Taylor Swift tijekom godina je bez sumnje postala prava glazbena legenda. Nakon 11 objavljenih albuma, 14 Grammyja (od kojih je četiri osvojila u kategoriji albuma godine i tako postigla rekord), 40 Američkih glazbenih nagrada, 49 Billboardovih glazbenih nagrada i 30 MTV video glazbenih nagrada te nakon što ju je časopis Time 2023. godine proglasio osobom godine, čini se kao da se njezina karijera može svesti na riječi jedne novinarke časopisa Bloomberg Businessweek, koja je još davne 2014. godine vrlo jednostavno opisala njezinu karijeru: "Taylor Swift je glazbena industrija".

Od petnaestogodišnje pjevačice country glazbe, Taylor je tijekom gotovo 20 godina svoje karijere postala jedna od najutjecajnijih pop zvijezda našeg vremena. Njezina glazba obuhvaća i brojne druge žanrove, a njezini tekstovi, koje već godinama sama piše, postali su pravi primjeri uglazbljene poezije, u kojoj se vide utjecaji brojnih književnih klasika, poput Williama Shakespearea, Emily Dickinson i Daphne du Maurier. Njezina elokventnost i spisateljska vještina prisutne su na svakom njezinom albumu, no posebno su došle do izražaja na njezinom osmom studijskom albumu 'Folklore', objavljenom 2020. godine bez ikakve prethodne najave.

Kako je i sama Taylor istaknula, 'Folklore' je počela pisati prvenstveno za samu sebe, odnosno kako bi si ispunila vrijeme tijekom čudnog razdoblja pandemije i lockdowna. Riječ je o albumu koji kombinira alternativni rock i indie folk zvuk, a pjesme istražuju niz različitih tema, poput depresije, gorčine, nostalgije, empatije, eskapizma, bijesa i kontemplacije. Sama je Taylor na svojem Instagram profilu opisala nastanak albuma kao rezultat divljanja njezine mašte u periodu izolacije: "Moja je mašta u izolaciji divljala i ovaj je album rezultat toga, kolekcija pjesama i priča koje su tekle kao struja svijesti. Uzimanje olovke u ruke bio je moj način bijega u fantaziju, povijest i sjećanje. Ispričala sam ove priče najbolje što sam mogla s ljubavlju, čuđenjem i hirovima koje one i zaslužuju. Sada je na vama red da ih pričate dalje."

I upravo su to osnovni motivi albuma – u svojim pjesmama Taylor spaja elemente iz vlastitog života i mistične priče o stvarnim ljudima i izmišljenim likovima. Pjesme 'Cardigan', 'Betty' i 'August' tako donose tri perspektive tinejdžerskog ljubavnog trokuta, a pjesma 'The Last Great American Dynasty' pak pripovijeda priču o Rebeki Harkness, bogatoj udovici i nekadašnjoj vlasnici Taylorine kuće na Rhode Islandu.

Dvije se pjesme na albumu posebno ističu - pjesma 'Exile', snimljena u duetu s bendom Bon Iver, te pjesma 'My Tears Ricochet', kojoj je Taylor dodijelila peto mjesto na albumu, obično rezervirano za one najintimnije i najosobnije pjesme. Pjesma 'Exile' minimalistička je indie folk balada u kojoj dvoje bivših ljubavnika u melankoličnom duetu razgovara o prekidu svoje veze, a njihove potpuno suprotne boje glasa dodatno naglašavaju komunikacijski problem koji je postao osnovni razlog raspada njihovog odnosa. Pjesma završava upravo naglašavanjem tog kontrasta pa tako Justin Vernon iz Bon Ivera pjeva "nikada me nisi upozorila", na što mu Taylor više puta odgovara "a dala sam ti toliko znakova".

Pjesma 'My Tears Ricochet' je, najjednostavnije rečeno, pjesma o izdaji. Sama Taylor u dokumentarcu Folklore: The Long Pond Studio Sessions opisala je inspiraciju za ovu pjesmu u razgovoru sa svojim producentom Jackom Antonoffom: "Netko ti može biti najbolji prijatelj, partner u zločinu i osoba od povjerenja, a onda se pretvoriti u najvećeg neprijatelja koji zna kako te najviše povrijediti, upravo zbog tog povjerenja koje je nekada vladalo između vas". Pjesma podsjeća na melodiju kakva se najčešće čuje na sprovodima, a tekst govori o duhu mrtve žene koja opsjeda svojeg ubojicu, čovjeka kojega je nekada voljela i kojem je nekada vjerovala te tako pomalo podsjeća i na roman Orkanski visovi engleske književnice Emily Brontë. Mrtva djevojka iz pjesme također više puta ponavlja isto pitanje svojem ljubavniku, ispitujući ga zašto je uopće na bdijenju ako je ona za njega već odavno mrtva i zašto proklinje njezino ime, a zapravo priželjkuje da je ostala s njim. Njihovu nestabilnu vezu uspoređuje s potonulim ratnim brodovima i ističe kako nakon smrti može otići kamo god poželi, ali ne može se vratiti kući, a njezin bivši ljubavnik može je ubiti i slomiti joj srce, ali ona će mu svejedno nedostajati i svejedno će on i dalje čuti njezin glas, njezine krikove i njezine ukradene uspavanke koje će ga progoniti u besanim noćima.

Samo nekoliko mjeseci nakon što je objavila 'Folklore', Taylor je u prosincu 2020. godine objavila i njemu sestrinski album 'Evermore', album koji nastavlja njezin zaokret prema alternativnim i indie glazbenim stilovima, no istovremeno služi i kao svojevrsna sjena prethodnom albumu te se puno više okreće mračnijim temama, poput preljuba, ubojstva i gotovo vještičjih rituala u šumi tijekom noći, a većina pjesama govori o izgubljenim ljubavima ili jednostavno propalim pokušajima da se održi nestabilan odnos. Pjesma 'Champagne problems' tako govori o djevojci koja, unatoč naizgled idiličnoj vezi u kojoj se nalazi, odbija brak i bježi jer je nespremna za takav korak, a pjesma 'Tolerate It' govori o ženi koja je umorna od ulaganja sve svoje energije u brak u koji njezin partner ne donosi ništa, nego samo tolerira njezinu ljubav, a ona mu pruža sve što ima.

Ipak, od svih se pjesama na albumu najviše ističe pjesma 'Ivy' u kojoj Taylor, koristeći motive groblja, hladnoće i smrti, pripovijeda priču o ženi koja vara svojeg muža i nastoji sakriti svoju aferu. U pjesmi su vidljivi jasni utjecaji američke pjesnikinje Emily Dickinson i engleske književnice Charlotte Brontë, a već u prvom stihu ("kako je itko mogao znati/da ću te sresti tamo gdje duh susreće kosti") može se uočiti i jasna aluzija na pjesmu 'Suosjećanje' američkoga pjesnika Miller Williamsa. Žena u pjesmi svoj život uspoređuje s kamenom kućom oko koje polagano raste bršljan, koji simbolizira njezinog ljubavnika i koji je u potpunosti prekriva, a njezina čežnja za tom tajnom i zabranjenom ljubavi isprepletena je sa strahom od toga što će se dogoditi ako ih njezin muž otkrije. Njih dvoje kradu trenutke u vremenu i preklinju vrijeme da barem malo uspori, a žena naposljetku njihovu ljubav uspoređuje s ratom i plamenom u tami koji je njezin ljubavnik upalio, što služi kao kontrast za ranije opisane motive kamena i hladnoće.

Iako 'Folklore' i 'Evermore' zaslužuju posebno mjesto u Taylorinoj diskografiji, ne treba zanemariti ni njezine ranije albume, među kojima se posebno ističu 'Red' (2012.) i 'Reputation' (2017.), ali isto tako ne treba zanemariti ni dva albuma nastala nakon 2020. godine – 'Midnights' (2023.) i 'The Tortured Poets Department' (2024.). Riječ je o albumima koji se većinom oslanjaju na synth pop aranžmane, pri čemu 'Midnights' istražuje teme mržnje prema samoj sebi, osvete, postavljanja pitanja o tome što je sve moglo biti, zaljubljivanja i raspadanja, a 'The Tortured Poets Department' je pak album za koji su Taylor inspirirali događaji iz vlastitog života, odnosno vlastita bol, vlastito razočaranje i želja da izrazi svu svoj bolu i onda ponovno sastavi vlastiti život.

Iako je Taylor svoj zvjezdani status zaslužila samo i isključivo zahvaljujući svojoj glazbi, njezina utjecajnost i velik broj obožavatelja motivirali su je da se na vrlo diskretan način uključi i u američku politiku, o kojoj je godinama izbjegavala govoriti. Naime, unatoč činjenici da su mnogi smatrali kako je Taylor prikrivena konzervativka, Taylor je u listopadu 2018. godine napokon odlučila prekinuti dugogodišnja nagađanja te je prvi puta jasno izrazila svoje političke stavove tako što je na svojem Instagram profilu otvoreno kritizirala Marshu Blackburn, republikansku kandidatkinju za senat u Tennesseeju i podržala demokratske kandidate Phila Bredesena i Jima Coopera.

"U prošlosti sam često oklijevala oko javnog izražavanja svojih političkih stajališta, ali zbog nekoliko događaja u mojem životu i u cijelom svijetu u posljednje dvije godine, sad se oko toga osjećam puno drugačije", napisala je tada na Instagramu.

Njezina objava donijela je veliki porast broja mladih koji su se registrirali kako bi mogli glasovati na tadašnjim izborima – u samo 24 sata nakon njezine objave, za glasovanje se registriralo preko 65 000 mladih Amerikanaca u dobi od 18 do 29 godina. Ipak, unatoč svemu tome, Marsha Blackburn osvojila je izbore u Tennesseeju, a sama ju je Taylor opisala kao "Trumpa s perikom".

Bio je to događaj koji je potaknuo njezin daljnji politički angažman. U kolovozu 2019. godine Trumpovu je vlast nazvala autokracijom, a u listopadu 2020. godine otvoreno je podržala Joea Bidena. Svoje otvoreno podržavanje demokratskih kandidata nastavila je i u rujnu 2024. godine kada je, nakon predizborne debate između Donalda Trumpa i Kamale Harris, na svojem Instagram profilu podijelila fotografiju sa svojim mačkom Benjaminom Buttonom i napisala:

"Na predsjedničkim izborima 2024. godine svoj ću glas dati Kamali Harris i Timu Walzu. Glasam za Harris zato što se bori za prava i ciljeve za koje vjerujem da im treba ratnik koji će ih braniti. Mislim da je riječ o mirnoj i darovitoj predvodnici i vjerujem da možemo napraviti puno više u ovoj zemlji ako nas vodi smirenost, a ne kaos."

Na objavi se potpisala kao "Childless Cat Lady", odnosno žena koja nema djece i koja je opsjednuta mačkama, čime je aludirala na komentar JD Vancea, koji je za sve demokratkinje rekao kako su one samo "žene s mačkama koje nemaju djece".

Unatoč neosporivoj činjenici da su Taylorine objave definitivno potaknule velike brojeve mladih na izlazak na izbore, upitno je koliko su takve objave zapravo učinkovite. Ipak, svaka je podrška dobrodošla, a pogotovo ona koja dolazi od najveće glazbene ikone našeg vremena koja na Instagramu ima preko 280 milijuna pratitelja i čiji net-worth iznosi 1,6 milijardi dolara. Svojem statusu vrhunske kantautorice Taylor je tako dodala i diskretan status političke aktivistkinje koja progovara samo onda kada stvarno osjeća tu potrebu i koja ostaje dosljedna u svojim stavovima, čak i kada stvari završe suprotno od onoga što je priželjkivala.