Premda su obojica bili Hrvati, jednoga će za Nobelovu nagradu svesrdno predlagati jedna, drugoga druga jugoslavenska socijalistička republika.
Iza Andrića će tako stati i Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti u Zagrebu, dok će Krležu podržavati Srpska akademija nauka i umetnosti. Godinama se već to ponavljalo, kao nekakav tajni šamanski ceremonijal, da jedni predlažu jednog, a drugi da predlažu drugog pisca za to zvanje najboljega među svim piscima svijeta.
I premda je to nešto o čemu se ništa ne smije znati, govore o tome svi. Istina, ono što govore uglavnom su izmišljotine, konfabulacije i maštarije, ali tim više, jer nije li izmišljanje najpogodniji govor o nečemu što je ionako nastalo kao plod nečije mašte?
Godina 1971. bit će sudbinska za Hrvatsku. Političko rukovodstvo, predvođeno Savkom Dabčević Kučar i Mikom Tripalom, vodi zemlju prema najvišem dotad dosegnutom stadiju slobode unutar socijalizma. Istina, ima ih i koji misle da je to što oni hoće previše slobode i da Hrvatska srlja prema zlu nacionalizma. Ali kako slobode može biti previše, ako je ideja komunizma ustvari ideja o ostvarenju posljednje i konačne čovjekove slobode unutar zajednice ljudi?
I kako je to odjednom moguće da se s viškom slobode ide prema nacionalizmu, ako smo prethodno učili da se sa slobodom - od države, od privatnog vlasništva, od rada (kao bolesti ljudske) - ide u komunizam? Ali o tome misle samo depresivci, o tome misle mračni i sumorni ljudi.
Ostali se, pak, kreću po Savkinim i Tripalovim mitinzima i javnim skupovima, obilaze književne večeri, otvorenja izložbe, koncerte i kazališne premijere, i čvrsto su uvjereni, kao što nikad prije nisu bili, da je sutra biti bolje nego što je danas, da će sljedeći mjesec biti bolji od ovog, da će 1972. biti bolja nego što je 1971. Andrić je, međutim, ispunjen strepnjom i strahom.
U srcu je na strani to dvoje borbenih mladih ljudi koji vode Hrvatsku, ali mu se sve češće učini da su negdje na vrh Bistrika sjeli na iste ligure, pa se spuštaju niz zaleđenu kaldrmu.
Volio bi da uspore, ali strahuje da to više nije moguće i da će se razbiti prije nego što stignu u ravnicu, a da će se skupa s njima porazbijati i njihovi snovi.
U Beogradu se prema Savki i Tripalu određuju na dva suprotstavljena načina i iz dvije nepomirljive perspektive. Na jednoj su strani, njima bliski, premda manje skloni mitinzima i javnim skupovima, Marko Nikezić i Latinka Perović.
Oni u slobodi za Hrvate vide slobodu i za Srbe. Prema njihovom mišljenju ne može postojati višak slobode.
Na drugoj strani su, opet, neki sumračni ljudi, čija će imena povijest upamtiti, ali oni kao likovi neće dorasti do romenesknog uprisutnjenja, koji u toj čiloj i pomalo budalastoj hrvatskoj čežnji za slobodom, vide samo ustaške sentimente, antikomunizam, antijugoslavenstvo i neutaživo hrvatsko srbožderstvo.
Krleža se o ovoj stvari ne određuje. “Ćuti Krleža svojim tegobnim i silnim zevsovskim ćutanjem!
Ćuti Krleža usred svoje srbijanske noći, koju nije u životu birao, nego ga je igrom naopakog slučaja zadesila. Ćuti on gromko i grobno o slobodi. A kada Krleža o slobodi ćuti, u jedno sigurni možemo biti: slobode nema!” I doista, u pravu je nepoznati autor u rubrici Razvigorac, beogradskih Književnih novina: Krležina je šutnja o temama Hrvatskog proljeća rječiti izraz njegova životnog nesporazuma.
Ako bi bilo suditi i po srcu, i po pameti, Krleža je na Savkinoj i Tripalovoj strani.
Na strani je onih malobrojnih - jer malobrojan je i taj narod! - hrvatskih intelektualaca i umjetnika, koji su iz uvjerenja da nikad ne postoji višak slobode podržali proljećare.
Protiv je nacionalističkih bukača i pjevača, budničara i ubačenih elemenata, koji bi “da isprazno prkose sve dok ih ne pohapse”.
Protiv je prikrivenih udbaša i otvorenih oportunista, bukvana i tvrdih dogmata, koji bi olako i bez puno domišljanja svaku hrvatsku čežnju za slobodom proglasili ustašlukom - tragičnog li paradoksa: čežnju jednog naroda za slobodom vidjeti kao njegov pokušaj da ponovo izbori za najmračniji oblik neslobode u svojoj povijesti - protiv takvih je u Beogradu, ali još i mnogo više protiv njih je u Zagrebu.
Premda već skoro pola života Krleža živi u Beogradu, njegove su misli, kako to često biva u emigranata, većinu vremena u Zagrebu.
Ali koliko god bio na njihovoj strani, nikad neće o tome prozboriti ni riječi. Čak ni kada u Savkinim i Tripalovim nastupima prepozna vlastite misli i rečenice s početka sukoba na književnoj ljevici, kada je u njemu još uvijek bio živ revolucionarni entuzijazam i vjera u smisao borbe argumentima, on ne daje glasa od sebe.
Stoji, šuti i kameni se, jer vjeruje da je od tog hrvatskog svijeta izdan i napušten.
Poput ostavljenog muža, duri se Krleža pred Hrvatskom. A ona se, nepametna kakva već jest, pred Srbima diči velikim svojim piscem Ivom Andrićem. Najvećim, kako to govore gospoda Frangeš i ostali. Najvećim, najvećim, najvećim, odjekuje u ušima Krležinim.
I premda on nije slobodan od taštine, taj glupi hrvatski uzvik uz Ivu Andrića - “drugi najgluplji, nakon onog zadomspremni iz četrdeset i prve”, reći će Čengiću - ne vrijeđa ga zato što Andrića tobože veliča, nego ga vrijeđa zato što je upućen njemu, Krleži.
Umjesto da ga, kao što je među muškarcima red, pošalju u vražju mater, ili da ga, kako to Balkanci čine, zatjeraju u ginekološki podrobnijem smjeru, oni bi da ga jebuckaju preko tog bosanskog uhljupa, s držanjem Stojadinovićevog natkonobara.
To im on ne može oprostiti i zato do kraja i dosljedno šuti o 1971. Da Krleža nije 1971. onako šutio, bi li hrvatska i jugoslavenska povijest drukčije potekla?
I tako stiže listopad, mjesec Nobelovih nagrada. U Santiago de Chileu očekivanja su velika. Navodno je netko dan ranije telefonirao Nerudi da sutra oko podne bude pri telefonu, na što je ovaj odmah nazvao Allendea - Neruda je jedan od dvanaestoro Čileanaca koji imaju broj izravnog telefona - ispričao mu je što se dogodilo, na što je, opet navodno, Allende zaplakao.
Mi smo spašeni!, kažu da je rekao.
Ali i to je, vrlo vjerojatno, samo maštarija, jer nitko stvarno ne može znati što se događalo do trenutka kada je u četvrtak 7. listopada 1971, malo poslije podneva, beogradski Tanjug objavio vijest, koju će zatim, pozivajući se na Švedsku akademiju, objaviti i sve svjetske agencije, a prenijet će je sve svjetske radijske postaje, da je jugoslavenski književnik Miroslav Krleža ovogodišnji dobitnik Nobelove nagrade za književnost.
Umjesto u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, kao što su svi očekivali, konferenciju za štampu Krleža drži u 17 sati, u Udruženju književnika Srbije u Francuskoj 7.
“Ovo mjesto za mene ima sentimentalni značaj”, reći će na početku, ne objasnivši što je to sentimentalno na toj adresi.
Godinama poslije oko te će se rečenice zaplesti književna i javna rasprava kojoj kraja biti neće.
Prostorija u kojoj se konferencija održava prepuna je novinara, pisaca i kojekakvih znatiželjnika, možda i policijskih žbirova. Skoro svi puše, jer puši i sam laureat. Benzinskim upaljačem jednu za drugom pali cigarete Kent, tako da se sfumato duhanskog dima vidi i na fotografijama i televizijskim snimkama.
Tu su kamere Televizije Beograd, a odnekud se pojavio i BBC.
Valjda su snimali nešto po Beogradu. Ekipa zagrebačke televizije, pjesnik i novinar Nikica Petrak, s ton-majstorom i kamermanom, nisu uspjeli na vrijeme stići, premda je kamerman vozio samoubilački ludo.
Kasnije se pričalo da je Krleža sazvao konferenciju za novinstvo upravo u taj sat, znajući da ovi iz Zagreba ne mogu stići.
Ali iste je večeri Petraku dao opsežnu izjavu, iz koje pamtimo rečenice: “Nije ovo nagrada za jednoga pisca. Ovo je nagrada za dugu kolonu mojih mrtvih junaka: za Križanića i Panoniusa, posebice.
Ali i za sve one martire iz “Gnjilih naranača”, one koji su živjeli i umirali, kao i one koji su se rađali iz jedne uznemirene fantazije. Postoje trenuci u kojima pisac prestaje biti važan, i kada na pozornicu izlaze svi njegovi junaci.
Ovo je jedan od takvih trenutaka. Sljedeći bit će kad me budete sahranjivali.”
Sve jugoslavenske dnevne novine sutradan na naslovnicama za glavnu vijest imaju Nobelovu nagradu Miroslava Krleže. Kod nekih to je i jedina vijest na prvoj stranici, ali baš svima je glavna.
U tonu i poetici samih naslova, nema razlike između beogradskih i zagrebačkih glasila.
Ali postoje razlike u tekstu. Vjesnik i Večernji list Krležu naizmjence, i to u pravilnim i simetričnim izmjenama, nazivaju hrvatskim i jugoslavenskim piscem. Za Borbu, Krleža je samo jugoslavenski. U Politici, on je beogradski i jugoslavenski.
Za Čedu Kisića, autora članka na trećoj stranici sarajevskog Oslobođenja, “Krleža je svojim djelom, životom i sudbinom spojio dva najveća jugoslavenska grada.” Naslov u prištinskoj Rilindiji glasi: “Çmimi Nobel për Miroslav Krlezhën tonë”.
Tojest: Nobelova nagrada našemu Miroslavu Krleži. Samo tu uz njegovo se ime pojavio epitet - naš.
Vijest da je Krleža postao nobelovac Ivo Andrić saznaje od pjesnika Ivana V. Lalića, nekadašnjeg novinara Radio Zagreba, koji godinama živi u Beogradu i jedno je vrijeme bio tajnik Saveza književnika Jugoslavije.
Lalić mu je telefonirao valjda samo nekoliko minuta nakon što je Tanjug objavio vijest, koju još nitko nije stigao prenijeti. Zahvalio mu je na toj prijateljskoj gesti. Sad će naprosto imati vremena da se pripremi.
Otkako je Milica umrla, kao da je umro i jedan dio njegova svijeta koji s njom i jest i nije bio izravno povezan.
Nakon tog 24. ožujka 1968. nikad više nije otišao u Herceg Novi. Najdalje je na tom putu, prošlog proljeća, stigao do Dubrovnika.
Uzmaknuo je od ljudi, premda ni ranije bio naročito društven. Odrekao se svega što inače godi čovjekovoj taštini i čini neko isprazno veselje u svakodnevici.
Postao je, prema vlastitim riječima, “na svoju ruku”. Zagreb je dobar grad, jer u Zagrebu možeš biti na svoju ruku, a u Beogradu ili u Sarajevu to nikako ne bi mogao biti, tješio se Andrić.
