. stoljeća. Po mom mišljenju, ta ideja implicira određenu dozu arogancije. Pisac se smatrao glasnogovornikom masa ili društvenih skupina. Danas su ljudi koji se bave pisanjem zasjenjeni društvenim mrežama. Danas svatko sve zna i o svemu ima mišljenje, a - u najboljem slučaju - da bi došao do inteligentnih i kritičkih glasova, zainteresirani građanin nema drugog izbora nego potražiti određene knjige i izolirati se s njima.

BestBook: Jednom ste prilikom rekli da ne znate raditi ništa drugo osim pisati. Što vam pisanje, posebno ovakvih emotivno nabijenih romana, pruža na osobnoj razini?

Pisanje mi pruža mnogo pozitivnih stvari. Bez nekih od tih stvari ne mogu. Poslužilo mi je za davanje strukture mom životu. To je profesija, ali istodobno sadrži i dozu užitka. Pomaže mi razjasniti ideje u stalnom i - vjerujem - dubokom razgovoru sa samim sobom. Omogućilo mi je da upoznam zanimljive ljude i putujem u gradove i zemlje kojima se divim. Nagrađivan sam, imao sam određen uspjeh, moje se knjige prevode na druge jezike. Sve je to mnogo više nego što je zamišljao onaj dječak s mojim imenom i licem koji je jednog dana sanjao da postane pisac. Cijeli moj život nakon toga sastojao se u ispunjavanju sna tog nekadašnjeg dječaka.

BestBook: U razgovoru koji smo vodili prije nekoliko godina kazali ste da se nadate da je vaš najbolji roman tek pred vama. Što vas i dalje pokreće i motivira?

Kad bih imao dojam da se ponavljam i da više nemam što za reći, prestao bih. U svakom slučaju, svoje bih književne hobije sveo na čitanje tuđih knjiga. No, zapravo mi je radni stol prepun projekata i žao mi je što mi život neće biti dovoljan da ih sve provedem u djelo.