Selvedin Avdić (1969., Zenica) objavio je "Male smakove", novu knjigu u biblioteci "Dnevnik" sarajevskog Buybooka. Avdić je svoj dnevnik pisao godinu dana: "Od marta do marta. Naslov prve dnevničke bilješke je Početak, napisana je 1. marta na Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine, a posljednji zapis zove se Kraj i u njemu je opisana smrt njegova oca". Tako navodi preliminarna bilješka knjige i to je doista sve što unaprijed treba znati o Avdićevu okviru za dnevničku prozu. Razgovaramo u radijusu raznolikih tema što ih suptilno potakne neki detalj za dnevničku sliku: treba samo pustiti da vas Avdićev fokus vodi. Otprilike onako kao u njegovim "Autobusnim bilješkama" (Jesenski i Turk, 2021.). Ili u ranijim njegovim knjigama: zbirci priča "Podstanari i drugi fantomi", romanima "Sedam strahova" i "Kap veselja" ili "intimnoj monografiji" "Moja fabrika".

Express: Naslov vaše nove knjige je odličan: 'Mali smakovi'. O čemu se radi? Privatni 'smakovi svijeta oko nas', u sitnicama, svakodnevno? Osim toga, ova fragmentarna dnevnička proza ima opasan podnaslov: 'Kako se zaista dogodilo?'. Pa ako autor/protagonist dnevnika ima potrebu uključiti suspens u naslov, labav je taj subjekt... I tko je subjekt, a tko medij? Objašnjavate da 'dnevnik ne može ugroziti sjećanje': zato ga i pišete? Znajući, naime, da će vam intimna povijest intuitivno pokazati što je vrijedno spomena, a što zaborava? Početni fokus dnevničkih bilježaka je uvijek lokalni ili globalni događaj, a najjače podcrtava ono intimno?

Nekoliko puta sam počinjao pisati dnevnik pa vrlo brzo odustajao. Negdje sam pročitao ili vidio u nekom filmu, više nisam siguran, da je bolje događaje pamtiti kako želimo, a ne kako su se zaista desili. To mi je bio dovoljno dobar razlog za odustajanje. Možda sam se plašio i da bi dnevnik mogao pokazati kako sam protraćio život niučemu i nizašta. Bio je to još bolji razlog za odustajanje. Ali vremenom sam shvatio da niti jedan dnevnik, ma koliko on bio precizan i obiman, ne može biti sveobuhvatan. Moguće je fokusirati se na jedan vremenski tok, izabrati slijed događaja pa ih pratiti, ali je nemoguće obuhvatiti sve. Ja sam odlučio da izdvajam male detalje na koje naiđem tokom šetnji, ono što u tome momentu pomislim da je vrijedno spomena. Priznajem, bilježio sam i neke političke izjave koje su zvučale opasno, najavljivale tragediju, ali pokazalo se da su to bila prazna blebetanja pa sam ih brisao. Sve ostalo je baš onako kako se desilo, nisam naknadno dotjerivao niti usmjeravao u nekakav pripovjedački tok. Nažalost, slučaj je to sam uradio. Te godine dogodio mi se niz gubitaka, malih smakova, od kojih se još oporavljam. Posljednji se desio na samom kraju perioda pisanja dnevnika, koji sam dogovorio s urednikom. Prijala mi je suradnja s urednikom Semezdinom Mehmedinovićem. On je izvanredan pisac, ali i iskusan urednik koji zna kako treba razgovarati s nesigurnim autorom. 'Mali smakovi' ne bi postojali bez iscrpnih razgovora s njim.

Express: Vrijedi citirati motive vašeg dnevničkog fokusa. Kažete ovako: 'Julio Cortázar je u intervjuu za Paris Review 1983. godine uočio da se ono što nazivamo fantastičnim i ono što nazivamo stvarnim sve više bliže jedno drugom'. I Mallarme je, dodajmo, krajem 19. stoljeća u naslovu svoje poeme rekao nešto nama upotrebljivo: 'Bacanje kocki nikad neće ukinuti slučaj'. Reklo bi se, u tumačenju aktualnog svijeta treba prihvatiti apsurd kao načelo organizacije zbilje? Ili je i to naprosto jalovo: jedino vrijedi trenutak pogleda, svijest o trenutku, ništa više? Što je za vas garancija razlike da se obrisi 'starog' svijeta i (post)apokaliptične realnosti nisu posve izgubile? Zašto bi bilo važno imati svijest o toj pretpostavljenoj 'granici'?

Pokušavao sam, kako sam već rekao, uhvatiti tu svijest o trenutku. Mnogo sam šetao tokom te godine o kojoj sam pisao dnevnik. Nisam to ranije radio... Ali prijalo mi je, tako sam smanjivao stres. Birao sam relacije na kojima nema previše ljudi, najčešće periferne ulice. U njima nema novogradnji, nisu zanimljive poslijeratnim tajkunima pa su ostale iste, što je rijetkost u našim gradovima. Stare zgrade se rijetko popravljaju, investitori ih radije ruše i grade nove, valjda im je tako jeftinije. A te novogradnje su obavezno pune stakla s mnogo oštrih uglova, kao da žele ozlijediti ostatak ulice. Birao sam ulice koje nisu takve, prijala mi je njihova postojanost, ako tako mogu da kažem. Tokom tih šetnji razmišljao sam šta bih mogao zabilježiti u dnevnik i odmah bih se prebacio u nekakav posmatrački mod, pokušavao sam naslutiti prozirnost stvari. Ponekad mi je to zaista uspijevalo, mislim da neke bilješke pomalo dotiču granicu između fantastičnog i stvarnog o kojoj govorite. Možda se i varam, možda samo sebi laskam, možda bih samo volio da je tako. Ne znam. Nedavno sam pročitao roman Sigrid Nunez 'Prijatelj'. Ona tamo pominje pisca koji je napisao esej 'Kako biti flaneur', o besciljnom tumaranju i njegovu mjestu u književnoj kulturi. Taj muškarac se svakodnevno šetao, a kad bi se vratio kući, pokušavao je da u pisanju održi ritam koji je uspostavio šetanjem. Bolje je pisao što je uspješnije oponašao ritam. Ja sam samo pamtio i kod kuće pokušavao da prizovem atmosferu koju sam iskusio. Slažem se s vašom tvrdnjom da je apsurd načelo organizacije zbilje. Postoji mnogo dokaza. Recimo - sve ovdašnje politike.

Express: 'Jer, na šta bi ovaj svijet ličio kada bi svaka provincija imala svoju melanholiju? Ona bi se onda potpuno otrcala i pretvorila u najobičniju tugu i plitak dah. Ne bi se više znalo šta je malo, a šta veliko, šta je vrijedno, a šta bezvrijedno?' Tako u knjizi razmišljate, a potom ističete medijsku vijest: Bosna i Hercegovina 2019. godine našla se na 94. mjestu najsretnijih zemalja svijeta a nakon dvije pandemijske godine 'skočila' je na 64. mjesto. Po tom istraživanju koje provode Ujedinjeni narodi, a ispituju subjektivni 'osjećaj sreće' stanovnika neke zemlje, ispada da je BiH bila 'sretnija' u pandemiji? Logično: kad provincija usvoji 'osjećaj' da je barem u nečemu globalno ravnopravna, strukturno siromaštvo i svakodnevni jad mogu se prikriti u jednadžbi većeg plana?

Napisao sam tu kratku bilješku o odbrani provincijske melanholije jer je jedan kritičar osporio njeno postojanje. Besmislena je to tvrdnja, to je kao da kažete da ne postoji provincijska zavist ili ljubav. Možda je i moja odbrana pomalo takva? Ali, ipak sam je napisao, na svoju štetu. Ja ne znam kako je moguće da neka zemlja postane sretnija tokom pandemije. Ali ne znam ni kako je moguće izmjeriti nivo sreće u nekoj zemlji. Razumijem da se može izračunati standard stanovništva, možda i zdravlje populacije, ali kako se računa sreća, to mi nije jasno. Bojim se da je ta vijest izmišljotina uredništva nekog portala koju su poslije svi prenijeli ne razmišljajući o izvoru. Mi smo prinuđeni da sreću tražimo u sitnicama, kao što podučavaju narodne poslovice, ali ih niko ozbiljno ne shvata. Naravno, bilo bi puno ljepše da ona dolazi kao rezultat opšteg blagostanja.

Express: I dalje citiramo: 'Još uvijek u gradu viđam starce u krutim, snažno ispeglanim 'safari' košuljama kratkih rukava, u kakvima se Tito sedamdesetih godina slikao na Brionima s Richardom Burtonom i Elizabeth Taylor. Dijelile su se 1976. godine u prodavnici Borac konfekcije, za obveznice zajma, saznajem. Mislim da su te košulje jedan od posljednjih preživjelih ostataka socijalizma kod nas. Ostalo smo sjebali'. I onda kontraplan, kulturni kleš u sljedećoj slici, činjenici nedavnog šerijatskog vjenčanja u Sarajevu, u vrijednosti od milijun eura. 'Zvanice su bile javne ličnosti i političari, čuvali su ih snajperisti na krovovima... Najveći broj njih pripada klasi tranzicijskih pobjednika, ali to ih nije spriječilo da sa šampanjcem u ruci pjevaju pjesmu ljevičarskih aktivista - Bella Ciao'. U klešu dvaju slika čitava je sinkronija života suvremene Bosne? Iz socijalizma kao sistema s brigom za temeljne javne politike ostao je samo safari - pamuk iz hladnog rata, taj još ima upotrebnu vrijednost. Ali i sjećanja na sjebane javne politike također imaju upotrebnu vrijednost: u tome je naš problem ili 'problem'?

Naš problem je u tome što mi još vjerujemo da postoji neki sistem vrijednosti. S druge strane, tranzicijski pobjednici vjerovali su da se on može prilagođavati kako im odgovara. Tako se može dogoditi da privatizacijski pljačkaši, bez imalo stida, na milionerskoj svadbi pjevaju partizansku pjesmu - uzeli su melodiju, zanemarili tekst. Tako rade u svim ostalim segmentima života - kunu se u religiju, a krše osnovne moralne principe, pozivaju se na tradiciju, a ruše kulturnu baštinu... Da, od socijalizma su ostale samo te safari košulje na penzionerima, a i one su s nama još koju godinu, nažalost.

Express: 'Kad je zapucalo, niko me ništa nije ni pitao, sve mi je bilo određeno na osnovu imena i prezimena i mjesta stanovanja, kao da se radilo o komunalnom problemu. Kad je prestalo pucati, oni su ponovo uzjahali državu, preuzeli nacionalna pitanja i vanjske politike, a meni ostavili da se bavim sa, u međuvremenu nagomilanim, komunalnim problemima'. Što se još može dodati ovakvoj dnevničkoj bilješci: univerzalna je, na svaki način. Općenito uzevši, 'politika odozdo' je ona koja nas se ima ticati jer sređuje smeće i gabarite parkirnih mjesta: ostalo je previsoka politika, bolje da se koncentriramo na lajfstajl kvarta?

Od nas se prije izbora uvijek očekuje da učestvujemo u važnim pitanjima - identitet, nacija, teret istorije... Ali kad se završe predizborni cirkusi, ponovo nas samo gurnu u stranu jer više nismo važni. Tako poniženi i vulgarno iskorišteni po tko zna koji put uviđamo da ni onima koji su nas propitivali nije previše stalo do tih 'važnih' pitanja čim se učvrste na vlasti prave koalicije i sklapaju poslovi s 'vjekovnim i tisućljetnim neprijateljima'. Te navodno suprotstavljene nacionalne stranke izvrsno zajedno funkcionišu jer im odgovara dejtonska matrica labavo povezanih teritorija s nacionalnim poglavicama. Nije to nimalo visoka politika, sasvim je prizemna, radi se o zadovoljavanju vlastitih potreba, nema tu opšteg dobra niti zajedničkog cilja. Ideologije su ovdje potrošne, samo su sredstvo za pljačku.

Express: Rat u Ukrajini? Blago onima koji ne razumiju da ih se svaki rat, nažalost, tiče? Pišete: 'Nisam isti čovjek otkako sam vidio fotografiju na kojoj Ursula von der Leyen iz helikoptera posmatra migrantske kampove'. Možda je građaninu svijeta dovoljno isključiti medijski prijenos vijesti o tom ratu: onda štete nema?

Mislim da je nemoguće isključiti se iz toga. Uvijek neka zebnja probija kroz zidove kojima se okružujemo, ma koliko da su visoki i neprobojni. Bilo bi olakšanje kad me se rat u Ukrajini ne bi ticao, ali on je preblizu, a meni su suviše poznate patnje kroz koje prolazi tamošnje stanovništvo. Nepodnošljivo mi je to da neki evropski birokrati iz zraka posmatraju ljude koji se bore za život. Razlika između njih i nas je na taj način suviše transparentna, skoro karikaturalna. Neka barem siđu na zemlju, makar sa stotinu pancirnih prsluka i brigadom tjelohranitelja. Nažalost, i ovaj rat nas je naučio da ne postoji empatija međunarodne zajednice, da se ona proteže samo dokle dosežu interesi moćnih. Kao što je pisao Selin, čovjek je human koliko kokoš leti.

Express: Pandemija, potresi, rat, novi virusi, inflacija, beskonačna lošost. Empatija je kao bazen što presušuje uslijed svih nevolja svijeta: logično? Stoput viđena smrt postaje činjenica bez senzacija, tu pomoći nema? Ili baš zato ima, jer se solidarnost među ljudima obnavlja svakim novim životom... pitanje u limbu.

Empatija je ključ. Ali, nažalost, nema čega nemamo, ali najviše empatije nemamo. Sve je podignuto na nivo histerije, kao u nekom reality showu, svaki dan potrebna je nova senzacija da bi se održala pažnja gledalaca. Javnost se usmjerava na različite događaje, nema se vremena da se problem sagleda i razumije, jer dolazi nova opasnost još opakija od prethodne. Ne reagujemo na vijesti o velikom broju umrlih ili ubijenih. Kao da smo prestali razumijevati brojeve, poput male djece, kojima brojevi postaju apstraktni kad potroše prste na rukama. U pandemiji su nam govorili kako svaki dan raste broj mrtvih, ali nismo tražili odgovornost nadležnih, nismo ispitivali zbog kakvih pogrešaka u zdravstvenom sistemu umiremo. Također, u Bosni i Hercegovini neprestano se piše o višemilionskim pronevjerama, ali više nitko ne reaguje na to. Ista je reakcija na vijest o krađi hiljadu ili milijarde maraka. Ne znam zašto je tako. Možda su ljudi potpuno izgubili vjeru u sistem pa ne vjeruju da se išta više u tome može promijeniti? Ali empatija se mora sačuvati po svaku cijenu. Bez nje sve gubi smisao.

Express: Na terenu aktualnih događaja u bosanskoj političkoj areni novi je krug (predvidivih) spinova? Nedavni protestni skup u Sarajevu održan je jer Visoki predstavnik Christian Schmidt navodno namjerava nametnuti izmjene Izbornog zakona BiH koji će, prema tvrdnjama prosvjednika, 'pogodovati HDZ-u'? I nedavna izjava istog predstavnika Schmidta o tome kako bi se udžbenici iz historije u Bosni i Hercegovini 'morali uskladiti': zbilja? O čemu ima uopće smisla razgovarati u radijusu suvremene bosanske političke situacije? Kakva je vaša kondicija (svake vrste) u tom smislu?

Bojim se da se u posljednje vrijeme politička situacija radikalizira. Nema mjesta za neke umjerene stavove, svaka popustljivost se u nacionalističkim krugovima naziva slabošću a često i izdajom. Ali kad se na radikalizam uzvraća radikalizmom jedini rezultat je kontinuirani rat. Iza takvog rata ostaje pustoš u kojoj se ne vidi tko je pobijedio. Sve je jednako jadno. U pravu ste kad kažete da se ovdje radi o predvidivim spinovima koji se beskonačno ponavljaju. I dalje je moderna manipulacija strahovima, i dalje se bavimo položajem određenih političara, njihovim koalicijama, pozicijama, umjesto da se oni bave nama... I dalje se svakodnevno pominju posljedice prošlog rata i mogućnost izbijanja novog. Ja mislim da tu nema mjesta za nekakve ozbiljne političke analize, radi se o beskrupuloznim kvazipolitikama koje su ispražnjene od bilo kakve ideologije. Njima bi se morale ponavljati pouke iz vrtića - lijepo se igraj, dijeli s drugima, vrati igračku na mjesto, ne uzimaj što nije tvoje... Mislim da samo o tome zaista ima smisla razgovarati u radijusu savremene bosanske političke situacije.

Express: Onlajn magazin Žurnal, koji (su)uređujete, proslavio je 13 godina kontinuiranog rada što je jako puno: oni koji s 'proizvodnjom medijskog sadržaja' nemaju bliske veze razumiju što znači 13 godina stalnog političkog posla u poznatim domaćim okolnostima. Novinarski posao kakvim se bavite je, na kraju dana, jedina konstanta kojoj je optimizam inherentan? Tako vidimo, bez obzira...

Da, neophodno je zrnce optimizma inače bi sve skupa bilo mnogo teže. Vjerujemo da iza svih ovdašnjih nacionalnih strategija leži kriminal. Bezbroj puta smo se uvjerili u to. Ako se neka politička odluka čini apsurdnom, dovoljno je pratiti trag novca i onda se sve sasvim logično složi. Trinaest godina izdržavamo sve vrste pritisaka - od napada, prijetnji do uvreda. U posljednje vrijeme shvatili su da su sudske tužbe najefikasniji način pritiska na neki medij. Tuže nas iz bizarnih razloga, shvatili smo da možemo izbjeći tužbe samo ako ne budemo pisali. Iako dobijamo te sudske procese, oni ne odustaju. Sigurno se nadaju da će naići na nekog dovoljno korumpiranog sudiju koji će presuditi u njihovu korist, odrediti enormnu odštetu i ugasiti nas. Inače, tužbe stižu iz svih krajeva nacionalnog spektra, što je važno naglasiti.

Express: Ljeto ide dosta sporo, osjećamo se kao u vašim 'Autobusnim bilješkama': naš autobus stoji na peronu, dojam kretanja preuzimamo od drugog koji je upravo napustio peron. Godine prolaze, mi stojimo? I konkretnije: što vam je sad literarna tema, u čemu je izazov?

Skupljam detalje za još jedan roman, o jednom ljetu, o čudnim podstanarima i još čudesnijem komšiji. Nisam puno uradio, imam neki labavi kostur i hrpu nesređenih bilješki. Izazov mi je da to bude dobro napisan roman.